Znam da sam obećala putopis iz Urbina ali to će morati pričekati sljedeći tjedan. Kad cijeli život vrijedno planirate i trudite se držati tih planova, onda jedva dočekate trenutak da se toliko opustite da ni jedan plan više ne vrijedi, a jedini plan je da planova nema. Zato sam obećala samoj sebi da neću ništa planirati dok sam u Italiji.

Uživat ću u trenutku i raditi samo ono što želim i što mi u tom momentu odgovara. Mogu vam reći da nema boljeg plana od toga. Planovi su potpuno precijenjeni kad se nađete na mjestu na kojemu je vrijeme stalo, a kad odlučite uživati i opuštati se, onda shvatite koliko ste umorni i od planiranja i od pridržavanja planova.

Kad se nađete u Italiji, shvatite da je to najbolja zemlja koju ste mogli izabrati za odmor. Ne kažem to samo zato što sam oduvijek zaljubljena u Italiju nego zato što vas talijanski način života jednostavno navodi da se opustite i zaboravite na sve obaveze, planove i rutinu na koju ste navikli.

Italija je zemlja u kojoj nećete namjestiti alarm da vas ujutro budi jer ćete se probuditi sami od sebe, uz cvrkut ptica i kukurijekanje pijetlova (pod pretpostavkom da ste na selu, kao ja sada) i to potpuno odmorni i revitalizirani.

Opušteno ćete se spustiti na doručak i iznenadit ćete se što imate apetita. Ja, recimo, nikada ne doručkujem. Nemam tu naviku, a nisam ni gladna ujutro. Jedan integralni keks i pola litre kave su ono što me drži do kasnog ručka ili rane večere (ne kažem da je to zdravo i da se morate ugledati na mene ali meni to odgovara).

Ovdje je situacija drukčija, a s obzirom na izbor koji se nudi, i najveći izbirljivci mogu pronaći nešto za sebe. Koliko god kod kuće ignoriram doručak, u Italiji mi postaje najvažniji obrok u danu. Osim toga, u Italiji ne postoji loša kava što jednom kavoljupcu poput mene, predstavlja veliko zadovoljstvo.

Kad god naručim cappuccino, kod kuće ili u bilo kojoj drugoj zemlji, dobijem čudnu mješavinu prilično lošeg okusa koja se sastoji od previše pjene i vrlo malo kave. Razočaranje. Zato sam prestala piti cappuccino. U Italiji je priča drukčija, a talijanski cappuccino je za pasti u nesvjest.

Ovdje cappuccino ima sasvim dovoljno pjene da vam curi van iz šalice i ostavi trag brkova ali ima i toliko kave, savršenog okusa kako ne biste srkali samo pjenu i pitali se što to pijete. Talijani kavu shvaćaju ozbiljno i još mi se nije dogodilo da popijem lošu. Čak ni prosječnu. Gdje god sam bila, kava je bila savršena. Ukoliko ste i vi ovisni o kavi, Italija je zemlja koju morate posjetiti kako biste pronašli ono što tražite.

Talijani znaju uživati u životu, to je činjenica. To nije nešto što sam uočila sada, to sam primijetila i u svojim prijašnjim posjetama toj zemlji. Kod Talijana nema žurbe, a nema ni previše stresa. Iako izgledaju glasno, hiperaktivno, užurbano..iako im je promet kaotičan, a i puno gestikuliraju dok pričaju, bez brige, znaju se zaustaviti na vrijeme, uživati u životu i zastati na trenutak da popiju jedan espresso, makar s nogu.

Dolce far niente

Talijanski jezik pun je izreka koje govore o ljepoti uživanja u životu. Dolce far niente ili slatko je ne raditi ništa, najbolje govori o njihovom ležernom i opuštenom mentalitetu. Ne mogu poreći da mi se to sviđa i da ga prihvaćam raširenih ruku.

Kad Talijani rade, onda rade. Zaboravite one priče o lijenom i neurednom mediteranskom narodu koji spava po cijele dane, a smeće se nakuplja na ulicama dok se svi ne udave. U Italiji nema smeća na cestama, a toliko je turista da bi ga trebalo biti. Više smeća vidim u svom zagrebačkom kvartu nego na talijanskim ulicama.

Na zidovima i fasadama nema grafita, a nije li se baš to uvijek povezivalo s Italijom? Ipak, gdje god sam bila u Italiji, a prošla sam dosta, nisam vidjela išarane fasade. Sve su uredne i lijepe. Sve je čisto i besprijekorno. Puno cvijeća i zelenila. Uvijek netko nešto radi, čisti, sadi ili zalijeva.

Ali, kad sunce zasja i kad je vrućina na vrhuncu, nastupa siesta. Siesta je ono na što se teško navikavam u Italiji i uvijek zaboravim na nju. Siesta znači da možete zaboraviti na nešto što ste željeli učiniti preko dana. Želite li kupiti tablete za glavobolju u ljekarni, platiti račune u banci, obaviti poslovni sastanak ili ručati u vrijeme kad obično ručate kod kuće – ništa od toga.

U Italiji se radi dvokratno, uglavnom od 9 do 13 i tad se sve zatvara. Pošte, uredi, banke, restorani i trgovine. Svi se pakiraju i odlaze na odmor koji se najčešće sastoji od ručka i malo spavanja prije nego što nastave s radim danom. U to vrijeme su ulice prazne i možete pronaći samo šačicu zbunjenih turista kako sa šeširima na glavama i teškim kamerama oko vrata zbunjeno lunjaju gradom, zaviruju u mračne izloge i uporno pokušavaju negdje ući.

Ako ste gladni, imate restorane s brzom hranom na svakom koraku ili supermarkete koji ipak rade cijeli dan i u kojima možete kupiti sendvič. Ne smijete biti izbirljivi, uzet ćete ono što se nudi ili odlučiti da se ipak najedete za doručak i zaboravite svoj integralni keks.

Oko 17 sati se sve otvara, kao da nikada nije bilo ni zatvoreno, a život se polako vraća na talijanske ulice. Želite li nešto kupiti, sad vam je trenutak. Restorani se uglavnom otvaraju oko 19 sati kad se počinje posluživati večera. Tada su u njima samo gladni turisti koji se nisu dovoljno najeli za doručak ili su im dosadili sendviči. Pravi Talijani večeraju oko 10 navečer. I to obično bude prava večera, u tri slijeda s jako puno vina, domaćeg po mogućnosti. Tolika količina hrane tako kasno navečer bi prosječnu osobu iz neke druge zemlje spremila te sekunde na hitnu, radi želučanih poteškoća. Ne i Talijane.

Da, u Italiji se zna uživati u životu, a ni meni nije trebalo dugo da prihvatim „dolce far niente“ način razmišljanja. Zato, ako se pitate što radim svaki dan u svom vrtu i zašto me se ne može izvući van, reći ću vam samo da je slatko ne raditi ništa.

La vita e bella i dolce vita

Znate kako mnogi narodi imaju izreku da je život težak? Ja se nikada s njom ne slažem jer kad mi netko izjavi da je život težak, volim pitati tu osobu da mi objasni u usporedbi s čim je težak. To ih obično dovoljno zbuni da možemo krenuti na neku drugu temu jer ja stvarno ne uživam u besmislenom filozofiranju ali činjenica je da se težak život često provlači kao fraza o kojoj ljudi ni ne razmišljaju kad je izjave.

Ne i u Italiji. U Italiji vrijedi pravilo – la vita e bella ili život je lijep. Nije li to zdrav pogled na život? Imamo samo jedan, zašto onda ne bi bio lijep? Kad se nađete u Italiji, vrlo brzo ćete osjetiti kako je život lijep i opušten. Ljepota uživanja u životu je sinonim za talijanski način življenja.

Dolce vita je samo još jedan podsjetnik na to kako Talijani žive svoj život do maksimuma ne propuštajući ni jedan trenutak za uživanje. La dolce vita u doslovnom prijevodu znači „slatki život“ ili „dobar život“. La dolce vita u Italiji simbolizira život u kojemu je važna ljepota uživanja u malim stvarima. Sve se svodi na to da cijenimo sitnice koje nas uveseljavaju i radimo što više onoga što volimo.

Ako ste zaboravili uživati u životu, možda je vrijeme da spakirate kofere i posjetite Italiju. Ili barem pogledajte Fellinijev legendarni film La Dolce Vita koji će vas možda dovoljno potaknuti da učinite neke promjene u svojoj svakodnevici.

Ne morate imati puno da biste uživali u slatkom životu. Radite ono što volite, jedite svoju najdražu hranu bez grižnje savjesti, ugodite si malo i priuštite si neku sitnicu o kojoj već dugo maštate ali vam je žao potrošiti novce na nešto što vam realno ne treba. Učinite to za sebe jer će jednog dana biti prekasno, a moglo bi vam biti žao. Znate i sami da ljudi više požale radi onoga što nisu učinili nego zbog onoga što jesu.

Talijani su poznati po svom opuštenom načinu života i svjesni su da život ne treba shvaćati preozbiljno. Koja je svrha toga? Ozbiljni ljudi prebrzo ostare, a ne želimo li svi što duže biti mladi ili barem zadržati mlad duh i zdravo tijelo?

Italija je savršena zemlja za odmor. Zemlja u kojoj se morate opustiti čak i ako niste osoba koja se lako i brzo opušta. Samo nekoliko dana provedenih na nekoj prekrasnoj lokaciji u ovoj zemlji natjerat će vas da zaboravite svoj stari život i prilagodite se novom i boljem.

Život u Italiji nije lagan kao nigdje drugdje na svijetu. Troškovi su visoki, a plaće su male. Nezaposlenost je veliki problem kao i u brojnim drugim europskim zemljama. To svejedno ne sprečava Talijane da žive slatki život i uživaju u svakom trenutku.

Talijani se puno smiju, puno mašu rukama, znatiželjni su i jedva čekaju da im kažete iz koje ste zemlje došli. Turizam im je na prvom mjestu i učinit će sve da vam udovolje, da vas zabave, da vam daju i više nego što ste tražili kao znak dobre volje i mali zalog da im se opet vratite.

Ako ni zbog čega, vratite se radi hrane. Domaća pasta i pizza kakvu nećete nigdje drugdje pronaći, a ravno iz krušne peći, samo će se materijalizirati pred vama na stolu, nedugo nakon što ste naručili. Ako slučajno posumnjate u tu brzinu i pomislite da ste dobili smrznutu pizzu, razuvjerit će vas ogromna peć koja se uglavnom nalazi na vidljivom mjestu u svakom restoranu i neumorni majstor koji vrijedno mijesi i okreće tijesto, spretno baca na njega sastojke po vašoj želji i ubacuje ga u kipuće vruću krušnu peć.

Prije nego što se snađete, hrana se puši pred vama, a vi samo možete uživati u njoj i zaključiti kako je život ipak sladak i vrijedan uživanja. Čak i kad pomislite da više ne možete vidjeti hranu, netko će vam preporučiti da probate Dolcetti della casa ili domaće kolačiće. Vrijede svake kalorije, a i tako ćete ih potrošiti hodajući po nepreglednim uskim uličicama šarmantnih talijanskih gradova.

Ako ste se slučajno zapitali zašto sam toliko zaljubljena u Italiju, možda sam vam sad malo razjasnila cijelu priču. Nisam zaljubljena samo u Italiju kao zemlju, poznate umjetnike i pisce, arhitekturu i povijest nego u cijeli talijanski način života koji odiše optimizmom, srećom i pozitivnom energijom.

Ukoliko vam još uvijek nije jasno zašto ne želim izaći iz svog čarobnog vrta, reći ću vam samo – dolce far niente.

Što mislite? Jeste li spremni prihvatiti ovakav način razmišljanja i unijeti malo Italije i talijanskog mentaliteta u svoj život?