Nikada u životu nisam toliko pokisla kao u Istanbulu. Nikada u životu nisam bacila kišobran u smeće za vrijeme pljuska koji se u bujicama slijevao ulicama ovog više milijunskog grada. I tako ga je potrgao vjetar koji je puhao tolikom nevjerojatnom snagom i brzinom da sam pomislila da ću odletjeti poput Mary Poppins. Bolje je bez kišobrana. Potpuno je svejedno jer sam bila mokra do gole kože.

Ali, krenimo ispočetka.

Uvijek je sunčano, toplo i lijepo prije polijetanja ali se zato u zraku naglo pokvari vrijeme, neovisno o tome na koju lokaciju putujemo. Gospodin Orbis i ja smo postali već laka meta ismijavanja u poznatim krugovima zbog toga što uvijek nosimo sa sobom kišu, gdje god išli.

Razmišljamo o pokretanju vlastitog biznisa – kišonoše. Tamo gdje mi prođemo, ne da raste trava nego bi u Sahari mogli saditi rižu. Vjerujem da bi nam u Saudijskoj Arabiji puno platili za kišu pa možda čak i pokušamo napokon unovčiti svoj dar.

Počelo je sa suncem u Zagrebu, nastavilo se kišom, munjama i turbulencijama sve do slijetanja u Istanbul. Da budem potpuno iskrena, nisam nikada letjela po lijepom vremenu. Uopće ne znam što znači imati miran i ugodan let.

Moji letovi su uvijek kišni, turbulentni, avion se trese, a munje možeš brojati kroz prozor. Vjerujem da će mi biti pravi šok ako jednom pogodim mirnu i ugodnu vožnju. Za sada ni ne vjerujem da postoji. Za mene je samo mit.

Koliko god voljela slijetanje, djelomično iz razloga jer sam uzbuđena radi dolaska na odredište, a djelomično jer sam sretna što sam na zemlji, slijetanje u Istanbul bi se jednom riječju moglo opisati kao adrenalinsko.

Prvo sam lupila glavom u sjedalo ispred sebe, a onda sam se s obje ruke držala za to isto sjedalo dok je avion brzinom svjetlosti letio po mokroj pisti prema zgradi aerodroma. “Hoćemo li se zaustaviti?”, prošaptala sam gospodinu Orbisu. “Naravno da hoćemo, ovo je normalno”, odgovorio mi je gospodin Orbis za kojeg sam uvjerena da bi mi rekao da je sve normalno i da se avion ruši.

Zaustavili smo se, a putnici su drhtavih nogu počeli izlaziti iz aviona dok ih je na vratima pozdravljala nasmijana stjuardesa kojoj se nije pomaknula ni vlas savršene frizure. Kiša nije prestajala padati, a mi smo krenuli, vukući za sobom ogroman kofer, prema autobusu koji nas je trebao odvesti direktno na Taksim trg, u blizini kojega se nalazio naš hotel, točnije, u jednoj od malih uličica uz glavnu Istiklal ulicu europskog dijela Istanbula.

Ono što nismo znali, dok nismo vidjeli svojim očima, je da mala uličica u Istanbulu stvarno i znači mala, mikro uličica za koju nisu čuli ni lokalni stanovnici. Ili to ili im se nije dalo objašnjavati pokislim putnicima koji govore samo engleski. Kiša je pljuštala, spustila se noć, a mi još nismo pogodili pravu ulicu.

“Ok, ulazim unutra, možda oni znaju”, izjavio je gospodin Orbis zaustavivši se ispred salona za tetoviranje. “Ti ostani tu i čuvaj kofer”, rekao je jer je tattoo salon bio u podrumu do kojega je vodilo valjda 50 stuba iako mu nije palo na pamet da je kofer teži od mene i da, ako netko odluči, može odnijeti i mene i kofer zajedno.

“Nemoj se vratiti tetoviran”, viknula sam. “Ako je to cijena da nađemo hotel…..” i spustio se u mračni podrum. Gledala sam kišu, svjetla grada od 14,8 milijuna stanovnika, užurbanost na ulicama, nenormalan promet i slušala zvukove truba koje su parale uši. Činilo mi se kao da čekam satima, a onda se pojavio gospodin Orbis s vlasnikom tattoo salona koji je bio pun volje i entuzijazma da nam pomogne iako nije nikada čuo za tu ulicu niti je znao engleski.

Ali, bitna je volja. Uz pomoć ruku, nogu, kišobrana, Google Maps, Google Translate i desetak prolaznika koje je zaustavio, uspjeli smo otprilike saznati gdje moramo ići. “Ovako bude kad slušamo TEBE i ne uzmemo taksi. Eto!”, rekla sam i u tom trenutku smo skrenuli u najmanju ulicu na svijetu, prošli pored policijske postaje za koju nitko nikada nije čuo i našli se pred našim hotelom.

Točnije, pred zaključanim vratima malog, zgodnog, nazovimo ga hotela. Pozvonili smo na vrata, rekli da imamo rezervaciju, a ženski glas je veselo procvrkutao – “I’m cooooming!!!!” Čuli smo ključ u bravi, vrata su se otvorila i doživjeli smo iznenađenje. Na vratima nije stajala cura nego dečko.

Dečko u ružičastoj vestici ispod koje se nazirala majica s medvjedićima i hlačama tako nisko spuštenima da smo vidjeli više nego što smo trebali. I željeli. Odveo nas je u podrumski ured, pun Vogue, Elle i Marie Claire časopisa, pepeljare iz koje su se prosipali opušci cigareta, a dim je bio tako gust da se mogao zabiti čavao u zrak i objesiti na njega kaput.

Dečko u ružičastoj vestici se pokazao kao najsimpatičnija osoba koju smo upoznali na svim putovanjima, a hotel je vodio zajedno s prijateljima. Engleski im je slabo išao, radili su sami za sebe i bili i vlasnici, recepcionari, sobarice, kuhari, turistički vodiči i sve po potrebi, a sve s velikim osmijehom na licu. Neki ljudi su rođeni za rad u turizmu.

Drugi dan ili točnije, prvi puni dan našeg boravka u Istanbulu, vrijeme nije bilo puno bolje. Barem nije padala kiša pa smo optimistično izašli van čim smo se vratili s doručka koji je skuhao naš prijatelj od prethodne večeri.

Crno nebo nadvilo se nad Galata Kulesi ili toranj Galata. Srednjovjekovni toranj, sagrađen 1348. godine koji je jedan od najvažnijih simbola Istanbula i vidljiv gotovo iz cijelog grada. Veličanstvena građevina udaljena samo nekoliko minuta šetnje od našeg simpatičnog hotela.

Gledala sam ga svaki dan, prolazila pored njega u odlasku i povratku u hotel i nije mi bilo dovoljno. Mislim da mi je postao najdraži prizor koji sam vidjela u Istanbulu. Možda jer je bio prvi koji sam ugledala, a da je bio vrijedan pažnje, tako blizu i nadohvat ruke.

Istanbul se može opisati jednom riječju – overwhelming i ne, ne mogu pronaći našu riječ koja dovoljno dobro opisuje taj osjećaj. Istanbul je ogroman, ružan, prljav, lijep, čist i uredan, neuredan, bučan, kaotičan, prepun ljudi, pasa i mačaka da se u nekom trenutku zapitate je li itko ostao kod kuće ili je svih 14 milijuna ljudi zajedno s kućnim ljubimcima odlučilo izaći van.

Istanbul nije za one koji ne vole gužvu, buku, kaos u prometu, egzotiku, mirise, suprotnosti na svakom koraku i nevjerojatnu mješavinu istoka i zapada. Iako, po mom mišljenju, puno više istoka nego zapada. Istanbul je egzotika koja se nalazi nadohvat ruke, malo više od 2 sata vožnje avionom iz Zagreba.

Negdje sam pročitala da u Istanbulu ima više od 2 milijuna registiranih vozila. Kad se nađete na cesti čini vam se da su svi otišli na vožnju. Prelazak preko ceste pravi je izazov, pješački prijelazi su rijetki, boje semafora nitko ne gleda, ljudi i vozila se guraju jedni između drugih ali sve ipak nekako funkcionira i nakon nekoliko dana prelazite cestu kao da ste lokalac.

Da niste lokalac podsjete vas vozači žutih taksija koji imaju nevjerojatan instinkt kad su stranci u pitanju. Bez greške vas prepoznaju na ulici i zatrube svom snagom kako bi vas obavijestili da su blizu vas i da uskočite ako trebate vožnju.

Po tome se najbolje razlikuju turisti i putnici od lokalnog stanovništva. Ovi prvi skaču nekoliko metara u zrak na zvuk trube. Lokalci se više ni ne obaziru, navikli su.

Istanbul je grad na dva kontinenta – Europi i Aziji, okružen vodom sa svih strana ali, za razliku od ostalih turističkih mjesta, Istanbul od vode živi i to ne radi turista koji se kupaju na obalama.

Mramorno more, Crno more i Bospor, sve ćete pronaći u Istanbulu, a na Galata mostu preko kojeg morate prijeći, vidjet ćete brojne ribiče koji pecaju cijeli dan, savršen zalazak sunca, parkirane brodiće-restorane s najboljim ribljim sendvičima i bezbroj drugih lokala koji samo vas čekaju, kao i pričljivo osoblje ispred restorana koje vam se obraća s “My friend” i vrebaju priliku da vas zainteresiraju svojom ponudom.

Ako volite istok, gužvu i buku, Istanbul je grad po vašem ukusu. U protivnom, trebat će neko vrijeme da se na njega naviknete i počnete ga doživljavati na kvalitetan način. Veliki problem je jezična barijera. Engleski je izrazito slabo zastupljen čak i među mlađom populacijom.

Unatoč tome, ljudi su jako simpatični, pričljivi (rukama, nogama, kombinacijom raznih jezika i dimnim signalima), zainteresirani za strance (iako najviše jer u turistima vide kasice prasice, a uvijek imaju nešto za prodati), spremni pomoći i više od ičega spremni prodati bilo što.

Grad suprotnosti. Na nekim mjestima jako oronuo, na nekima manje, a na nekima luksuzan i skup. Ne mogu reći da me osvojio na prvi pogled. Na trenutke mi ga je bilo i previše, posebno te konstantne gužve ali nešto vas u njemu ipak toliko zainteresira da ga imate potrebu istražiti cijeloga i zavući se u svaki kutak.

Restorani i kafići su na svakom koraku ali ono što me začudilo je kroničan nedostatak dobre i kvalitetne kave. Turska kava je ovdje nepoznat pojam i izgleda da je riječ o nekoj zapadnjačkoj izmišljotini jer, tražite li u Turskoj kavu (pa čak i u gradu poput Istanbula koji ima sve) dobit ćete lošu, rijetku i poluprozirnu, crno-smeđu tekućinu tako lošeg okusa da je čak ni ovisnik o kavi poput mene nije mogao popiti.

Sva sreća da imaju Starbucks do Starbucksa. Blueberry muffin i veliki cappuccino postali su neizostavan dodatak svakom danu. Više puta. Ono što je kava nama, u Turskoj je to crni čaj. Jedna jedina vrsta čaja koji se toči u hektolitrima na svim mjestima. Od hotela, restorana, kafića, restorana brze hrane…svi imaju tu jednu vrstu čaja uz koji dobijete kocke šećera.

Pravi Turci vole svoj čaj sladak. U šoku sam gledala ljude koji u svoje staklene šalice ubacuju po 5 ili 6 kocki šećera. Ja sam se zadržala na pola kocke. Neki, po arapskom običaju, ubace kocku šećera u usta i onda piju čaj na taj način. Nisam isprobala. Vjerojatno bih pala u šećernu komu. Nakon nekoliko pokušaja, svidio se i meni njihov čaj. Nije zamijenio kavu ali bio je dovoljno dobar da ga poželim piti više puta dnevno (zanemarimo to što sam se prehladila na putu pa je možda to razlog ljubavi prema čaju).

Aja Sofija. Bizantska crkva koja je postala džamija koja je postala muzej jer je Ataturk tako odlučio. Datira još iz vremena kad je Istanbul bio Carigrad ili Kostantinopolis, a minareti su dodani kasnije kada je prenamijenjena u džamiju. Aja Sofija jedan je od simbola Istanbula za koji su vjerojatno svi čuli.

London ima Big Ben, Pariz Notre Dame, Barcelona Camp Nou (ah da, i Sagradu Familiu), a Istanbul Aju Sofiju. Ipak, nisu ni približno gužve i redovi oko nje kakve sam očekivala. Zato su Plava džamija i Topkapi preplavljeni turistima koji naviru poput bujice sa svih strana.

Plava džamija, kako joj ime govori, ukrašena je plavim keramičkim pločicama izvana i iznutra, a izgrađena je početkom 17.stoljeća. Plava džamija spoj je bizantske arhitekure inspirirane Ajom Sofijom i tradicionalne islamske arhitekture.

Aja Sofija me nije pretjerano oduševila ali zato je Plava džamija, poznata kao i Ahmedija (po sultanu Ahmedu I. koji ju je izgradio kako bi udovoljio Alahu), veličanstvena građevina u koju bih mogla gledati satima.

To sam i radila. Kupila bih kavu u Starbucksu, muffin, sjela na klupicu u blizini džamije i gledala je bez treptanja. Ona je jedina džamija u Turskoj sa šest minareta. Nisam je previše ni fotografirala, ni jedna slika ne može dočarati tu umjetnost, a i tako više volim bilježiti ulični život i gradsku svakodnevicu od popularnih kulturnih spomenika.

Plava džamija, iako otvorena za posjete, i danas služi kao vjerski objekt u kojemu se odvijaju molitve pet puta dnevno. Nikada nisam čula ezan (poziv na molitvu) koji izgovara (pjeva?) mujezin s minareta dok nisam došla u Istanbul. Čitala sam o tome u knjigama ali ovo mi je bilo prvi put da sam čula uživo.

Moram priznati da sam se trgla na prvi zvuk. U gradu koji je toliko bučan poput Istanbula ovakav zvuk djeluje mistično i magično i prebaci vas u neko prošlo vrijeme. Vrijeme u kojemu nema žutih taksija, 14,8 milijuna stanovika i 2 milijuna vozila na cestama.

U vrijeme u kojemu je takav zvuk jedino što remeti mir i dolazi kao osvježenje od tišine i zvukova konjskih kopita i zvukova zaprega. U 21. stoljeću, nama koji nismo navikli na takve pozive na molitvu, taj zvuk se urezuje u pamćenje. Čula sam ga još puno puta tijekom boravka tamo i svaki put mi je zvučao sve mističnije i zanimljivije.

Jedan od ulaza u Grand Bazar, mjesto koje morate posjetiti dok ste u Istanbulu. Ne radi shoppinga nego radi tradicije i gužve koju ćete tamo zateći. Turci i putnici koji se smatraju iskusnima savjetovat će vam da ima i autentičnijih mjesta od Grand Bazara ali nema veze, meni se on baš svidio iako ne volim gužvu, a ni takav tip kupovine.

Prvo što će vas zateći još na ulazu su uski prolazi s trgovinama-štandovima s obje strane i rijeka ljudi koja polako teče, zaustavlja se i cjenka, prebire rukama robu i prinosi začine nosu. Ta gužva, buka, mirisi i boje su toliki napad na osjetila da će vam trebati neko vrijeme da dođete k sebi i oporavite se.

Na putovanjima volim kupovati tradicionalne stvari. Nisam od onih koji donesu kući pun kofer suvenira ili robe kakva se može pronaći i u našim trgovačkim centrima. Volim donijeti razne sitnice ali moraju imati priču i biti karakteristične za mjesto na kojemu su kupljene.

Ono što je karakteristično ne samo za Grand Bazar nego i općenito za Istanbul su zlatarne, draguljarnice i poznati veliki draguljarski brendovi. I dok su oni dizajnerski ukusno i po pravilima uređeni kao u svim ostalim svjetskim gradovima, na Grand Bazaru se zlatom trguje na kilograme.

Cijeli izlozi su žuti od zlata. Trebaju vam sunčane naočale ako poželite zastati i pogledati što nude. Ne znam ni kako se kupci snalaze. Ja ne bih znala što da kupim ali sudeći po ljudima koji izlaze van iz takvih zlatarni i nose veće vrećice, rekla bih da se zlato stvarno kupuje na kilograme.

Ne volim se cjenkati, ni najmanje. Ne volim pogađati cijene, spuštati ih i provesti više vremena u kupovini nego što moram. Reci koliko košta, ako mi odgovara kupit ću, zapakiraj i idemo dalje, to je za mene idealan shopping. No, u Istanbulu to tako ne funkcionira.

Turci su majstori za cjenkanje. Komunikativni kakvi jesu i trgovci u genima, uživaju u svakoj sekundi provedenoj u cjenkanju. “Koliko su ovi šalovi?” pitala sam za kašmirske šalove koji su se prodavali u jednoj maloj trgovinici. “Koliko tebi vrijede?”, bio je odgovor trgovca.

“Oh, ne..krećemo”, rekla sam samoj sebi i prije nego što sam se snašla, našla sam se u cjenkanju. Dobila sam šal po pristojnoj cijeni iako mislim da je moglo i za manje. Za prvi put je sasvim u redu. Odlučili smo pobjeći iz te gužve, počelo je nedostajati zraka i na izlazu se gospodin Orbis još uspio cjenkati za narukvice. Njemu je išlo bolje nego meni jer je uspio dobiti jednu besplatno.

Omamljena dojmovima i sretna radi dobre kupovine, zaključila sam da mi treba malo civilizacije i povratka u 21.stoljeće, a što je bolje za to od velikog grada, čelika i stakla?

Nemojte misliti da u Istanbulu nema nebodera i moderne arhitekture. Ima, koliko god želite što je za putnike poput gospodina Orbisa, koji je na Grand Bazaru već počeo dobivati tikove, odlična vijest.

Sapphire neboder najviši je u Istanbulu, a gradnja je započela u proljeće 2006. godine. 261 metar visok, 66 katova, 187 luksuznih stanova, trgovački centar i vidikovac na vrhu – morate ga posjetiti. Bila sam skeptična, priznajem, ali gospodin Orbis koji voli sve moderno je inzistirao.

I tako smo se popeli luksuznim i brzim liftom do vrha i ostali bez teksta od pogleda koji se pružao pred i pod nama. Istanbul na dlanu! Tko bi to pomislio. Dobili smo savršen uvid u tlocrt grada, a ja sam bila zadovoljna što nismo propustili tu priliku.

Cijeli vidikovac je ostakljen i pruža pogled na sve četiri strane grada. Onog trenutka kad se prislonite uz staklo i pogledate dolje, shvatite koliko ste visoko iznad tla. Odjednom je sve pod vama malo i pregledno.

Osim leta helikopterom, mislim da nema boljeg načina da shvatite ovaj grad i dobro ga pogledate.

Vidite li kako su automobili na cesti minijaturni? Tek tada shvatite koliko ste zapravo visoko. Srećom, ne bojim se visina.

Moram priznati da je Sapphire pružio vjerojatno najimpresivniji pogled koji sam ikada doživjela. Stajala sam zalijepljena za staklo i nisam se mogla pomaknuti.

Na trenutke grad izgleda kao maketa, složen od kockica s tek ponekim neboderom koji strši u moru malih kućica. Iz zraka djeluje puno urednije i uređenije nego što je stvarno tako. Odlazak na vidikovac ovog nebodera je jedna od boljih odluka na našim putovanjima.

Mogu samo zamisliti kako prekrasni moraju biti ti luksuzni stanovi i kakve poglede imaju, posebno noću. Vjerojatno ne poželiš izaći iz stana jednom kad uđeš u njega.

Ne volim posebno modernu arhitekturu ali ne mislite li da se ovaj neboder savršeno uklopio u prostor i okolinu? Čak se na neki način nadopunjuje s drvetom i plavetnilom neba.

Da, Istanbul ima skupih, modernih, poslovnih i luksuznih dijelova. Ima stakla i čeličnih konstrukcija koliko god poželite. Ima mjesta na kojima možete potrošiti više nego što planirate, mjesta na kojima nema cjenkanja. Mjesta koje stoje uz bok svakom drugom svjetskom, bogatom gradu od više milijuna stanovnika.

A onda imate ovo. Male uske uličice na kojima nema previše reda. Zgrade s kojih se guli fasada. Na kojima se zapitate jeste li sigurni i kad zalutate u njih po danu, a kamoli po noći. Ali jeste, Istanbul je prilično siguran grad kad uzmemo u obzir njegovu veličinu.

Ovdje luksuz stoji uz bok siromaštvu. Sjaj nasuprot bijede. Čistoća pored prljavštine i vreća smeća za koje je jasno da ga nitko nije odvezao danima jer su vreće već poderane i natopljene kišom koja je netom prestala padati. Istanbul je grad velikih razlika.

Jedna od prvih stvari koje ćete uočiti u Istanbulu su bezbrojne mačke i psi lutalice koji žive na ulicama. Psi su veliki ali pitomi, potpuno naviknuti na gužvu i ljude oko sebe. Osim toga, dobro su i uhranjeni što me veseli jer obožavam životinje i ne mogu podnijeti da im je loše. Pa, ako već nemaju dom onda barem imaju što jesti.

Na ulicama uopće nije neobično vidjeti komade sirovog i krvavog mesa koje je bačeno na pločnik, a služi kao hrana svim tim brojnim psima. Nije neobično ni vidjeti dobro uhranjenog psa kako sit i nezainteresiran leži pored mesa i spava.

Prvi put kad sam vidjela meso na cesti, točnije, stala na njega, šokirala sam se i skočila u vis skokom dostojnim zlatnog olimpijca. “Što je to???? Što je toooooooo????”, vikala sam i skakutala kao da će mi od toga biti lakše. “Hm..neko meso”, mudro je odgovorio gospodin Orbis prije nego što smo shvatili o čemu je riječ.

U gradu s toliko stanovnika, tolikom ponudom, bukom i prometom, ljudi još uvijek nisu izgubili suosjećanje i ljudskost i hrane pse. Nema veze za meso na cesti, naučiš ga izbjegavati. Važno je samo da su psi siti.

Bosporski kanal s brodićima na kojima se rade najbolji riblji sendviči i klasična gužva koja tamo vlada. Uvijek je najbolje jesti tamo gdje odlaze lokalci i po mogućnosti izbjegavati turistička mjesta s kontinentalnom kuhinjom. Barem ako mene pitate.

Gužva i kaos gdje god pogledate ali što ste duže u Istanbulu to vam se ta gužva, buka, nered i kaos sve više uvlače pod kožu. Da, malo je naporno i overwhelming ali to je čar Istanbula, grada na dva konetinenta, grada u kojemu savršeno funkcioniraju zapad i istok.

Vrijeme je za riblji sendvič i povratak u hotel. Ali, nemojte misliti da je ovdje kraj jer nisam još ni zagrebala površinu ovog čuda koje nosi ime Istanbul. Budite ovdje, na istom mjestu u isto vrijeme i sljedeći lagani petak jer vas očekuje nastavak ove putne priče o gradu suprotnosti, njegovom veličanstvu – Istanbulu.

Koji je najveći grad koji ste vi ikada posjetili?