putovanja

Istanbul – egzotika nadohvat ruke 2.dio

Jedino što me smirivalo u cijeloj situaciji je činjenica što nitko nije paničario. Ljudi su čitali novine, tipkali po telefonima, međusobno razgovarali ili spavali. Ja sam zalijepila nos za staklo i papirnatom maramicom čistila prozor. Vani je bilo toliko hladno, a u malom prostoru tako vruće i zagušljivo da se sve zamaglilo i nije se ništa vidjelo van.

Očistila sam prozore ali i dalje nisam ništa vidjela. Crno nebo spojilo se sa sivom pučinom Crnog mora. Kiša je padala kako samo u Istanbulu može padati, a valovi su zapljuskivali mali brodić koji se ljuljao i borio s olujnim morem.

„Nemam pojma gdje je obala, uopće je ne vidim!“, rekla sam gospodinu Orbisu. „Tamo je negdje, blizu smo“, odgovorio mi je. „Ali, nismo li trebali već stići na kopno?“, bila sam uporna jer, koliko god volim vožnje brodovima, ovo vrijeme mi nikako nije bilo po ukusu, a i patim od morske bolesti.

„Čaj!!!! Čaj!!!“, počeo je vikati brodski radnik noseći u jednoj ruci pladanj prepun staklenih šalica crnog čaja. Brodić se ljuljao, a on nije prolio ni kap! Putnici su počeli mahati rukama u kojima su držali zgužvane novčanice. „Kako im se pije čaj u ovakvim uvjetima?“, zapitala sam se.

Ali, krenimo ispočetka….

istanbul-67

Kad ste osoba blijede puti i svijetle kose u gradu poput Istanbula, u kojem svi žele nešto prodati, potpuno je logično da ćete postati laka meta brojnih prodavača. „Hey, hey, America girl!!!!! You buy one bag, you get two! No bag this good in America!“, tumačio mi je prodavač koji me povukao za ruku i uvukao u svoju malu trgovinicu. Tko god je rekao da prodavači više nikoga ne vuku za ruke, prevarili su se.

Od prvog do zadnjeg dana za Turke sam bila American Girl. Jedan je pokušao s „Girl from Russia“ ali kad sam progovorila engleski samo se nasmijao i sretno izjavio: „Aaaaah, America! I love America!“ Gospodin Orbis je bez iznimke bio „My friend from Spain“ ili „My friend from Italy“, nisu se mogli odlučiti gdje bi ga smjestili pa su pokušaji bili raspodijeljeni otprilike 50:50 na Španjolsku i Italiju.

Ali, nemojte misliti da su to neugodna iskustva. Čak ni povlačenje za ruku nije neugodno koliko simpatično iako bih se kladila da sam jednom osjetila i da mi netko dira kosu što sam odlučila ignorirati. Turci su nevjerojatno dragi ljudi i jedva čekaju da popričaju s vama. Sve žele znati – tko ste, odakle ste, kako je kod vas, zašto ste ovdje, jeste li bili na nogometnoj utakmici, je li vam nogomet najvažnija stvar u životu (jer Turcima je), jeste li jeli kebab i još 100 drugih pitanja.

Gdje god se pojavili, zadržat ćete se duže nego što ste planirali. To je sasvim u redu jer, što više putujete i postajete iskusniji putnik, sve vas manje zanimaju klasične turističke lokacije i znamenitosti, a sve više vas zanima kako živi lokalno stanovništvo i istraživanje mjesta na koja prosječni turisti ne odlaze. Iako, budimo realni, kad se nađete u gradu poput Istanbula, dobijete želju vidjeti apsolutno sve što se nudi.

istanbul-68

Nisam nikada u životu vidjela toliko šarenila kao u Istanbulu. Nisam nikada vidjela toliko boja, osjetila toliko različitih mirisa i isprobala toliko okusa. Istanbul je grad koji utječe na osjetila i zapali ih sva odjednom.

istanbul-66

Topkapi palača ili Topkapi Saray muzej je koji je nekada služio kao glavna rezidencija sultana. Nije ni čudo, na prekrasnoj je lokaciji s pogledom na grad, okružen savršenim vrtovima i prirodom. Topkapi je smješten na obali Bospora u Sultanahmetu, starom povijesnom dijelu Istanbula, odmah iza Aje Sofije. Najveći problem su redovi i redovi turista željnih kulture ali kad ste u Istanbulu onda morate vidjeti Topkapi jer je jedan od važnijih simbola grada.

Čak i nismo toliko dugo čekali u redu za ulaznicu i prije nego što smo se snašli bili smo okruženi nevjerojatnim luksuzom i umjetnošću. Prostorije popločane savršenim mozaikom od pločica od poda do stropa, vitraji na prozorima kroz koje se probijaju obojane zrake sunca, nakit koji vrijedi koliko i jedna omanja država, zajedno s prihodima, dugovima i stanovništvom, stilski namještaj i ostale divote koje vam se moraju svidjeti, voljeli povijest i umjetnost ili ne.

istanbul-8

Izgradnja Topkapija započela je 1459. godine odlukom sultana Mehmeda II Osvajača, šest godina nakon što je osvojio Konstantinopol i time završio povijest Istočnog rimskog carstva. Topkapi je trebao služiti kao simbol pobjede i na početku se zvao Yeni Saray što znači Nova Palača ali je u 19. stoljeću preimenovan u Topkapi ili u prijevodu Topovska Vrata.

istanbul-7

Topkapi je danas možda samo muzej koji ćete posjetiti kad ste u Istanbulu, prolaziti iz prostorije u prostoriju, zaustaviti se kad vidite nešto što vas zanima, slikati svaku pločicu i onda izaći van kako biste se prebacili na neku novu lokaciju. Ali, Topkapi je pun povijesti u kojemu su nekada živjeli stvarni ljudi, povijesne ličnosti koje su prije više stoljeća hodale svim tim hodnicima i boravile u tim prostorijama.

Služile se predmetima, čitale kožom uvezane knjige u knjižnici i nosile blistavi nakit pored kojega su vam potrebne sunčane naočale. Kad bi zidovi Topkapi Saray-a mogli pričati, ah…kakve bi priče ispričali! O sultanima, ratovima, političkim savezima, zavjerama, ubojstvima, ljubavima, suzama, otmicama i konkubinama. Ne bi li bilo divno kad bi zidovi mogli pričati? Posebno kad znamo čega su se sve nagledali.

 

Zato, ako se nađete u Topkapiju, nemojte prozujati kroz njega kao tipičan turist, okinuti 100 fotki i selfija i zaboraviti na cijelo iskustvo. Idite u Topkapi otvorenog uma i zaigrane mašte. Hodajte hodnicima, prostorijama i vrtovima, dobro proučite svaki kut palače. Zagledajte se kroz prozor i divite se Bosporu i Istanbulu koji se nalazi pred vama. I tko zna…možda ćete i čuti neki zid kako vam šapuće u uho priče o sultanima, princezama i osvajačkim ratovima.

istanbul-5

Ukoliko niste znali, turski jezik dijeli nevjerojatno puno sličnih riječi s hrvatskim jezikom (i srpskim i bosanskim). Kad smo se prvi dan prijavili u hotel, naš simpatični recepcionar nije znao reći „kat“ na engleskom pa je izjavio da smo na „second kat“ i pokazao prstom na stepenice. Gospodin Orbis i ja smo se pogledali i oduševljeno mu objasnili da se kat kaže i na hrvatskom. Bio je sretan kad je to čuo i zaključio da smo svi rođaci.

Još neke riječi koje se u našem jeziku koriste, a identične su ili gotovo identične i u turskom su: čaj, kraljica, čarapa, jogurt, krevet, kutija, majmun, tavan, bunar, sapun, tava, krevet i krumpir. Krumpir se, zapravo kaže kumpir i odlično je jelo koje možete kupiti od uličnih prodavača u bezbrojnim kombinacijama.

„Gladna sam“, izjavila sam gospodinu Orbisu usred šetnje što nije baš tipično za mene jer, po njegovim riječima, jedem kao vrabac. „O gle, ono je nešto super za tebe biljojeda“, uzviknuo je i pokazao prstom na štand pun krumpira (kumpira), najvećih koje sam ikada vidjela. Krumpir koji mi stane u cijelu šaku, a tako vruć da ga jedva držim u rukama.

istanbul-22

Krumpir koji ulični prodavač pred vama raspolovi, unutra napravi vilicom nešto slično pireu i ubaci u njega što god poželite. Doslovno što god poželite jer je štand prepun različitih opcija.

„Helloooooo, one kumpir please“, rekla sam prodavaču i počela birati nadjeve. „Hm…kukuruz, sir, grah, grašak, ketchup…što još“, razgledavala sam štand i glasno se pitala očekujući podršku i pomoć gospodina Orbisa koji je mesojed i mrzi sve zeleno iz dna duše i prodavača za kojeg se pokazalo da je isto sve samo ne biljojed.

„Meso!!! Uzmi ovo meso! Pa onda i ovo!“, pomagao je prodavač/kuhar. „Hmmmmm…ne hvala“, nasmijala sam mu se. „Onda šunka! Ova šunka je super“, nudio je dalje. „Ne bih ipak“, odgovorila sam mu. „Kobasica! Onda probaj ove kobasice, halal su“, sad je već bio zbunjen i pomalo iziritiran jer odbijam sve njegove pokušaje.

„Ne hvala, vegetarijanka sam“. Ono što je uslijedilo bio je zbunjen i šokiran pogled „Vege..vege…ne jedeš meso????“. Sad mi je već bilo neugodno. Zar ću stvarno dobiti po nosu jer ne jedem meso? “Ali zato volim povrće i baš imate odličan izbor“, pokušavala sam se izvući.

Prodavač/kuhar je u šoku pogledao gospodina Orbisa i napravio prstom kružni pokret pored glave što je internacionalni znak za “ova je luda”. Gospodin Orbis je samo slegnuo ramenima i lagano se stresao jer je vjerojatno pomislio što bi mu se dogodilo da je potvrdio prodavaču/kuharu da sam stvarno poludjela od toliko zelenila i nedostatka mesa.

Ignorirala sam sve i natrpala svoj krumpir/kumpir nadjevom. I znate što ću vam reći? Bio je odličan! Vratila sam se po još i drugi dan, a taj put sam dobila široki osmijeh od uha do uha i komentar „Aaaaaah…vegetable girl!“. Toliko mi je natrpao nadjeva i sira da nisam mogla pojesti ni pola.

istanbul-9

Istanbul je grad tulipana. Mislim da ih imaju milijune u svim bojama, savršeno posađeni na svaku slobodnu površinu. Eksplozija boja. Vjerojatno i mirisa ali prehladila sam se tako da stvarno ne znam mirišu li tulipani. S obzirom na to kakvih su boja, zamišljam i da imaju divan miris.

istanbul-46

Yildiz park veliki je šumoviti park u Bešiktaš dijelu Istanbula. Nekada su sultani lovili u tom parku, a danas je otvoren za javnost i jedno od omiljenih mjesta za šetnju i piknik. Nije ni čudo jer u gradu poput Istanbula u kojemu je buka sastavni dio života, dobro dođe miran kutak za odmor od gradske gužve.

istanbul-10

Ono što prvo primijetite kad zakoračite u park su tulipani. Druga stvar je tišina. Čak ni šetači nisu bučni, a ni djeca koja trčkaraju po savršeno uređenim stazicama. Svi kao da uživaju u trenutku, bojama i prekrasnoj tišini.

U ovom parku možete izgubiti sate šetajući ali to nije izgubljeno vrijeme jer će vam dobro doći kako biste se revitalizirali, povezali s prirodom, divili se prekrasnim tulipanima i spremni se vratili u gradsku vrevu. Nakon ovog opuštajućeg iskustva, povratak u grad činio se kao pravi šok.

istanbul-12

Vrijeme je za moju omiljenu aktivnost – vožnju brodom. Obožavam brodove, čamce, brodiće, barke, jedrilice i sve što plovi po vodi. Ali, ovo nije vožnja s početka priče. O toj vožnji se više nema što reći osim da smo sretno stigli na kopno, da nam je vjetar potrgao kišobrane i da smo se vratili potpuno mokri u hotel što je rezultiralo mojom prehladom do kraja putovanja.

Ovo je bila ugodna vožnja turističkim brodom, za vrijeme prekrasnog sunčanog dana, po Bosporu koji me tako privlačio cijeli život (oduvijek mi se sviđalo to ime – Bospor) da sam skinula još jednu stvar sa svog popisa želja.

istanbul-11

Kažu da je znak sreće vidjeti delfine za vrijeme vožnje Bosporom. Nekad su bili česti, danas im je vjerojatno prebučno, previše brodova, zagađenja i turista. Da budem potpuno iskrena, nisam ni znala da u Bosporu ima delfina pa ih nisam ni tražila.

Ugodno sam se smjestila na brodu, uživala u povjetarcu i zrakama sunca koje dobro dođu nakon što vas je, samo nekoliko sati prije, natopio pljusak, i uživala u pogledu na Istanbul. “Gledaj, gledaj, gledaj!!!!!!”, počeo je vikati gospodin Orbis, “Ovo će ti se svidjeti!”

Pogledala sam i uhvatila pogledom nešto veliko što je pljusnulo u vodu, jednako brzo kao što se i pojavilo. “Što je to bilo?”, pitala sam, a tad je slijedilo iznenađenje. Tri delfina su odlučila prirediti nam zabavu i nezaboravno iskustvo.

Plivali su paralelno s brodom, iskakali van i igrali se. Dobro je što se brod nije prevrnuo jer, nakon što su svi ostali shvatili o čemu je riječ, nije dugo trebalo da se svi nađemo na istoj strani broda koja se već počela lagano naginjati.

Ne znam jesu li delfini to planirali i ciljano nam odlučili prirediti predstavu. Možda su, jer su vidjeli fotoaparate i telefone, zaključili da su zvijezde pa su se tako odlučili i ponašati. Kako god bilo, očito se možemo smatrati sretnima jer smo imali tu privilegiju vidjeti ples delfina u vodama Bospora.

istanbul-54

Bosporski most je viseći most koji povezuje europsku i azijsku stranu Istanbula, a izgrađen je 1973. godine. Zbog svoje veličine, izgleda i fotogeničnosti jedan je od značajnijih simbola grada. Ne samo što volim brodove nego volim i mostove, a posebno viseće. Mogla bih sjediti i gledati u njega satima.

istanbul-56

Koliko god je dobro prolaziti grad pješice, toliko je dobro i voziti se brodom jer ćete uz Bospor vidjeti prekrasne prizore. Koliko god u unutrašnjosti grada ima oronulih i siromašnih dijelova, toliko se pravi sjaj vidi baš na Bosporu.

Oni koji si to mogu priuštiti, gravitiraju prema vodi, zelenilu i pogledu, a što bolje objedinjuje sve nabrojano od vile na obali Bospora. Neke kuće su smještene tik uz vodu, tako blizu da su pored njih izgrađene male privatne marine s nekoliko vezova.

istanbul-57

“Sigurno su pune vlage”, izjavio je, uvijek za romantiku raspoloženi gospodin Orbis dok sam ja uzdisala, divila se, zamišljala da živim na takvoj lokaciji i okidala fotografiju za fotografijom. “Kako to možeš reći?”, pobunila sam se, “Bilo bi savršenstvo imati takvu kuću!”. “Da, i strugati plijesan sa zidova”, bio je odgovor koji je uslijedio nakon čega sam zaključila da je ili ubojica romantike ili samo traži izgovore jer mu je jasno da bi za takvu nekretninu morali opljačkati banku.

istanbul-44

Pogled na grad s broda je zapanjujuće lijep. Pruža jednu sasvim novu perspektivu koju do tad niste vidjeli, posebno kad je lijepo vrijeme, a voda se sva sjaji od sunca. Poželite da vožnja nikada ne završi. Istanbul je grad prepun iznenađenja. Tek kad pomislite da ste vidjeli sve nešto novo vas iznenadi.

istanbul-28

Kiz Kulesi, Djevojačka kula poznata kao i Leanderova kula maleni je svjetionik, kafić i restoran na otočiću na Bosporu, a datira još iz bizantskog vremena. Kula je prvi put sagrađena 1110. godine,  u 16. stoljeću je srušena u potresu, a početkom 18. stoljeća spaljena. Tek je 1763. godine sazidana od kamena i dobila, manje više, današnji izgled.

Djevojačka kula ime je dobila po popularnoj turskoj legendi koja kazuje o sultanu koji je imao kći koju je obožavao. Bio je najsretniji čovjek na svijetu sve dok mu, jednog crnog dana, prorok nije rekao da će ona umrijeti na svoj 18. rođendan od ugriza zmije.

Očajni sultan sagradio je kulu na malom otoku jer je to bilo jedino mjesto na svijetu za koje je bio potpuno uvjeren da do njega ne mogu doći zmije i smjestio tamo svoju kći koju je svakodnevno posjećivao.

Kako bi proslavio njen 18. rođendan i vratio je kući, naručio je samo za nju, košaru egzotičnog voća iz dalekih zemalja. No, u košari među voćem bila je skrivena zmija i ugrizla princezu koja je ubrzo umrla na očevim rukama. Zato se ova kula naziva Djevojačka kula.

istanbul-53

Ni jedno putovanje na kojemu sam bila, a da se grad nalazio na moru ili rijeci, nije moglo proći bez vožnje brodom. Plovidba po lijepom vremenu, po kiši, suncu, pa i oluji u Istanbulu, sve sam isprobala i još uvijek mi nije dovoljno. Toliko volim brodove da moja ljubav gotovo graniči s opsesijom.

istanbul-55

Legenda kaže da je sultan Mehmed II Osvajač 1453. godine izjavio: “Želim samo jedno. Dajte mi Konstantinopol!” Kako je bio čovjek koji je volio da mu se želje ispunjavaju, ovu je odlučio ispuniti si sam, uz pomoć brojne i dobro opremljene vojske.

Mehmed II Osvajač želio je grad dostojan Osmanskog carstva. Nije želio graditi od nule i stjecati ugled kroz duga stoljeća. Želio je gotov grad. Grad koji je već imao svoju povijest, kulturu, veličanstvene građevine. Grad za koji je znao cijeli tadašnji svijet. Taj grad je bio Konstantinopol.

Postoji li bolji grad za sultana Osvajača od centra i prijestolnice Istočnog rimskog carstva? Grada kojeg je utemeljio Konstantin Veliki, a u proročkom snu pokazao mu se u svoj svojoj veličini kao i njegova lokacija.

Tvrđava Rumeli simbol je pada Konstantinopola i rođenja današnjeg Istanbula. Spremajući se za napad, Mehmed je odlučio sagraditi utvrdu kako bi mogao nadgledati sav vojni i trgovački promet jer je utvrda na savršenoj lokaciji. Kako bi bila što prije završena, legenda kaže da je Mehmed naveo dvojicu svojih paša da se natječu jedan protiv drugoga koji će prije sagraditi svoj dio kule i zidova.

Ideja mu je uspjela jer je glavni dio Rumeli tvrđave izgrađen u samo četiri mjeseca, a stoji i dan danas, unatoč vremenskim neprilikama i potresima kojima je bila izložena. Ova tvrđava je simbol završetka Bizantskog carstva i početka jedne sasvim nove ere, Osmanske Turske i Istanbula, koji možda nije glavni grad ali je zato grad u kojemu sve bruji od života, kulture, povijesti, istoka, zapada, simpatičnih stanovnika i milijuna turista koji svake godine prođu kroz njega u potrazi za novim putnim pričama i fotografijama radi kojih će poželjeti posjetiti ga još nekoliko puta.

Ako niste pročitali prvi dio putne priče iz Istanbula, možete to učiniti sad, a ja vas ostavljam do sljedećeg laganog petka s kojim ćemo završiti putovanje Istanbulom.

Potpis

6 komentara

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s