Kad se spomene talijanski turizam, većini na pamet prvo pada Rimini. Nije ni čudo, Rimini je grad s više od 1000 hotela. No Pesaro, iako prilično nepoznat stranim turistima, također je popularno turističko odredište Talijana već stotinama godina. Za sve koji ne uživaju u masovnom turizmu nego su im draža odredišta na kojima se mogu kupati i uživati u pješčanim plažama, a žele biti dovoljno blizu znamenitostima i nešto većem gradu (Rimini), Pesaro je idealno mjesto za odmor.

Pesaro je grad od 95 011 stanovnika, smješten na obali Jadranskog mora u talijanskoj regiji Le Marche i glavni grad pokrajine Pesaro i Urbino. Poznat kao i „grad biciklista“ dobio je ekološku nagradu radi velike i održavane infrastrukture biciklističkih staza zbog čega je grad prepun biciklista.

To ipak ne znači da se možete potpuno opustiti kao pješak. Kao i drugdje, i ovdje biciklisti povremeno predstavljaju pravu opasnost. Unatoč savršeno uređenim biciklističkim stazama koje se protežu cijelim gradom, biciklisti ipak voze tamo gdje njima najviše odgovara, a kako ih je puno, potrebno je kretati se s povećanim oprezom čak i centrom grada.

Pesaro je ugodan grad jer u njemu možete pronaći sve što poželite i što vam je potrebno za odmor, posebno ako niste previše izbirljivi jer je ipak riječ o destinaciji koja se najviše fokusira na turizam, a manje na umjetnost i tradicionalni talijanski šarm. Poželite li luksuzne hotele i jahte, u Pesaru ih sigurno nećete pronaći ali se zato možete smjestiti u jednom od brojnih hotela s 3 i 4 zvjezdice.

Ako očekujete tradicionalan talijanski šarm, bogatu povijest i kulturu, renesansne građevine, male crkvice koje odišu poviješću i ukrašena pročelja zgrada na svakom koraku, u Pesaru to nećete pronaći jer on nije grad fokusiran na umjetnost i kulturu. U Pesaru je klasičan (čitaj: običan) turizam na prvom mjestu i tko voli takvu vrstu odmora koja se svodi na kupanje i izležavanje na pješčanoj plaži, on je idealan za to.

Pesaro nije grad u koji sam se zaljubila na prvi pogled. On nije tipično šarmantni talijanski grad koji će vas oboriti svojom ljepotom i arhitekturom koja oduzima dah, galerijama punima umjetnina i bezbrojnim palačama. Volite li Toskanu, poput mene i ako ste kojim slučajem zaljubljeni u Firenzu i Sienu, što god vas je tamo privuklo, u Pesaru to nećete pronaći.

Ipak, Pesaro je ugodan grad posebno u slučaju kad, poput mene, ne boravite u njemu nego ste smješteni u nekoj vili ili obiteljskom hoteliću izvan grada. Prepun je restorana u kojima ćete jesti najbolju domaću pastu i pizzu ili svježe morske plodove ako ih volite više od ugljikohidrata. S obzirom da u Italiji još nisam jela lošu pastu, a isprobala sam i puno restorana u Pesaru, usudila bih se reći da ne možete pogriješiti za koji god se odlučite.

Krenimo u šetnju.

Na šetnici ili rivi kako se kod nas kaže načičkan je hotel do hotela. Neki čak svojim izgledom podsjećaju na hotele koji se nalaze i s naše strane Jadranskog mora. Znate takve hotele, sagrađeni 50-ih godina prošlog stoljeća, nekad su se dičili svojim izgledom, a danas ih je malo pregazilo vrijeme.

Ali je zato pogled na more i plavetnilo prekrasan. Talijanska obala, za razliku od naše, nije razvedena, što joj mnogi zamjeraju. Meni se sviđa, malo za promjenu, pogled u beskrajno plavetnilo. Još kad pogodite idealno doba dana, vrijeme u kojemu je boja neba identična boji mora, ne znate gdje počinje more, a gdje završava nebo. Plavetnilo odmara oči.

Bila sam potpuno iskrena s vama kad sam rekla da Pesaro nije grad u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Ne vjerujete u ljubav na prvi pogled? Vjerujte meni kad vam kažem da postoji. Ipak, Pesaro je grad u koji sam se postupno sve više zaljubljivala kako je vrijeme prolazilo i sve mi se više sviđao. To je grad u kojemu se morate osjećati ugodno, jer je ugodan i ima sve što vam treba.

A i uredan je. Znate kako su se uz Italiju uvijek povezivali grafiti na zgradama? E pa, ta vremena su očito davno prošla. Naravno, ima grafita, tu i tamo, ali većina fasada na zgradama je potpuno nova i uredna. Ako nešto volim to je onda uredno, a ako i vi spadate u tu kategoriju, onda se možete zajedno samnom diviti prekrasnim i čistim fasadama.

Plava je moja najdraža boja. Iako sam uvijek bila više očarana nebom nego vodom. Ipak, kad sjednte na klupu, u neki od brojnih kafića uz šetalište ili se samo lijeno naslonite na ogradu, potpuno se izgubite u tom plavetnilu.

Nikada me nisu privlačile kamene i stjenovite plaže. Ali zato pijesak…savršeno! U Pesaru se pomalo osjećate kao u Kaliforniji. Žuti pijesak koji se presijava na suncu i kristalno bistro more. A znate li kako je pijesak vruć? Toliko da ne možete hodati bosi po njemu. Dobro, neki su hodali potpuno normalno ali ja sam cupkala jer ne podnosim vrućinu baš najbolje.

Ipak, pokazalo se kao odlična stvar što je vila imala divan bazen jer nisam pretjerano luda za plažama. Ako mislite da kod nas na plažama ima puno ljudi, razmislite još jednom ili se uputite u Italiju ili Španjolsku pa ćete vrlo brzo saznati što znači ležati kao sardina na pijesku.

Dovoljno je samo malo maknuti se od plaže i počinjete se penjati u brda. Krajolik je krševit, sličan našem, a raslinje mediteransko. Mirisi koji se šire od svog tog bilja su potpuno božanstveni. A tek pogled koji puca sa svake malo više uzvisine…Volite li voziti bicikl, ovakvih staza je više nego što možete zamisliti i idealne su za opuštajuću vožnju.

Ovakve vile su karakteristične za Pesaro. Pun ih je grad i sve su jedna ljepša od druge. U mislima sam ih kupila barem šest. To je, inače, karakteristično za mene. Kad god sam negdje na putovanju, u mislima kupujem nekretnine čim vidim neku koja mi se sviđa. Obično su to “vile propuh” ali u Pesaru ih nema. Sve su svježe renovirane sa sjajnim i čistim fasadama. Ne bih se bunila.

Ono što je isto karakteristično za Pesaro je ovakav pogled, kao na slici gore. Prekrasna vila okružena zelenilom i onda, odmah pored nje, vrlo ružna i ni malo privlačna visoka zgrada/hotel izgrađena sredinom prošlog stoljeća za potrebe masovnog turizma. Kad sam zaključila kakav je pogled s jedne strane vile, odustala sam od kupovine.

Glavni gradski park u Pesaru, odmah uz šetalište. Nije velik ali ima sve što jedan park treba imati pa i fontanu. Zapravo ne znam što predstavlja ova skulptura, napravila sam cijeli krug oko nje ali nisam pronašla nikakvu pločicu s natpisom. Mene je podsjetila na stiliziranu zemaljsku kuglu. Na što vas podsjeća?

Zelenila definitivno ne nedostaje u Pesaru i to mi se sviđa. Volim zelene gradove. Zato ne volim zimu..nedostaje mi plavetnilo neba i zelenilo lišća koje šušti na ljetnom povjetarcu. Pesaro je zelen grad. Pun je malih aleja koje s obje strane imaju stilski ukrašene vile i visoko drveće koje zaklanja pogled i štiti od prometne buke.

Glavni trg je navečer gotovo potpuno napušten, a nije čak ni kasno. No, svi nestanu s njega i tek se poneki turist nađe kako bi se slikao i iskoristio priliku dok je manje ljudi. Ovdje se sve zatvara već u 20h što je, za jedan turistički grad, potpuno neshvatljivo. Pod sve ciljam na trgovine, ne na restorane i kafiće u koje pobjegnu ljudi već nakon zalaska sunca.

Crkvica koja je noću tako lijepo osvjetljena da vam se čini da je dan. Privukla me svojim izgledom kao i ovo mlado, usamljeno drvo ispred nje. Ima nešto smirujuće u crkvama noću, slažete li se?

Mislim da ste do sada već shvatili koja mi je omiljena tema za fotografiranje. Albumi su mi prepuni slika neba, zalazaka sunca, izlazaka nešto rjeđe (nisam opsjednuta baš toliko da se rano budim ako ne moram) i općenito svih prizora za koje mnogi tvrde da su slični jedan drugome ali ja ne mogu odlijepiti pogled s njih.

Jedna od gradskih plaža zatvorenog tipa na koju se ipak nisam usudila stupiti preko dana. Ovdje su ljudi stvarno kao sardine koje se prže na vrućem suncu. Zamišljam osobu koja hoda od jednog do drugog turista s velikom vilicom u rukama, pikne svakoga na nekoliko mjesta kako bi provjerio jesu li gotovi i one reš pečene preokrene na drugu stranu da se zapeku do kraja. Ne zvuči mi pretjerano zabavno, a ne volim se ni pržiti na suncu. Zato se uvijek sa svih putovanja vratim bijela kao sir.

Ovdje sam provela dosta vremena pokušavajući ustanoviti koji vjetar trenutno puše. Jako zgodan detalj, tik uz more. Stanete na sredinu, pogledate na koju ste stranu svijeta okrenuti i pomoću toga odredite vrstu vjetra. Rekla bih da je puhao maestral u tom trenutku.

 

Koje je omiljeno talijansko prijevozno sredstvo? Vespa naravno. Cijela parkirališta su prepuna vespi što nije ni čudno uzmemo li u obzir gužvu i sve one male, uske uličice. S vespom se lakše i brže možete kretati. A možete se i ljepše kretati ukoliko je ta vespa Barbie ružičasta. Ova me potpuno osvojila. Rekla bih da njena vlasnica ima jako vedru narav i lijepu osobnost. Mora imati, kad vozi ovakvu veselu vespu.

A koje je drugo omiljeno talijansko prijevozno sredstvo? Piaggio Ape što u prijevodu znači pčela. U ovoj regiji ih nema toliko kao u Toskani ali ih ima sasvim dovoljno da ne zaboravite gdje se nalazite. Ne znam zašto ali ti mali kamioni me razvesele svaki put kad ih ugledam.

Jeste li znali da je Pesaro Rossinijev rodni grad? U spomen velikom skaladatelju čije je najpoznatije djelo opera Seviljski brijač, podignut je i spomenik u niši jedne zgrade. Ipak, čovjek bi pomislio da će grad uložiti malo više i bolje se brendirati.

To je karakteristično za Talijane. Imaju toliko bogatu povijest, slavnih ličnosti i umjetnika da sve to uzimaju zdravo za gotovo. Amerikanci bi, da imaju takvo nasljeđe, od toga napravili Disneyland ali ne i Talijani. Njima je to sve potpuno normalno. “Rossini? Si, certo…Rossini je ovdje rođen.” I nastave dalje svojim putem..

Nemojte misliti da u Pesaru nema malih, uskih i šarmantnih ofucanih uličica. Naravno da ih ima, u Italiji smo! A takve ulice su mi najdraže. Mogla bih se u njima gubiti satima.

Ima nešto u ovakvim zgradama što me magično privlači. Gospodin Orbis se hvata za glavu, njemu nedostaje čelika i stakla. On u ovakvim kućama vidi samo vlagu, prašinu, paučinu i probleme. “Znaš li ti koliko košta održavanje te starudije?” A ja zaljubljeno gledam u fasadu koja se guli i dobivam želju ostati ovdje zauvijek.

Sjećate li se kad sam rekla da ovdje nema puno grafita? Pa, očito ih nešto malo ima ali su drukčiji od onoga kako zamišljate grafite. Ovo bih nazvala umjetnošću na zidovima ili barem kreativnošću. Pune ulice mačaka na zidovima. Nazvala sam ih “Pesaro Cats” iako ne znam imaju li ime. Za mene će se zauvijek baš tako zvati.

Netko očito jako voli mačke jer su zidovi prekriveni njihovim crtežima. I znate što? To izgleda stvarno lijepo, čarobno i šarmantno. Posebno ako volite mačke. Ja volim sve životinje pa me ovo potpuno oduševilo. Ne znam ni sama koliko sam slika napravila s tim prizorima.

Kad sam ugledala prvu mačku na zidu, doduše iz daljine, pomislila sam da je prava. Ne mogu reći da mi nije bilo neobično što mačka tako nepomično stoji ali znate i sami kakve su mačke. Usput, ovo bi možda trebalo zabrinuti doktora koji je zaključio da odlično vidim i da mi ne trebaju naočale. Ali, morate priznati da nije teško pogriješiti. Ili se samo tješim?

Opsjednuta mačkama, kao što možete i sami zaključiti. Ostala sam izgubljena u tim ulicama barem sat vremena, što nije lako jer su ulice stvarno minijaturne. Ali, kad zastajkujete pred svakim zidom kako biste slikali novu mačku, zadržite se.

Mobitela punog mačaka i s velikim osmijehom na licu, otišla sam nazad u svoju romantičnu talijansku vilu izvan grada, sretna što sam uživala u Pesaru ali još sretnija što sam opet ispod svog drveta s cappuccinom i knjigom. I da, sanjala sam mačke cijelu noć.

Volite li i vi mačke?