Blog i pisanje casual friday

10 problema s kojima se suočava svaki pisac

Pisac je osoba koja se, profesionalno ili iz vlastitog zadovoljstva, bavi pisanjem priča, tekstova, stručnih članaka ili knjiga.

Pisac je osoba koja na pismeni način izražava i dijeli svoje misli, ideje ili znanje s ostatkom svijeta.

Kad mi je pala na pamet ova tema, prvo pitanje koje mi je prošlo kroz glavu bilo je – koja je definicija pisca? Ne budi lijena, malo sam potražila po rječnicima značenje riječi pisac, a sve definicije se svode uglavnom na isto. Pisac je osoba koja piše. Točka.

Definicija pisca se malo promijenila tokom godina. Nekada je titula pisca pripadala samo onima koji su od svog pisanja živjeli, koji su od pisanja napravili karijeru ili koji su objavili barem jednu knjigu nakon koje se za njih više nije nikada čulo (neuspješni pisac).

Digitalno internetsko doba donijelo nam je slobodu pisanja na računalu i objavljivanja sadržaja na internetu, potpuno besplatno u obliku raznih platformi na kojima se lako i brzo može otvoriti blog. Danas svatko može biti pisac, samo ako to odluči.

Želite li biti pisac – pišite.

Epiktet

Pišete li priče, bajke, poeziju ili prozu, pisac ste. Pišete li stručne članke, pisac ste. Imate li objavljenu knjigu ili neki autorski rad, pa makar ste je objavili sami, pisac ste. Pišete li blog i dijelite svoje misli, znanja i iskustva sa cijelim svijetom, pisac ste.

Onog trenutka kad počnete živjeti radi pisanja i pisati kako biste se osjetili živima, postajete pisac.

Kad shvatite da ne možete bez pisane riječi i bez svog vjernog laptopa na kojemu stvarate svoje tekstove, postajete pisac. Uopće nije važno koliku imate čitanost. Sve dok pišete jer volite i morate pisati, a imate i šačicu vjerne publike, pisac ste.

Biti pisac nije nikada bilo popularno zanimanje. A nije bilo ni ostalo zanimanje od kojega se lako može živjeti. Toga su uglavnom svjesni pisci koji bi željeli, više od ičega, unovčiti svoje pisanje. Mnogi (pogrešno) vjeruju da moraju početi zarađivati od svog pisanja kako bi se mogli nazivati piscima ili kako bi ih drugi ozbiljno shvatili i prihvatili ih kao pisce. I to je razmišljanje pogrešno.

Pisac postajete u onom trenutku kad bez pisanja ne možete živjeti i počnete sami sebe nazivati piscem.

Malo je toga u životu lako (što ne znači da život nije lijep) pa tako nije lako ni pisati. No, kad bi život bio lagan i bez izazova bio bi dosadan i predvidljiv. Iako nas neki izazovi iscrpe i umore, uvijek dobro dođu kao dragocjeno iskustvo.

Pisanje je velik izazov ali život bez pisanja je još veći. Kad ne pišem, umorna sam, rastresena i mrzovoljna. Osjećam se kao da nedostaje dio mene, nedostaje mi tipkovnica i riječi koje sipam preko prstiju. Kad ne pišem, nedostaje mi pisanje.

Kad pišem, neovisno o tome koliko sam umorna ili imam malo vremena, osjećam se oslobođeno i sretno. Pisanje me vraća u život i ne mogu bez njega duže od nekoliko dana. Ipak, kao i sve u životu, i pisanje, iako prepuno benefita za one koji vole pisati, donosi sa sobom i brojne probleme s kojima su najbolje upoznati svi pisci.

Koji su to problemi? Idemo saznati!

pisanje-2

Strah od etiketiranja

Oni koji kažu da žele postati pisci nikada to ne postanu.

Ernest Hemingway

Možete reći i da želite biti astronaut ali ako ne odete u svemir snovi i želje vas neće dovesti do laskave titule. Želite li biti pisac, počnite pisati i nazivati se piscem, a to je upravo ono što je i Hemingway savjetovao.

Mnogi na pisce gledaju s blagim podsmjehom – što si ti umišljaš, da si Tolstoj? – ne znajući da biti pisac znači cijeli životni stil, a ne samo karijeru i svjetsku slavu. Želite li biti pisac morat ćete se nazivati piscem, a za to je potrebna hrabrost. Ne vjerujete mi? Recite mi onda, koliko ste puta glasno i u javnosti izjavili da ste pisac? Bloger? Možda…ali pisac? Ne vjerujem.

Recite glasno da vas čuje cijeli svijet da te pisac i eventualno ćete i sami u to povjerovati. Oko mišljenja drugih se i tako ne biste trebali zamarati.

Nedostatak vremena

Vrijeme nezaustavljivo brzo prolazi posebno kad imate dinamičan život i posao na puno radno vrijeme. Još ako uz sve to imate i svoju obitelj za koju se morate brinuti, vrijeme postaje priličan problem. Ili tako barem mislimo.

Nedostatak vremena je samo izgovor za lijenost i lošu organizaciju. Sasvim je u redu priznati da ste umorni, opterećeni i da imate previše toga za raditi te da se navečer samo srušite u krevet. Nije u redu tražiti izgovore.

U zadnje vrijeme imam manje vremena nego ikada što sam počela koristiti kao prilično dobar izgovor. Onda sam shvatila da, unatoč nedostatku vremena, u ono malo slobodnog vremena s kojim raspolažem, radim neke druge stvari umjesto pisanja. Stvari koje me ni ne vesele kao pisanje. Stvari bez kojih mogu živjeti. Stvari koje se svode isključivo na ugađanje sebi samoj.

Želite li pisati (ili raditi bilo što) pronaći ćete vremena čak i onda kad mislite da ga nemate. Zapamtite da vrijeme nikada nije problem, vi ste sami sebi najveći problem. Kao i pogrešan način na koji organizirate vrijeme.

Spisateljska blokada

Zapravo ne vjerujem u spisateljsku blokadu jer je nikada nisam doživjela. To što je nisam doživjela ne znači da ona ne postoji ali sam svejedno malo skeptična prema tom izgovoru i problemu.

Vjerujem da je spisateljska blokada samo u glavi i da je se lako možete riješiti ako promijenite način razmišljanja i usvojite neke nove navike. Ja uvijek uz sebe nosim rokovnik i olovku, a stol mi je pun post-it papirića koje, kad se nakupe, prepišem u rokovnik.

U rokovniku i na svim tim papirićima se nalaze ideje. Ponekad dobijem ideju kad nešto pročitam ili vidim, ponekad mi padne iz čistog mira na pamet, ničim izazvana, a ponekad kao luđak prekinem sugovornika usred razgovora kako bih zapisala ideju da mi ne pobjegne.

Pokušajte i vi zapisivati svoje ideje na papir i više se nikada nećete žaliti na nedostatak inspiracije i spisateljsku blokadu.

Strah od neuspjeha

Često mi se jave blogeri koji se požale kako nitko ne čita njihov blog. Zamole me da ga pogledam i kažem im svoje mišljenje. Pišu već godinama, a broj čitatelja ne raste. Sretni su ako dnevno imaju 200 posjeta i misle da su potpuno neuspješni.

Ima i pisaca koji više od ičega žele izdati knjigu ali ne mogu pronaći izdavača. Nemaju novaca da je objave sami, a knjige u elektronskom obliku nisu ono čemu teže. Oni sanjaju o papirnatom uvezu i žele vidjeti svoju knjigu na policama knjižara i knjižnica. Kad se to ne dogodi, zaključe da ne znaju pisati.

Idemo razbiti taj mit jednom zauvijek. Vaš uspjeh se ne mjeri po broju izdanih knjiga, plaćenih tekstova, broju posjeta i pregleda na blogu. Vi sami određujete što je za vas uspjeh i uzmete li jedan od ovih parametara kao mjerilo uspjeha, normalno je da ćete se frustrirati.

Jedan od mojih najdražih slikara je Vincent van Gogh. Je li vam poznato kako je završio svoj život? Kao nepoznati umjetnik, a ipak, njegova umjetnost je danas poznata i cijenjena u cijelom svijetu.

Znam da je to mala utjeha i ne tvrdim da morate skončati kao van Gogh da biste bili uspješni ali neuspjeha se ne treba bojati. Živimo u vremenu u kojemu je lakše nego ikada započeti nešto, a teže nego ikada uspjeti. Pa ipak pokušavamo, trudimo se i borimo.

Ne zaboravite da ste uspješni onoliko koliko vi mislite da vrijedite, a ne onoliko koliko vam drugi kažu da vrijedite.

Potreba za odgađanjem i ugađanjem sebi

Svi smo se suočili s tim problemom, zar ne? Vani je lijep i topao dan. Sunce sja i probija se kroz zelene krošnje. Ptičice pjevaju, a povjetarac tako ugodno puše da vas jednostavno mami i zove van. A gdje ste vi? U zamračenoj sobi, s upaljenim umjetnim svjetlom, sjedite pred bijelim zaslonom laptopa i pokušavate sklepati dvije suvisle rečenice.

Samo što vam nikako ne ide. Tijelo vam sjedi pred laptopom ali u mislima ste vani. U tom slučaju je bolje zaklopiti laptop i izaći van nego sanjati o izlasku, ne napisati ništa i gubiti vrijeme.

Ipak, počnete li si previše ugađati, s vremenom će vam to prijeći u naviku i počet ćete tražiti izgovore zašto ne pišete – umor, stres, prijatelji koje dugo niste vidjeli, aktivnosti kojima se dugo niste bavili, a baš želite i trebaju vam.

Počet ćete odgađati, pisanja ćete se sjetiti tek povremeno i s čežnjom uz obećanje kako ćete to raditi kad nađete više vremena. Prije nego što se to dogodi, odredite prioritete. Jedna stvar ne isključuje drugu. Pisanje vas neće lancima vezati za laptop. Sve je u vašem stavu, želji i dobroj organizaciji.

Problem perfekcionizma

Težite kvaliteti ali nemojte komplicirati život. Pisci najčešće nisu zadovoljni napisanim. Teže perfekcionizmu. Kad bih morala nabrojati svoje tekstove s kojima sam 100 posto zadovoljna, ne bih se baš nabrojala. Kad bih morala nabrojati sve tekstove koje sam napisala i izbrisala, bilo bi brojanja.

A onda sam odlučila prestati komplicirati i težiti savršenstvu. Budem li čekala da budem uvijek zadovoljna, blog će mi biti prazan. Tad je uslijedilo iznenađenje. Neki tekstovi koje sam najviše prepravljala, oko kojih sam bila najnesigurnija i oko kojih sam se dvoumila hoću li ih objaviti ili ne, dobili su najviše pažnje. Više od onih na kojima sam zadovoljno stisla “publish”.

Što nam to govori? Da većina ljudi jako loše procjenjuje sebe. Nemojte objaviti bilo što samo da se riješite, objavite i napunite blog sadržajem ali ponekad malo popustite, isprobajte, ohrabrite se i objavite. Možda vas reakcije čitatelja pozitivno iznenade.

pisanje-1

Uspoređivanje s drugima

Rijetko crtam jer nisam talent kao Van Gogh pa me to muči i uništi mi volju već u startu. Kad bih na taj način gledala i na pisanje, zaključila da nisam Hemingway, nikada ne bih napisala, a još manje objavila, ni slovo.

Najgora stvar koju možete učiniti samima sebi je uspoređivati se s drugima. S drugim blogerima, drugim piscima, poznatim piscima i onima koji žive od svog pisanja. Počnete li se uspoređivati, nećete daleko stići.

Prihvatite sebe kao jedinstvenu i unikatnu osobu. Nikada nećete pisati kao drugi ali ni ne morate. Pronađite svoj glas i stil i pokažite ih svijetu. Bit ćete uspješniji budete li originalni nego nečija loša kopija.

Strah od izražavanja mišljenja

Strah od izražavanja vlastitog mišljenja povezan je sa strahom od tuđeg mišljenja. To je ujedno i jedan od najgorih i najbesmislenijih strahova koje možete razviti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje ali vi od tog mišljenja imate malo ili nikakve koristi. Najčešće nikakve.

Ja sam prilično otvorena, direktna i iskrena u komunikaciji. Ne mogu reći da mi se to baš uvijek isplatilo u životu (nikada se ništa strašno nije dogodilo ali ljudi se znaju uvrijediti kad čuju ono što im se ne sviđa) ali u pisanju bloga se pokazalo kao dobitna kombinacija.

Uvijek je ugodnije čuti lijepu laž nego bolnu istinu ali koja je korist od toga? Zato sam odlučila riskirati sa svojim blogom i biti ja. Pa kad kažem da ste sami krivi ako želite čitanost, a ne dobivate je (jer se ne bavite svojim blogom na ispravan način, a o marketingu ni ne razmišljate) onda to i mislim.

No, umjesto da se ljudi uvrijede oni traže od mene savjete kako da se poprave. Tko bi rekao? To mi je samo dokazalo da se iskren pristup uvijek isplati, a tko ne riskira ni ne profitira. Budite iskreni. Napišite što mislite i što želite. Nemojte pisati ono što mislite da drugi trebaju čuti nego ono što moraju čuti. Mogli biste se iznenaditi reakcijama.

Problem oslobađanja vlastitog glasa

Stil pisanja je važniji nego što mnogi misle. Stephen King je neko vrijeme pisao pod pseudonimom kao Richard Bachman. Znate li kako su ga otkrili? Po stilu pisanja. Prvo su mislili da Bachman kopira Kinga, a onda se otkrilo da Bachman i je King, glavom i naočalama.

Kad tek počnete pisati bit će vam teško osloboditi svoj glas. Neće biti problem pronaći svoj glas jer ga već imate čak i ako toga niste svjesni. Osloboditi taj glas i pustiti ga u javnost je najveći izazov koji malo pisaca svlada već na početku.

Oslobađanje glasa je na neki način razotkrivanje sebe. Kao da se skinete u javnosti do gole kože i ponudite se na pogled svima. To je situacija koja mnoge ispunjava čistim užasom samo kad pomisle na nju. To je situacija koja mene ispunjava užasom radi čega mi je trebalo neko vrijeme da oslobodim svoj glas.

Dok ga nisam oslobodila, nisam se osjećala dobro. Pisala sam kao robot. Automatski i bez srca. A onda sam zaključila da od takvog pisanja nema koristi. Ili ćete se ohrabriti i pokazati se u pravom svjetlu ili pronađite neku drugu zanimaciju koja će vas manje držati u grču, a više vas usrećiti.

Onog trenutka kad oslobodite svoj glas, oslobodit ćete i pisca u sebi. Izazivam vas da pokušate.

Problem izolacije i samoće

Pisanje je samotan posao. Kad pišem, potrebna mi je apsolutna tišina i mir. Glava mi je puna misli i koliko god brzo tipkala, misli su mi ipak brže. Onog trenutka kad me netko prekine, tok misli pukne na tisuću dijelova koje je poslije teško skupiti.

Želite li produktivno i kvalitetno pisati, morat ćete se malo izolirati od javnosti. Imate li veću ili zahtjevnu obitelj, to bi mogao biti problem. Volite li se družiti (iako su pisci najčešće introverti pa im samoća ne pada teško), imat ćete problema budete li prekidali proces pisanja radi izlazaka na kave.

Pišete li uz upaljen internet i telefon koji neprestano šalje obavijesti i poruke, koncentracija će vam oslabiti do te mjere da više nećete znati ni gdje ste stali ni što ste dosad napravili.

Želite li napisati nešto dobro u razumnom vremenskom roku, morat ćete se izolirati na nekoliko sati. Učinite li to bit će bolje i vama i vašoj okolini.

Kad se čuju samo cvrčci

Jedan od najvećih strahova svih pisaca je da nitko neće pročitati njihove radove. Radove u koje su uložili veliki trud i puno vremena. Radove u kojima su razotkrili sebe i svoje misli. To je onaj trenutak kad stisnete publish ako imate blog ili napokon pronađete izdavača i…..i ništa. Ništa se ne dogodi. Čuju se samo cvrčci.

Pisci su pomalo narcisoidni i to je također jedan od problema s kojima se suočavaju. Objavljuju javno svoje radove i žele za to dobiti priznanje i pohvalu. Neki žele dobiti bilo kakvu reakciju, samo kako bi si dokazali da znaju raditi to što rade.

Kad se čuju samo cvrčci, a novi radovi zatrpavaju one stare koji i tako nisu dobili angažman kakav zaslužuju, kad nastupi tišina, a čitatelje brojite na prste jedne ruke, tu nastaje najveći problem svih pisaca – kako nastaviti dalje.

Reći ću vam kako. Tako što ćete nastaviti pisati. Počnete li pisati za sebe ali ne smetnuti s uma svoju publiku i čitatelje, imat ćete uspjeha. Počnete li se nazivati piscem, neovisno o tome što drugi misle o vašoj tituli koju ste si sami nadjenuli, postat ćete pisac. Budete li vrijedno i uporno stvarali sadržaj, imat ćete koristi od toga.

Ne zamarajte se problemima. Oni su tu da ih rješavamo, prelazimo preko njih, učimo iz njih i budemo još bolji. Problemi nisu kočnica, problemi su pokretač. Prestanite previše razmišljati i počnite djelovati.

Sve što morate je ohrabriti se. Prestati se skrivati, osloboditi svoj glas i pisca u sebi i reći glasno, da vas čuje cijeli svijet – ja sam pisac! Krenite, da vas čujem.

Imate li vi neki problem s kojim se suočavate u svom pisanju?

Potpis

7 komentara

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s