Strah od javnog nastupa je jedan od najčešćih strahova s kojima se ljudi suočavaju. Nitko od vas ne mora tražiti da pjevate ili plešete dok vas snimaju kamere, govorim o strahu od pričanja, držanja predavanja ili prezentacije pred manjom ili većom grupom ljudi. Nije važno ni poznajete li ih ili je grupa sastavljena od potpuno nepoznatih lica, činjenica je da od javnog govora osjećate sve simptome stresa i anksioznosti i najradije biste prespavali dan u kojem morate održati prezentaciju.

Niste sami i to je dobra vijest. Strah od govora u javnosti se naziva glosofobija i pogađa 75% ukupne svjetske populacije što ga smješta na drugo mjesto i na sam vrh među top 10 najčešćih strahova (na prvom mjestu je strah od letenja). Loša vijest je što taj strah može imati negativan utjecaj na vašu karijeru i donijeti vam mnogo nepotrebnog stresa. Živimo u vremenu naprednih komunikacija i doći će vrijeme kad ćete morati održati govor ili prezentaciju u javnosti.

Svi prije ili poslije dođu na red da nešto kažu pred grupom ljudi. Djeca u vrtićima moraju nastupati u predstavama za roditelje, u školama i fakultetima morate držati prezentacije svojih projekata i radova, na poslu morate doprinijeti i reći glasno svoje mišljenje ili održati prezentaciju o projektu na kojem radite i takve situacije ne možete nikako izbjeći.

Ako spadate u ovih 75% ljudi koji ne vole govoriti pred drugim ljudima onda sigurno već znate i sve simptome koji prate ovu fobiju. Simptomi mogu biti blagi ili toliki da osoba prestaje normalno funkcionirati, a u nekim slučajevima su zabilježene i halucinacije od prevelikog straha i stresa. Nadam se da niste baš u ovoj ekstremnoj skupini nego u onoj blažoj koja osjeća znojenje dlanova, ubrzan rad srca, podrhtavanje glasa i ostale simptome koji ukazuju na probleme.

Glosofobija ima svoje korjene u socijalnoj fobiji i dolazi zbog straha od analiziranja i potencijalne osude drugih ljudi koji gledaju vašu prezentaciju i prate svaki vaš korak dok stojite pred njima i govorite. To je potpuno normalno samo što strah dovodi do češćih pogrešaka koje vas mogu još više uplašiti, dokazati vam da imate pravo cijelo vrijeme, da ste bili loši i da su svi to vidjeli, a sad vas osuđuju.

Istina je da vas malo tko osuđuje jer vas neki nisu ni slušali čak ako su i djelovali zainteresirano za ono što govorite. Ne postoji osoba koja savršeno i bez greške govori kad se nalazi pred većom grupom ljudi, a ako razmišljate o nekim javnim osobama i mislite kako su veliki talenti za govore u javnosti isto tako morate biti svjesni da iza njih stoji jako velik i jako skup tim ljudi koji im je napisao govor, pomogao im da ga zapamte i prezentiraju onako kako treba.

Vi to nemate ali vam to ni ne treba jer sve to možete sami i na kraju biti još ponosniji na sebe jer ste učinili nešto što je izvan zone ugode. Što me dovodi do savjeta kako se riješiti straha od javnog nastupa – suočiti se s njim. Većina strahova je potpuno iracionalna iako je to teško objasniti osobama koje pate od neke fobije, a najbolje rješenje za strah je suočiti se s njim, upoznati sebe i otkriti usput kako stvari nisu tako negativne kao što se čine na prvi pogled.

Ispričat ću vam priču o sebi i što mislim o javnim nastupima. Ukratko, nemam problem s javnim nastupima i držanjima govora u javnosti iako razlog tomu nije činjenica da sam se tako rodila nego sam radila na sebi s obzirom da sam u životu dovoljan broj puta, vjerojatno i više od prosječne osobe morala nešto prezentirati i govoriti pred grupom ljudi. Stvar je u praksi i iskustvu, nitko se nije rodio savršen i bez grešaka iako postoje određene karakterne osobine s kojima se ljudi rode ali to što je netko ekstrovert i voli ljude ne znači da voli i pričati u javnosti.

Ako zanemarimo činjenicu da sam od osnovne škole morala odgovarati pred pločom, a ne iz školske klupe (ni ne znam kakav je sad običaj ali 90-ih se to tako radilo) moja prva prava prezentacija je bila na prvoj godini faksa, iz psihologije, i to već prvi tjedan nastave. Morali smo pripremiti prezentaciju u PowerPointu i naravno, prezentirati je profesorici i cijeloj grupi za ocjenu. Da bi stvar bila još gora, studenti su na papire morali pisali bilješke i kritizirati ili pohvaliti govornika ovisno o nastupu, govoru tijela, samopouzdanju i uvjerljivosti u ono što priča.

Velik pritisak, posebno ako ciljate na ocjenu (što ja jesam) i ako ne poznajete ili slabo poznajete ostale studente. Ne mogu reći da sam bila fobična ali sam ipak osjećala klasične simptome straha – znojne dlanove, lupanje srca i želju da pobjegnem. Kad sam otkrila da ne mogu pobjeći jer nemam drugog izbora, odlučila sam preuzeti stvar u svoje ruke i javila se prva da održim prezentaciju i riješim se stresa. Što je, usput, i jako dobar savjet jer osim što se treba suočiti sa strahovima, uvijek je dobra ideja obaviti to što prije jer čekanje samo produžuje agoniju od čega nema nikakve koristi.

Nakon završetka prezentacije, za vrijeme koje sam krišom obrisala nekoliko puta dlanove o odjeću i osjetila da mi je malo zadrhtao glas nekoliko puta, sjela sam na mjesto i zaključila kako nije bilo nikakvog razloga za strah, unatoč tome što nitko nije spavao nego su svi zainteresirano gledali i radili bilješke. Tad sam odlučila da mi sljedeći put neće ni jednom zadrhtati glas.

Kritike su bile iznenađujuće pozitivne, i što se ostalih studenata i profesorice ticalo, što me dovelo do zaključka da nije nitko ni primijetio povremeni problem s glasom, a ako i jesu da su to zanemarili. Poanta priče nije pohvaliti se kako se ne bojim nastupa u javnosti nego pokazati kako se nema čega bojati. Svi znamo da je stresno raditi nešto za ocjenu kao i to da nisu svi profesori na fakultetima popustljivi i dragi, a nisu nam ni svi studenti prijatelji za cijeli život ali ipak, unatoč svemu, pozitivne kritike vas uvjere da nema razloga za strah, da je prezentacija ispala bolje od očekivanja i da su se svi stresovi pokazali potpuno besmisleni.

Strah od javnog nastupa nema previše veze s realnošću jer, kad razmislite o tome, nemate se čega bojati. Strah se javlja onda kad vam postane previše stalo do toga što drugi misle o vama, kad nemate dovoljno samopouzdanja i niste zadovoljni sobom, brinete se oko grešaka, bojite se hoće li vas publika smatrati dovoljno stručnim i počinjete sumnjati u sebe i svoje znanje.

Scott Berkun je u svojoj knjizi “Confessions of a public speaker” objasnio da ljudi koji se nađu u situaciji da moraju govoriti u javnosti osjećaju jednak strah kao oni koji smatraju da im je ugrožen život i da mozak tijelu šalje identične signale u te dvije situacije.

Osoba koja mora govoriti pred publikom

• stoji sama na podiju

• nalazi se na otvorenom prostoru i nema se gdje sakriti

• nema nikakvo oružje da se obrani

• nalazi se ispred velike grupe ljudi koja kritički gleda u nju

Ako imate kreativnu maštu poput mene, možete zamisliti osobu kako stoji sama na velikoj čistini na kojoj nema ničega gdje bi se mogla sakriti i bijesnu masu koja gleda tu osobu s male udaljenosti i sprema se na napad. Tako se nekako osjećaju i ljudi koji moraju održati govor ili prezentaciju i prvi nagon koji osjećaju je želja za bjegom. To je naravno nemoguće jer nemaju gdje pobjeći niti se sakriti.

Što nas opet dovodi na zaključak da se sa strahovima trebamo suočiti jer nemamo drugog izbora. Možda se pitate zašto biste se trebali suočiti sa svojim strahovima kad s njima živite cijeli život i sasvim vam je dobro osim kad se nađete u situaciji koja vam stvara nelagodu. Razloga je puno ali ja ću vam nabrojati četiri zbog kojih se morate suočiti sa svojim strahovima i početi raditi na sebi.

Ne možete nikada pobjeći od straha

Možda držite prezentaciju ili govor dva puta godišnje i, iako danima prije osjećate strah, onog trenutka kad obavite svoju dužnost zaboravite na cijelu situaciju do sljedećeg puta, a onda krećete ispočetka. To funkcionira za vas i ne vidite potrebu mijenjati se.

To je pogrešno razmišljanje jer ako obavljate posao u kojem se od vas zahtijeva i očekuje da govorite pred ljudima, strah će vas pratiti cijeli život i neprestano ćete se okretati u začaranom krugu iz kojeg ne možete pobjeći.

Sve što vam preostaje je da se suočite sa strahom, priznate njegovo postojanje i počnete raditi na tome da se poboljšate.

Strah troši dragocjenu energiju

I tako se ponekad ili često osjećate kao da nemate dovoljno energije, zašto je onda dodatno oduzimati strahom od kojeg i tako ne možete nikada pobjeći? Umjesto da svu energiju usmjerite u svoj govor i prezentaciju i radite na tome da budete bolji, vi trošite snagu na negativne misli i strah koji vas toliko muči da ćete na kraju stvarno i ostvariti sve svoje najgore more i dokazati i sebi i drugima da niste dobri u javnom nastupu.

Strah vas sprečava da ostvarite svoj puni potencijal

Ako smireno i staloženo sagledate situaciju i otkrijete što vas zapravo plaši, imate velike šanse raditi na sebi kako biste se popravili u budućnosti i prevladali strah od javnog nastupa (ili bilo čega drugoga što vas plaši). Kad izađete pred ljude uplašeni, ljudi će to vrlo brzo otkriti i početi vas gledati na sasvim drukčiji način. Na onaj način kojeg se i bojite, kao osobu koja nije sigurna u sebe, svoje znanje i ono što govori.

Strah će vam se vidjeti na licu, u govoru tijela i svi će ga moći čuti u vašem glasu. Čak i ako izvrsno raspolažete materijom nećete ostvariti svoj puni potencijal jer će vas strah smrznuti i blokirati i velike su šanse da ćete zaboraviti pola toga što ste htjeli reći.

Strah je samo u vašoj glavi

Ista je situacija ako se, naprimjer, bojite spavati u mraku. To je nerealan strah jer vam je potpuno jasno da ste zatvoreni u svojoj kući, nalazite se iza zaključane brave u svojoj sobi i u svom krevetu. A ipak osjećate nelagodu kad ugasite svjetlo iako vam se apsolutno ništa neće dogoditi.

Strah se nalazi samo u vašoj glavi i nigdje drugdje i ista je stvar s javnim nastupom. Neće vas nitko pojesti, gađati vas nečim, neće vam vikati i neće vam se smijati. Znate sve o čemu govorite i nemate nikakvog razloga za strah.

Strah da ćete zaboraviti što treba reći, da ćete se zbuniti, da će publici biti dosadno, da neće raditi prezentacija je isto imaginaran strah jer se ništa od toga još nije dogodilo i uopće se ne mora dogoditi. Čak i ako vam se nešto loše dogodilo u prošlosti ne mora značiti da će se to ikada više ponoviti. Vi sami odlučujete kako će se situacija odvijati i imate li stvari i kontrolu u svojim rukama ili prepuštate sve sudbini.

Sad kad ste naučili nešto o strahu od javnog nastupa i zašto se ne isplati trošiti energiju na strah, dođite i sutra na blog kako biste saznali kako se osloboditi straha i postati najbolji javni govornik.