Moja ljubav prema putovanjima već je svima poznata. Otkad znam za sebe volim putovati, istraživati, lunjati i upoznavati svijet. To i radim, svaki put kad mi se pruži prilika. Oduvijek sam najviše voljela aktivne odmore. Ne volim more i beskonačno izležavanje na plaži. Dosadno mi je sjediti na istom mjestu cijeli dan i ne raditi ništa.

Najbolje ćete me upoznati ako zamislite onog Duracell zečića. Rijetko kad sam na miru i na jednom mjestu. Uvijek sam u pokretu. Uvijek multitaskam, radim više toga istovremeno i rijetko mogu duže sjediti, a da se barem nekoliko puta ne ustanem (zato ne volim ići u kino..ne mogu odsjediti 2 sata u mraku, a nije pristojno dizati se i ometati druge ljude).

Malo spavam, uvijek nešto radim i do sada je takav sistem sasvim lijepo funkcionirao. Naglasak je „do sada“ jer vrč ide na vodu dok se ne razbije, a očito svatko ima svoju granicu izdržljivosti prije nego što padne u nesvijest. Moja se dogodila nedavno.

Život je obično prilično predvidljiv. Nemate čarobnu kuglu pomoću koje možete vidjeti budućnost ali nekako je sve manje-više rutinski i poznato. Kad si uredite život onako kako vam odgovara, radite sve što biste trebali raditi kako biste vodili život kakav ste zamislili i kakav odgovara vašem ukusu, onda nema puno iznenađenja.

Povremene požare (iznenađenja) ugasite usput i nastavljate sa svojom ugodnom rutinom u kojoj vas malo toga može iznenaditi. Uljuljate se u sigurnost, uspavate se, rutina vam odgovara i ni ne shvaćate jeste li umorni jer umor uopće ne osjećate.

Ali, život obično ima za sve nas neke druge planove. Ponekad ima stvari koje nam padnu u krilo onda kad se najmanje nadamo i kad ih uopće ne očekujemo. Znam što ćete sada reći – uvijek pišeš da ništa ne pada u krilo s neba. To je istina i još uvijek se držim toga ali povremeno, neke situacije izazovete sami svojim radom i trudom. Dogode vam se stvari koje su produkt vašeg rada ali ih niste aktivno tražili.

To se dogodilo meni. Ova godina se jednom riječju može opisati kao dinamična. Ako sam nekada mislila da znam što riječ dinamika znači, sad sam promijenila definiciju. Dogodilo se puno promjena na poslovnom planu, te promjene su sa sobom povukle još neke druge, znate, klasičan primjer domino efekta koji je obično neizbježan.

Gurnete jednu kockicu i srušite sve ostale, htjeli vi to ili ne. Promjene su uvijek stresne čak i onda kad su dobre. Moje promjene su bile pozitivne ali bilo ih je previše i u kratkom vremenu. Domine. Jedna je vukla drugu. Novi ljudi, novi zadaci, novi poslovi, nove vještine koje je potrebno svladati.

Taman kad mislite da znate sve, iako ste svjesni da nikada nećete znati sve, shvatite da morate učiti nešto novo. To vas umori. To je i mene umorilo i Duracell baterija se ispraznila. Došla na nulu. Na sreću, imam bateriju koju je moguće puniti koliko god želim i kad se isprazni, jasno mi je da je došao trenutak za odmor.

Mislila sam da ga ove godine ni neće biti. Kako si priuštiti odmor kad imate toliko posla i dinamike u životu. Ali, kao što sam već rekla, život ponekad ima za nas planove koji se ne poklapaju s našima i prilika za odmor se ukazala onda kad joj se nisam nadala.

Kako svaku priliku u životu treba iskoristiti, tako sam i ja objeručke prihvatila svoju priliku za odmor. Idemo na put! Hell yeah! Ali gdje? Kamo putovati kad nemaš vremena planirati? Španjolska? Barcelona je divan grad..ne bi bilo loše ići opet. Tokyo? Premalo vremena…Azurna obala? Zvuči divno (i je divno) ali nakon onih tragičnih incidenata, a sa živcima koji vise na špagici, baš mi se i ne ide u Nicu i Cannes. Kao jedino logično rješenje nameće se samo jedna lokacija – Italija!

Ljudi obično kolutaju očima kad im kažem da mi je Italija najdraža zemlja na svijetu. Europljani su čudne biljke i kako je kod susjeda trava uvijek ljepša, većina voli putovati u dalje i egzotičnije krajeve. Italija nam je pod nosom. Amerikanci su drukčiji po tom pitanju pa se meni svi smiju i zovu me Amerikanka. Zato jer su Amerikanci uglavnom zaljubljeni u Europu s Italijom na čelu.

Pa, ako me ljubav prema Italiji čini Amerikankom, onda sam Amerikanka. I tako su u Turskoj svi mislili da sam iz Amerike i vikali zamnom – Hey!! American girl!!! Čovjek se lako zabuni.

Bella Italia

Moja ljubav prema Italiji datira od vremena kad sam se prvi put dokopala knjige o umjetnosti. Volim umjetnost, posebno talijansku i renesansne slikare. Malo je nedostajalo da budem povjesničarka umjetnosti. Volim i slikati ali za razliku od pisanja, crteže nećete vidjeti.

Onda mi je u ruke pala knjiga Under the Tuscan Sun (Frances Mayes, ako je niste čitali, imate moju preporuku). Profesorica iz San Francisca koja je kupila vilu propuh u Toskani i malo po malo je počela uređivati, a usput se zaljubila u talijanski način života.

Uz nju sam se zaljubila i ja i odluka je pala, istraživat ću Italiju dok ne otkrijem svaki kutak. Za sad mi dobro ide, znamo mi Amerikanci što je dobro. Italija je idealna zemlja za sve one koji uživaju u povijesti, umjetnosti, malim šarmantnim gradovima i prekrasnoj prirodi. Za sve one kojima su potrebni odmor, mir i tišina.

Gospodin Orbis voli moderno. Pojam fantastične arhitekture mu je Frank Lloyd Wright. Kad vidi Seul oduzme se. Neboder na Manhattanu je njegova palma ispod koje može sjediti cijeli dan i slikati iz svih kuteva. „Pogledaj to prekrasno staklo!!!!“ „Ova čelična konstrukcija je nevjerojatna!“

On se opušta u gradu, a mirisi ispušnih plinova i oktana su njegov svježi zrak. Kad je na selu i čuje kokoš padne u nesvjest jer zaključi da je Bogu iza leđa pa ga moram gurnuti pod auspuh da udahne malo poznatih mirisa i dođe k sebi.

Nije loše imati različite ukuse, a kad obje strane uživaju u putovanjima i zanima ih sve (i beton i palme) onda vidite puno svijeta. Ipak, ove godine došao red na Italiju (kad bolje razmislim, i prošle je pa ako se pitate tko je šef očito je da se odgovor nameće sam po sebi).

Prekrasna Marche regija

Izbor je pao na Marche, točnije Pesaro, gradić u blizini Riminija. Ne volim masovni turizam, ne volim se izležavati na plaži i ne volim gužvu. Sad zvučim kao Mrgud ali istina je. Ipak, kad smo pronašli vilu iz 17.stoljeća izvan Pesara, a s vrtovima i pogledom od kojih ti pamet stane, znali smo da je to jedini pravi izbor da se Duracell vrati na staro stanje.

Jeste li ikada doživjeli „to je to“ moment? Onaj trenutak kad znate da ste učinili pravu stvar i da niste mogli izabrati bolje nego što jeste? Nadam se jer sam ga ja doživjela čim sam stigla. Ne mogu vam opisati riječima kako sve izgleda ali mogu vam reći da imam osjećaj da sam u nekom prošlom vremenu.

Okružena cvijećem, palmama i kipovima na svakom koraku, s pogledom na plavo nebo i prekrasnu prirodu, požalim što nisam ponijela pribor za crtanje. Ali kupit ću ga negdje, ovih dana i možda se pretvorim u umjetnika koji hoda okolo s laptopom pod jednom, a slikarskim platnom pod drugom rukom. To bi bio prizor!

Kad izaberete pasivan odmor, kao ja sada, shvatite da nikada od vas putopisca. Ipak, potrudit ću se sljedećih dana prenijeti malo prekrasnog ugođaja i vama, a možda vas i potaknuti na istraživanje savršene Italije.

Posjed na kojem je smještena vila iz 17. stoljeća skriva brojne tajne prolaze koje je potrebno istražiti. Kamene stepenice koje vas dovedu do starog vrta prepunog stabala limuna i kipova kerubina. Bajkovite šumice s jezerom u kojemu plivaju zlatne ribice. Dobijete osjećaj da niste otputovali autom nego vremeplovom u neko drugo vrijeme.

Kad sjedite sami u vrtu i čekate ponoć, kao ja sada, a društvo vam prave samo cvrčci, osjetite se opuštenije nego ikada do sad. Želite zadržati trenutak kako nikada ne bi završio iako ste uzbuđeni zbog novog dana i svih avantura koje vas očekuju.

Za sad vas ostavljam s nekoliko slika koje ni približno ne mogu dočarati atmosferu i čitamo se uskoro s novim, laganim, opuštajućim i polu putopisnim temama. Možda se jednom odvažim napustiti svoj čarobni vrt i istražiti malo gradove u okolici.

Iako, to je nešto što bih napravila prije. Sada mi odgovara sjediti u začaranom vrtu, sanjariti da sam u 17. stoljeću i zamišljati kako je sve izgledalo nekada davno. U vremenima kad na parkiralištu nije bilo automobila, a kad su pisci skloni sanjarenju u mom vrtu pisali na papiru, a ne poput mene, na laptopu.

Idem dalje sanjati, a za vas imam pitanje – volite li više aktivan ili pasivan odmor?

 

• sve slike su slikane sa Samsung Galaxy S8