Blog i pisanje

O pisanju

pisanje

“If I waited till I felt like writing, I’d never write at all.” Anne Tyler

Najteže je sjesti i početi. To je činjenica koje je svjestan svaki pisac. “Ali čekaj”, možete pomisliti, “ja nisam pisac! Ja samo pišem mali blog koji dnevno posjeti manje od 100 ljudi.” Znate li koja je definicija pisca? Amater koji nije odustao kad je postalo teško.

Pišete li često, po mogućnosti svaki dan, onda ste pisac, neovisno o tome zarađujete li od pisanja ili ne, čita li vaš sadržaj milijun ljudi ili samo sto, jeste li objavili knjigu ili niste. Svatko tko piše samo zato što ima potrebu pisati i izraziti se putem pisane riječi je pisac.

Neki se proslave, neki ne ali to nije ni najmanje važno. Vaša vrijednost se ne mjeri brojem izdanih knjiga i iznosom na bankovnom računu nego koliko ljubavi, volje i strasti imate za pisanjem. Onog trenutka kad sami povjerujete da ste pisac, povjerovat će vam i ostali.

Iako stvarno nije važno što netko drugi misli o vama jer je tuđe mišljenje manje važno od mišljanja koje vi imate sami o sebi (osim ako ne mislite da ste bolji od ostalih, onda imate problem), imate li nezaustavljivu želju za pisanjem, glad prema stvaranju sadržaja i ljubav prema slovima i riječima, pisac ste.

Pisanje je prekrasna ali izazovna aktivnost što zna svatko tko je sjeo za laptop i odlučio početi pisati. Neovisno o tome jeste li pisac priča, pjesnik, marketar ili copywriter, sigurno ste svjesni da uvijek ima mjesta za rast i napredak. Pisanje je teško, kvalitetno pisanje je još teže.

Pisanje je tehnika koja se može naučiti do određene mjere ali se ipak morate roditi sa zrncem talenta kako biste riječi pretočili u rečenice koje netko želi čitati. Jer nitko ne želi knjigu koju nitko ne čita. Kad pišete, morate biti svjesni da nikada nećete biti dovoljno dobri kao ni dovoljno hrabri da samouvjereno stisnete Publish i budete potpuno zadovoljni svojim tekstom.

Morate biti svjesni da ćete puno učiti i još više griješiti. Da nikada nećete sve znati i da će uvijek biti mjesta za napredak i poboljšanje, a to ćete postići samo upornim pisanjem i greškama koje će vam se u određenom trenutku činiti kao smak svijeta, a nakon nekog vremena ćete shvatiti da su potpuno amaterske i normalne.

Griješiti je ljudski ali potrebna je hrabrost i samopouzdanje priznati pogrešku, priznati da ne znate sve i naučiti nešto iz grešaka. Onog trenutka kad se umislite i zaključite da ste savršeni, a da su svi ostali krivi što vaš sadržaj ne postiže nikakve rezultate, krenut ćete padajućom putanjom i nećete se zaustaviti dok ne padnete na dno.

To je onaj trenutak koji dijeli uspješne od neuspješnih pisaca. Neki se ustanu, obrišu prašinu sa sebe, pokupe svoj ponos i nauče iz grešaka, a drugi zaključe da nemaju sreće, da nitko ne shvaća njihov genijalni um i odustanu.

Pisanje je puno uspona i padova ali ako uspješno svladate sve padove, postoji velika mogućnost da ćete sazrijeti kao pisac i početi pisati više, lakše i brže i to sadržaj koji je vrijedan čitanja. Kad će se to dogoditi? Nitko ne zna ali pomoći će vam upornost i naporan rad.

Pisanje i izazovi

Pisanje je izazovno i to je činjenica koju će vam priznati svaki pisac. Pretražujući probleme s kojima se suočavaju pisci, otkrila sam jednu zajedničku karakteristiku koja se provlači kroz svaki savjet i citat, a to je da je svima najteže sjesti i početi pisati. Nakon toga slijedi gledanje u prazan ekran i čekanje čuda da se riječi same od sebe misteriozno stvore, a sadržaj postigne uspjeh (po mogućnosti viralan, znate..poput virusa).

To je izazov s kojim se suočavam i ja iako mnogi koji mi pišu misle da samo sjednem za laptop, a riječi cure iz vršaka prstiju. Često me pitaju kako uspijevam toliko toga napisati, koliko riječi mogu napisati u minuti (nisam mjerila ali ste me zainteresirali da pokušam), kako mogu svaki dan napisati više od 1500 riječi i ostati normalna (o tome bi se dalo razgovarati), kako sve to stignem…

Istina je da o većini toga ni ne razmišljam. Ne vodim evidenciju brzine, ne mjerim broj riječi po minuti ili satu, nemam vremena ništa više nego što ga imaju ostali koji pokušavaju, manje ili više uspješno, balansirati poslovni i privatni život. Moj dan traje 24 sata kao i vaš i u njemu se puno toga dogodi, a popis aktivnosti koje je potrebno obaviti postaje svakim danom sve veći.

Vrijeme nije izgovor

Nemam vremena. Koliko ste puta rekli da nemate vremena? Nedostatak vremena je problem s kojim se svi suočavamo ali nije izgovor. Vrijeme nikada ne smije biti izgovor, barem kada je riječ o pisanju. Želite li pisati, napredovati i pisati sve bolje, morat ćete pronaći vremena.

Istina, neke aktivnosti u vašem životu će raditi toga patiti. Imat ćete više vremena za pisanje ali manje vremena za sve ostalo što ste nekada voljeli raditi. Ja sam uvijek brzo čitala. Toliko brzo da mi je jedna knjiga, od 500 stranica, trajala oko tjedan dana, ponekad i manje. Sad je čitam 3 tjedna što i nije toliko loše jer više cijenim ono što je u knjizi, a uz to manje trošim.

Nećete imati vremena za druženja i kave što bi vam moglo teško pasti ako ste nekada u tome uživali. S obzirom da sam ja prilično socijalizirani introvert, drugim riječima, da me upoznate ne biste zaključili da sam introvert ali moja društvenost je naučeno ponašanje, meni ta činjenica ne pada toliko teško.

Više smeta drugima koji su navikli da me češće viđaju, a sada ne razumiju što znači kad im kažem da moram pisati. Najčešće pitanje koje dobijem je “A ne možeš poslije?”

Poslije je prekasno

Budete li odgađali, radili sve drugo prije pisanja i čekali da sve završite prije nego što sjednete za laptop, nećete ništa napraviti. Inspiracija je prevrtljiva. U jednom trenutku imate glavu punu ideja i ako je ne iskoristite, nakon nekoliko sati će vam se činiti kao da su sve te ideje bili tuđe.

To se barem meni događa. Kad pišem ne čujem nikoga. Samnom se ne može razgovarati. Čekam li “poslije” imam osjećaj da čekam Godota jer inspiracija nestane jednako brzo kao što se pojavila, a poslije postaje “nikada” ili “neki drugi put”.

Poslije je riječ koja se ne smije naći u vašem rječniku. To je riječ o kojoj ne smijete uopće razmišljati nego se prema njoj ponašati kao da ne postoji. Poslije će vas uništiti. Izgubit ćete onu početnu kreativnost i nalet energije koje je najbolje iskorisiti kad su svježi i kad se tek pojave.

Borba sa samim sobom

Koliko god voljeli i trebali pisati, bit će trenutaka kad ćete željeti raditi nešto drugo. Ipak, želite li napredovati, rasti i razvijati se te postajati sve bolji u pisanju, morat ćete svladati sve izazove i mamce pažnje koji vam kradu koncentraciju i zovu vas da radite nešto drugo.

Svi imaju takve trenutke. Najpoznatiji pisci koji zarađuju milijune na svojim knjigama ih imaju. Pisci koji pišu za poznate svjetske novine i časopise ih imaju. Blogeri, neovisno o tome pišu li poznate ili nepoznate blogove imaju trenutke kad bi željeli raditi nešto drugo.

Koliko god živjeli za pisanje i uživali u pisanju bit će trenutaka i dana kad ćete željeti raditi nešto drugo. Ja više od ičega volim sunce i lijepo vrijeme kakvo je upravo sada dok ovo pišem. Trenutno mi se čini kao neka vrsta kazne sjediti za laptopom i gledati kako prolazi lijepi dan.

Budete li se počeli sažalijevati jer morate sjediti u zatvorenom prostoru umjesto biti vani na suncu i svježem zraku, nećete napraviti ni pola onoga što ste zamislili i izgubit ćete i previše vremena. Dignete li se sa stolice i odlučite otići van dok je lijepo, a vratiti se pisanju poslije, inspiracija će nestati.

Pisac na vagi

Kad se nađete na vagi i ne znate što biste učinili, preporučila bih vam samo jednu stvar. Ostanite upravo tu gdje se nalazite. Namjestite prste na tipkovnicu i počnite pisati. Nemojte misliti na sunce i sve one sitnice koje vas u tom trenutku privlače više od pisanja.

Želite li završiti posao i napredovati, a svakim tekstom sve više napredujete i razvijate se, morat ćete pisati. To uključuje i pisanje u onim trenucima kad biste željeli raditi nešto drugo ali jedino što morate raditi je sjediti i pisati.

Najteže je početi

I zato je potrebno držati se plana i zadane rutine. Nije neka tajna da obožavam Stephena Kinga i da smatram da se od njega, kao pisca, može puno toga naučiti. Netko tko je toliko produktivan da je napisao bezbroj knjiga od kojih je rijetko koja tanja od 700 stranica svima može poslužiti kao uzor čak i onima koji ne vole njegov žanr i stil pisanja.

Znate li koja je njegova tajna? Tajna je u tome što nema tajne. On se prema pisanju ponaša kao da mu je to posao. Njemu pisanje i je posao jer od njega zarađuje ali se tako ponašao i dok to nije bio slučaj.

Savjet koji sam pročitala u njegovoj knjizi je dragocjen svim piscima i onima koji će to tek postati,  a govori nam da je nužno razviti rutinu prema pisanju, ne čekati na inspiraciju i pisati svaki slobodan trenutak.

Jednom kad sjednete za računalo nemojte previše razmišljati. Otvorite program u kojemu pišete, nemojte dopustiti da vas uplaši bijela, prazna pozadina i nedostatak riječi. Nemojte slagati smislene rečenice u glavi i previše razmišljati o riječima i njihovoj konstrukciji.

Pišite bez straha, editirajte bez milosti

Sjedite, otvorite um i počnite pisati. Nećete ni shvatiti koliko je sati prošlo kad završite, a otkrit ćete da ste napisali tisuće riječi. Nakon toga počnite uređivati i editirati i budite nemilosrdni. Pisati svatko može ali ne može svatko objektivno sagledati tekst koji je napisao i izbaciti sve što ne valja i što je višak.

Kad to učinite i kad budete potpuno zadovoljni, budite ponosni na sebe jer ste uspjeli u nečemu u čemu mnogi ne uspijevaju. Čak i ako od prvotnog teksta koji je brojao 3000 riječi ostane tekst od 500 upotrebljivih riječi, objavite ga jer je kvaliteta važnija od kvantitete.

Nemojte zaboraviti zašto pišete

U trenucima kad vam se ne piše i kad vam dođe da sve ostavite. Kad se osjećate demoralizirano jer mislite da nitko ne čita ono što ste napisali. Kad se zapitate koja je svrha svega i zaključite da nikada nećete postati Hemingway ili Sylvia Plath, sjetite se zašto pišete.

Writing is a calling, not a choice. Isabel Allende

Pišete zato što morate pisati ne zato što želite. Pišete jer se bolje izražavate napisanim nego izgovorenim riječima. Pišete zato što imate nešto za reći. Pišete zato što je pisanje vaš poziv.

Kad se oslobodite stresa i pronađete hrabrost za pisanje, riješite se svih očekivanja o karijeri slavnog pisca i počnete pisati samo zato što morate pisati, opustit ćete se. Pronaći ćete odgovor na sva pitanja koja vas muče i rješenja na probleme s kojima ste se borili. Počet ćete pisati radi sebe i unijeti ljubav i strast u svaki tekst.

Tek tada ćete početi pisati kvalitetno i oslobođeno i to će biti trenutak kad će i drugi, vaša publika i čitatelji, otkriti vaše tekstove, osjetiti u njima ljubav koju vi osjećate dok pišete i stvorit ćete vezu koja će trajati sve dok ne prestanete pisati.

A ako stvarno volite pisati i živite za pisanje, onda nećete nikada prestati.

potpis

 

 

 

14 komentara

  1. Izvrsno,. Kao da si mene opisala. Kroz sve te muke po pisanju sam prošla i prolazim. Jučer sam prikaz od 500 riječi pisala puna tri sata. Ajme nikako nije išlo, dok nije krenulo. Pozdrav od jednog također socijaliziranog introverta. Imaj super dan.

    Liked by 1 person

  2. Pa da. Ja posebno imam taj… Ne bih rekla problem, možda pre psihički izazov. Dok ne sednem da pišem, dok se ideje u meni krčkaju, čini mi se da nikad neću ništa napisati. A onda kad reči počnu da teku, to je kao poplava, ne umem da stanem. Tako je svaki put, i od malih nogu; i u školi, i na faksu, i na blogovima… Rekord mi je tekst od 4700 reči 😀

    Sviđa mi se

  3. Istina…u mojem konkretnom slučaju, vrijeme i novac su mi najveći neprijatelji, a i česta kreativna blokada, barem kad su konkretni tekstovi u pitanju….recimo, mogu napisati pristojan članak, ali neku priču ili roman vrlo teško…

    Sviđa mi se

  4. I read your article Ivana and I found it very interesting, I learned a lot, so thank you so much for this useful article. Good like my friend.
    Pročitala sam tvoj članak Ivana i otkrio sam to jako zanimljivo, sam naučio puno, pa hvala vam toliko za ovaj koristan članak. Dobar kao što je moj prijatelj.

    Sviđa mi se

  5. U poslednje vreme ne putujem pa ni ne pišem, a čini mi se da nikada nisam bila manje skoncentrisana na sve najnormalnije stvari koje sam do sada radila, zbog nekih drugih stvari kojima sam trenutno okupirana. A budući da nikada do sada nisam ni bila u toj fazi, mislim da je skroz ok da se i to desi nekada. Ono što hoću da kažem je da si me podsetila kako, kada imam o čemu da pišem (čitaj, vratila sam se sa putovanja), jedva čekam da dodjem kući sa posla u (ponovo) sednem za kompjuter i počnem da kucam po tastaturi. I ne spavam do kasno i ujutru opet rano ustanem, ali ta sreća i to oslobadjanje od stresa dok pišem su ono što me vuče da svaki put uradim isto.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s