Dok pijuckam cappuccino u šarmantnom kafiću smještenom na kamenom popločenoj piazzi, razmišljam koliko sam zaljubljena u Italiju. Gdje god pogledam vidim nešto što mi se sviđa. Čak je i mali caffé apsolutno savršen sa svojim stolovima prekrivenim kockastim, crveno bijelim stolnjacima i suncobranima koji natkrivaju pletene stolice i stol tako mali da taman stanu dva cappuccina na njega.

Gledam oko sebe i promatram prolazike. Kad se maknete iz glavnih turističkih gradova počnete bolje uočavati i upijati lokalni život. Ne kažem da ovdje nema dovoljno turista ali ih nema toliko da se s njima trebate gurati kako biste uslikali neku znamenitost. Ovdje vam nitko ne smeta u upijanju atmosfere i uživanju u tradicionalnom talijanskom životu.

Nalazim se u nekadašnjem glavnom gradu renesanse koji privlači zapanjujuće malo posjetitelja. Riječ je o Urbinu, gradu od 15.566 stanovnika u Le Marche regiji. Idličan grad na brežuljku, okružen ciglenim utvrdama i zidinama, s kojeg pogled puca na planine, a svojim uskim i zavojitim uličicama jednostavno zove da ga istražite.

A imate što i za vidjeti. Urbino je za vrijeme srednjeg vijeka bio srce kulture, znanosti i umjetnosti kao i renesanse. U njemu su rođeni Donato Bramante (1444.-1514.), poznati arhitekt, Raffaello Sanzio da Urbino poznatiji kao Rafael (1483.-1520.), slikar i arhitekt, papa Clement XI (1649.-1721.) ali i Valentino Rossi, jedan od najuspješnijih motociklista svih vremena.

Urbino je pomalo zaboravljen od turista i ljubitelja umjetnosti. Svu pažnju su ukrale Firenza i Siena koje se nalaze na suprotnoj strani Apenina. Iako prekrasne, ni Urbino nije za odbaciti i svi željni umjetnosti kao i pravog talijanskog šarma trebali bi posjetiti ovaj utvrđeni, mali grad na brdu.

U 15. stoljeću Urbino je smatran glavnim gradom renesanse. Piero della Francesca i Uccello su dolazili u Urbino kako bi slikali jer je grad inspirativan i teško je ne poželjeti izvući slikarsko platno, postaviti ga nasred ulice, izvući paletu i kist i početi nasumično slikati prizore koji vas okružuju.

Urbino je 12. do 17. stoljeća bio u vlasništvu obitelji Montefeltro, obitelji koja je kroz stoljeća poznata po velikim humanistima i mecenama umjetnosti i književnosti koji su iz nje potekli. Bilo je to zlatno doba umjetnosti, doba velikih slikarskih i književnih talenata ali i zlatno doba Urbina kao centra kulture.

Najpoznatniji član obitelji bio je Federico III. de Montefeltro, vojvoda Urbina od 1444. do 1482. godine. Bio je uspješan diplomat, vješt poslovni čovjek ali i veliki ljubitelj umjetnosti. Na njegovom je dvoru Piero della Francesca pisao znanstvena djela o perspektivi, Giovanni Santi (Rafaelov otac) pisao je o umjetnosti svog doba, a Francesco di Giorgio Martini napisao je Traktat o arhitekturi.

1506. godine osnovano je sveučilište u Urbinu, poznato i dan danas po humanističkim i umjetničkim smjerovima ali i tečajevima talijanskog jezika koje rado pohađaju strani studenti. U svakom trenutku je u gradu najmanje 20 000 studenata i zbog njih je grad uvijek pun života.

Najpoznatija građivina Urbina svakako je Palazzo Ducale (duždeva palača) iz 15.stoljeća i danas je pretvorena u muzej, Galleria Nazionale delle Marche, koji čuva jednu od najpoznatijih i najdragocjenijih kolekcija renesansnih slika na svijetu.

Za tu je palaču Giovanni Santi napisao da ona nije djelo čovjeka nego boga, a kad je vidite ne možete se ne diviti njenoj monumentalnosti i osjetiti se malim dok se nadvija nad vama, tako prekrasna i stoljećima stara. Jednostavno oduzima dah.

Urbino, nekadašnji renesansni i sveučilišni centar, počeo je stagnirati od 17. stoljeća, najviše iz razloga jer se nalazio izvan svih važnih trgovačkih i prometnih pravaca, a dijelom i stoga jer su se kultura i umjetnost preselile u Toskanu, točnije Firenzu i Sienu. No, nije sve tako loše jer je zahvaljujući svom položaju potpuno izbjegao strahote II. svjetskog rata i ostao potpuno netaknut.

Zbog svojih očuvanih zidina, palače i crkava, bogate povijesti i umjetnosti ali i sveučilišta, Urbino je proglašen 1998. godine svjetskom kulturnom baštinom od strane UNESCO-a.

Hoćemo li u ležernu šetnju Urbinom?

 

Kad uđete kroz gradske zidine učini vam se da je vrijeme stalo. Žao vam je jedino što ste na parkiralištu ostavili auto jer smatrate kako bi se konj ovdje ipak bolje uklopio. Ako imate bujnu maštu poput mene, onda ćete zamisliti kako ste ujahali u grad dok se za vama vijore srednjovjekovne haljine, a u konjskim bisagama poskakuje kožom uvezana bilježnica i pigmenti od kojih ćete miješati boje.

Već na samom ulazu u grad postajete svjesni da će vam trebati dobra kondicija kako biste došli do glavnog trga. Usput vam se i kristalizira zašto Talijani nisu debeli unatoč svim pastama i pizzama koje pojedu. Ne mogu imati višak kilograma kad se svaki dan penju. Nama turistima penjanje povremeno predstavlja izazov i s laganom zavišću u očima gledam uređene Talijanke kako spretno grabe po makadamskim usponima u visokim petama. Kao da su upravo sišle s modne piste. Kako im to samo uspijeva?

Meni to jedva uspijeva u espadrilama…

Uspon je ipak malo lakši kad imate oko sebe lijepu okolinu. Zato svako malo zastajkujem kako bih uslikala novu fotografiju jer sam pronašla savršen kadar. S obzirom da je svaki kadar savršen kad volite male i uske uličice, onda taman uspijevate doći do zraka i veselo možete nastaviti svoj uspon.

Penjući se ulicama, uočavam puno mladih. Nije ni čudo, Urbino je sveučilišni grad. Puno je stranih studenata koji su došli ovdje učiti talijanski preko ljeta. Na ulicama se čuju svi svjetski jezici ali Talijani se ipak strogo drže samo svog jezika.

Dok u nekim većim sredinama uspijevate pronaći one koji znaju i žele pričati engleski, u manjim gradovima se barem osnovno znanje talijanskog isplati. Onaj tko tvrdi da engleski više ni nije strani jezik jer ga govore svi, ne zna što priča i očito se nikada nije maknuo s kauča i YouTube-a. Engleski ne govore svi, a iznenađujuće je i koliko ga mladih ljudi ne zna ili ne želi pričati.

Zapravo volim što ovdje ne govore engleski jer me prisiljavaju da ja propričam talijanski. Većina ljudi voli čuti kako se mučite s njihovim jezikom, budete im simpatični jer se trudite i odmah dobivate dodatne bodove. Nakon nekog vremena se potpuno oslobađam pa i pričam s prodavačicom u knjižari o vremenu i knjigama. Bilo bi divno ostati nekoliko mjeseci u Italiji i usavršiti jezik.

Nije trebalo puno hodanja da dođem do prve crkve. Chiesa di San Domenico izgrađena je u 14. stoljeću i nalazi se nasuprot Palazzo Ducale. Obnovljena je u 18. stoljeću ali fasadu nisu dirali i potpuno je autentična, baš kakva je bila kad je crkva izgrađena.

Ne mogu odoljeti. Moram ući u crkvu pa brzo razmišljam o tome kako sam odjevena. Jednom su me izbacili iz crkve, točnije, spriječili me da uđem već s vrata zajedno s grupicom zbunjenih Amerikanaca. Nismo bili pristojno odjeveni. Oni u kratkim hlačama i majicama bez rukava, a ni ja se nisam previše razlikovala od njih. Od tada pazim što imam na sebi kad planiram obilaziti crkve.

No, ulazak u crkvu me dočekao nespremnom. Umjesto očekivane tišine, mira, spokoja i upaljenih svijeća nailazim na sajam! Da, u crkvi su postavljeni štandovi, kao na buvljaku, i prodaju se razne sitnice. Zastala sam na vratima, potpuno zbunjena i zatečena prizorom. Kad sam se pribrala, odlučila sam pogledati što se nudi i već sam (zahvaljujući bujnoj mašti) zamišljala kako kupujem rijetke antikvitete.

Ne bi li bilo divno pronaći sliku za koju bi se poslije pokazalo da ju je naslikao sam Rafael? Odmah bih je objesila na zid i divila joj se svaki dan. Gospodin Orbis se ne slaže samnom i već u glavi kalkulira koliko bi se za nju moglo dobiti i u što se isplati investirati. Njegova je glava u biznis modu čak i u Italiji. Moja je u oblacima..neovisno o tome gdje se nalazim.

Na stranu s antikvitetima i Rafaelom, s bujnom maštom ili bez nje, nisam se nikako mogla pripremiti na prizor koji me dočekao. Umjesto antikviteta nalazim buvljak u pravom smislu riječi.

Volim porculanske lutke, a vi? Nakon što sam potrčala i zgrabila jednu od njih, odmah mi je bilo neobično što me nitko nije spriječio. Kad ste na pravom sajmu antikviteta, prodavači koji prodaju nešto vrijedno ne vole baš da im svatko to dira i premeće po rukama. Po tome, usput, možete lako i vidjeti čija roba je vrijedna pažnje. Nije pravilo ali pomogne.

Čim sam uočila lutke vičem.” ‘Ajmo kupiti jednu!!!! Divne su!!!!” Gospodin Orbis ne dijeli ni ovaj put moj entuzijazam. Pogledao je previše horor filmova i zaključuje da ne želi kupiti Annabelle (za one koji nisu upućeni, Annabelle je navodno opsjednuta lutka u posjedu bračnog para Warren koji se bavio “demonologijom”) i donijeti je kući.

Uzimam lutku u ruke i već mi je na prvi dodir neobična. Ne mogu reći da se razumijem u vrijedne porculanske lutke ali znam dovoljno o tkaninama da zaključim da lutkina haljina ne vrijedi baš puno. Dižem joj haljinu. Britanski gospodin pored mene, koji izgleda kao da je došao sa seta Downton Abbey, pristojno skreće pogled. Made in China! Mogla sam misliti.

Ni ostali “antikviteti” me ne obaraju s nogu. Svi su iz Kine ili Indije. Ovo nije sajam antikviteta u crkvici iz 14. stoljeća. Ovo je tržnica u crkvici iz 14. stoljeća. Pokunjeno lunjam među štandovima, sve više gubeći nadu da ću pronaći išta vrijedno pažnje. Gledam turiste iz Kine kako oduševljeno pokazuju prstom na kineske “antikvitete” i veselo vade novac iz pojasa skrivenih ispod majica kako bi kupili vazu dinastije Ming na kojoj piše “Made in China”. Zašto to rade, nemojte me pitati jer ni meni nije jasno. Ali, valjda u stranoj zemlji svatko voli vidjeti nešto poznato što ga podsjeća na dom.

Blizu sam odustajanja. Duboko uzdišem i odlučujem krenuti prema izlazu kad, krajičkom oka, spazim nešto. Za nastavak morate znati nešto o meni – ja sam vječni optimist. Bacite me na kinesku tržnicu i nadat ću se da ću pronaći original u moru kopija. Ja sam ona koja ne nosi kišobran ni kad se nadviju olujni oblaci jer zaključujem da će “kiša padati u okolici ali ne i kod nas”.

Budući da me periferni vid rijetko vara, nisam morala ni okretati glavu da bih znala da se blizu mene nalaze slike. Čak mislim da sam vidjela Rafaela! Onog mog Rafaela koji ide na zid dnevne sobe, preko puta fotelje, da ga mogu gledati svaku večer i diviti se. Onog kojeg gospodin Orbis želi prodati i pretvoriti u dionice (samo neka sanja…). Lagano sam se okrenula i da, slike su tu, umjetnost mi je nadohvat ruke.

To je problem kod optimista i sanjara s bujnom maštom. Uvijek vide nešto čega nema. Ne tvrdim da nisam vidjela Rafaela. Jesam, jesam, vidjela sam ga. Kineskog Rafaela. Vidjela sam i puno više od njega, brojne poznate umjetnike. Odlučujem da neću biti snob i da možda ne bi bilo loše kupiti neku zgodnu reprodukciju. Za Rafaela i tako nemam novaca, koliki god optimist bila.

Prilazim štandu, okrećem sliku i vidim, ukoso nalijepljen natpis “Made in Italy”. Nema šanse, pomislim. To se štampa na veliko u nekoj azijskoj tvornici 100%. Bacam pogled ispod stola i ugledam kutije pune identičnih slika. Nisam se nadala da ću naći nešto unikatno na ovakvom mjestu ali baš toliko kopija. Prodavač je oduševljen što sam se zaustavila.

Namirisao je ljubiteljicu umjetnosti. Gospodina Orbisa ni ne gleda. Svjestan je čovjek da bi on prodao sve njegove slike, po duplo većoj cijeni. Mi, koji bismo ih držali na zidu smo važni. “Signora!!!!! Three for two! Three for two!!! Molto bene, si????” Odustajem. Tri za dvije su i meni previše. I tako nemam više mjesta na zidu. Odlučujem se na odlazak iz crkve. Cijeli ovaj sajam me pomalo deprimirao pa zaključujem da je najbolje zaboraviti ga.

Prizor koji vidim po izlasku iz crkve odmara oči. Katedrala ili Duomo di Urbino građevina je koju morate slikati iz svih kuteva. A onda još jednom sve ponoviti. Najbolja stvar od svega je što nema turista. Većina ih bezvoljno vegetira u kafićima osim Kineza koji sretno pregledavaju svoje kineske vaze nasred trga. I slikaju ih iz svih kuteva.

Prvi Duomo na ovom mjestu izgrađen je 1021. godine ali nije izdržao zub vremena pa je u 15. stoljeću izgrađen novi i nazvan katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije. U 18. stoljeću Urbino je pogodio snažan potres. Grad se nalazi na snažnom potresnom području, radi planina koje ga okružuju i klasificiran je kao grad srednjeg do visokog rizika od potresa.

Jedan jači potres uništio je kupolu i veliki dio Duoma koji je morao biti rekonstruiran. Obnova je završila u 19. stoljeću, a katedrala je poprimila neoklasicistički izgled. Prekrasna je i zadivljeno gledam u nju. Odlučujem sjesti na kavu u kafić odmah preko puta kako bih mogla uživati u pogledu još neko vrijeme.

Revitalizirana kofeinom koji mi je dao novu dozu energije, nastavljam dalje u potrazi za talijanskim ljepotama. Ne trebate dugo hodati u ovakvim gradovima da oduševljeno zastanete i počnete izvlačiti kameru (ili u mom slučaju telefon). Svaka kuća na koju sam naišla ostala je zabilježena na fotografiji. Isto tako, i svaka ulica. U mislima sam se već preselila u Urbino i zamišljala kako svaki dan hodam tim uskim ulicama. U štiklama, naravno, poput prave Talijanke.

Nailazim na prizor za koji se slažem da je djelo boga, a ne čovjeka. Palazzo Ducale nadvija se nada mnom svojom monumentalnošću. Palača je toliko velika da mi ne stane u kadar. Još se jednom lupam po čelu i zaključujem kako napokon moram kupiti pravu kameru i još bolji objektiv. Iako sam potpuno svjesna da mi se to neće dati nositi oko vrata, a još manje u torbi.

Namještam se kako bih uhvatila, što je bolje moguće, ljepotu koja me okružuje. Mislim da nisam uspjela. Možda bi mi dron pomogao? Njega barem ne bih morala nositi. On bi mogao veselo letjeti pored mene.

Palazzo Ducale u svojoj monumentalnosti! Slika ne govori 1000 riječi u ovom slučaju jer pravu veličinu i ljepotu možete doživjeti samo ako odete u Urbino i vidite je na licu mjesta, što vam preporučujem. Dva vitka, cilindrična tornja postali su simbol grada još u srednjem vijeku.

Dao ju je izgraditi, sredinom 15. stoljeća,  Federico III da Montefeltro i iako nije završena za njegovog života, na prednjoj fasadi se nalaze slova F i C koja simboliziraju inicijale Federicus Comes (count=grof). Ova velika palača odlično se vidi sa sporednih i glavnih cesta koje su još u srednjem vijeku putnike namjernike vodile do grada. Gradnja je dovršena u 16. stoljeću, a veličina palače predstavljala je moć i snagu Urbina kao središta renesanse u Italiji i Le Marche regiji.

Čeka nas još malo uspona, a crni oblaci su se odjednom i bez upozorenja nadvili nad grad. Čini se kao da će svaki čas pasti kiša. Optimist, kakav jesam, hrabro nastavljam dalje. Kome uopće treba kišobran? Pa i ako padne nešto, bit će to lagani ljetni pljusak.

Odjednom, kao gljive poslije kiše, na svakom uglu počinju nicati prodavači kišobrana. Riječ je o afričkim imigrantima koji koriste svaku priliku da nešto zarade i vjerojatno se u sebi mole da padne kiša. Ja držim fige da ne padne. Kupila bih kišobran za 3 eura, ako ni zbog čega onda iz samilosti ali stvarno mi ne treba prolom oblaka na putovanju. Optimizam i dalje ne popušta.

Hodam gradom i samo nailazim na prizore vrijedne divljenja. Ovim uskim, popločanim ulicama hodali su Ucello i Rafael. Možda je i Pierro della Francesca bio na istom mjestu na kojemu ja sada stojim. Možda je, jednako kao i ja, gledao u olujno nebo, i pitao se hoće li pljusnuti. Možda….

Odjednom, nebo se razvedrilo i pojavilo se sunce. Taman za završetak prekrasnog dana provedenog u Urbinu. Već je odavno počela siesta. Trgovine su zatvorene, restorani ne poslužuju do večere oko 19 sati. Ljudi se povlače s ulica. Poštar zaključava malu poštu u sporednoj ulici. Svi odlaze svojim kućama na odmor, a mi se isto polako počinjemo spremati za odlazak iz Urbina. Čeka nas još skoro sat vremena vožnje do Pesara i onda još 20-ak minuta do vile. Doći ćemo taman na vrijeme za večeru.

Bacam još jedan zadnji pogled na vijugave uličice i obećajem samoj sebi da ću se vratiti jednog dana. Ovog puta na malo duže. Možda ponesem i slikarsko platno jer mi na ovakvim mjestima uvijek proradi inspiracija i želja za slikanjem.

Već sam si toliko puta obećala da ću se vratiti na neka mjesta, a još ih je toliko koja nisam istražila i posjetila. Tko će sve to stići? Želja je više nego vremena. Ipak, nadam se da ću ispuniti obećanja koja sam si dala. Moram. Ako ništa drugo, pokušat ću se češće vraćati u Italiju jer je ona zemlja po mom ukusu.

Zaustavljam se pred još jednim prizorom koji moram uslikati. Žurim jer nam ističe parking koji smo platili prije toliko puno sati, a čini se kao prije pet minuta. Koliko god voljela Italiju, ne volim je baš toliko da pomažem gospodarstvo plaćajući kazne za parkiranje.

Ubacujemo se u auto, gledam zidine Urbina i još jednom zamišljam da odlazim iz grada na konju, negdje u 16. stoljeću, kad je Urbino bio centar umjetnosti i kulture. On to više nije, zamijenili su ga neki drugi gradovi što je potpuno nepravedno. Urbino je divan, šarmantan i romantičan grad koji bih vam svakako preporučila, ako se ikada nađete na putovanju u Italiji.

Njegove zidine odišu poviješću i ljepotom, a svaka ploča na ulici može vam ispričati priču o poznatim umjetnicima koji su po njima gazili, hodali istim tim ulicama, zaustavljali se na istim lokacijama i gledali u isto nebo, samo u neko drugo vrijeme. Urbino je grad kulture i morate ga posjetiti, barem na jedan dan. Nećete se razočarati, to vam mogu obećati.

Arrivederci, Urbino! Vidimo se opet! Na istom mjestu, u neko drugo vrijeme.