“Idemo u Dubai u siječnju?”, pitao je gospodin Orbis jedne kasne prosinačke večeri, neobavezno surfajući na iPad-u i proučavajući svjetska čuda arhitekture. “Idemo!”, odgovorila sam. “Ozbiljno?”, bilo je pitanje koje je uslijedilo i koje ga je potaknulo da skrene pogled s ekrana. “Zašto ne? Moj novi moto je – live the adventure!”, bio je moj odgovor i početak planiranja apsolutno savršenog putovanja.

Za one koji ne znaju, obično mi je potrebno malo više razmišljanja, vaganja i planiranja prije nego ispalim potvrdan odgovor. Ovaj put, međutim, nisam uopće razmišljala. Sve što sam željela je otići na putovanje i malo pobjeći od zime u toplije krajeve. A što je bolje za to od zime u Dubaiju?

Ono što je uslijedilo moglo bi se jednom riječju opisati kao kaos – poslovne obaveze, pisanje, božićni praznici koju oduzimaju previše vremena, kupovina avionskih karata, traženje hotela dok nije došao napokon i taj dan – dan pakiranja za putovanje!

Ono što možda ne znate je da, koliko god voljela putovati, toliko se mrzim pakirati. Zato pakiranje obično ostavim za zadnji dan, a danima prije toga sam pod stresom i kukam kako se moram pokrenuti. Naravno, ne poduzimam apsolutno ništa po tom pitanju.

Pa, napokon sam se pokrenula i odvažila se zakoračiti u crnu rupu poznatu pod nazivom – moj ormar. Kako se spakirati kad je trenutna temperatura ispod nule, a temperatura na destinaciji na koju idete iznad 20C?

Kako se spakirati kad sa svih strana pljušte savjeti – ponesi cipele jer te neće pustiti u finiji restoran. Ponesi nešto bolje odjeće (čitaj: elegantnije), neće te pustiti unutra. Ponesi tenisice za hodanje (jedina obuća koju i inače nosim na svakom putovanju pa je taj savjet odbačen kao potpuno beskorisan)! Ponesi tenisice za pustinju! Ponesi kupaći kostim! Ponesi šešir! Ponesi….! Ponesi…! Ponesi…!!!!!!

A imam samo jedan kofer koji ne smije biti teži od 20 kilograma! I uz to, ako nisam već napomenula, stvarno se mrzim pakirati. Rezultat mog pakiranja je bio ovakav – nekoliko dana odugovlačenja i zadnji dan pakiranje. Misija završena! Ja relativno sretna i zadovoljna dok mi se po glavi roje misli – jesi li sve spakirala? Nema veze, ideš u civilizaciju…kupit ćeš ako nešto nedostaje.

Dva sata prije leta i odlaska na aerodrom odlučujem zatvoriti kofer. Ono što je uslijedilo može se opisati jedino kao šok i nevjerica. Želite li dokaz? Evo ga!

Kao što vidite, šansa da zatvorim kofer bila je od nula do nikakve. Oblio me znoj. Pa još jednom. Gospodin Orbis je mrtav hladan gledao u kofer i pitao: “A jel’ ti sve to treba?” Iste sekunde je shvatio da je pogriješio i da bi najradije povukao pitanje, kad bi samo mogao.

U moju ispriku, kofer nije velik. Nakon prepakiravanja, prebacivanja stvari u njegov kofer i još malo znojenja, morala sam sjesti na kofer kako bismo ga zatvorili.

Dvije misli su mi se motale po glavi:

1. Što ako bude pretežak? Ne želim platiti za višak kilograma.
2. Što ako eksplodira u avionu?

Nije bio pretežak (mogla sam strpati još puna 2 kilograma, samo da su negdje stala), a nije ni eksplodirao što je dobra vijest jer je to znak da je tlak u avionu optimalno namješten, a ja nisam uhićena čim sam zakoračila nogom na tlo Emirata.

Ima li išta ljepše od vožnje avionom i pogleda kroz prozor? Vjerojatno ima ali kad putujem i gledam van, osjećam se kao u 7. nebu. Što nije daleko od istine kad se sjetiš da si 15 kilometara iznad zemlje i da ti jedino društvo (uz ostale putnike koje se trudiš ignorirati) čine oblaci.

Da bi dojam da ste na nebu bio potpun, pobrinuo se Boeing sa svojom temom zvjezdanog neba na stropu aviona napravljenog od LED lampica. A da vam ne bi bilo dosadno na letu koji traje 5,5 sati, brine se zabavno-informativni sustav ugrađen u svako sjedalo.

Možete gledati filmove ili serije, slušati glazbu, igrati igrice ili samo pratiti što se događa vani i gdje se nalazite, što je opcija za koju sam se ja odlučila.

S obzirom da nemam baš sreće kad je riječ o mirnim i ležernim vožnjama, i na ovom putovanju je uglavnom cijelo vrijeme bio upaljen znak da putnici ostanu vezani jer je cesta puna rupa. Drugim riječima, bilo je turbulencija što je utjecalo na moju mirnu, fotografsku ruku.

Mislim da više nismo u Europi, Toto, pomislila sam kad sam pogledala kroz prozor, a oblaci, koji su nas pratili cijelo vrijeme, su se raščistili. Moju teoriju je potvrdio i ekran u koji sam neprestano gledala. Ima nešto posebno u noćnim snimkama iz zraka. Slažete li se?

I evo nas! Pilot nas je obavijestio da smo iznad Dubaija. Tko je imao sreću da se nađe na pravoj strani aviona (kao što vidite, imala sam), mogao je snimiti prekrasne fotografije svjetala grada. Obuzelo me uzbuđenje! Jedva čekam da sletimo!

Na izlasku s aerodroma (koji je toliko velik da se umorite hodajući, što je još naglašenije kad sletite u ponoć) nismo morali dugo tražiti taksi. Simpatična vozačica s roza maramom ubacila nas je bez pitanja u svoj auto s roza krovom. Kasnije smo saznali da je to Pink Taxi ili Ladies Taxi, taksi koji vozi žena (s roza maramom) i u kojem se voze samo žene, kako se ne bi osjećale nesigurno ili neugodno s muškim vozačem.

Za dečke postoje taksiji s crvenim krovovima, a Dubai ima još puno različitih boja krovova taksija koje najčešće označavaju različite taksi kompanije. Koji god izabrali, nećete pogriješiti. Cijene su pristupačne i slične, taksisti svi voze kao manijaci uključujući i one ženske, a taksiji su na svakom koraku i najčešće je dovoljno samo mahnuti kako bi vam stali.

Taksi je, inače, i najpraktičnije prijevozno sredstvo ukoliko se nađete u Dubaiju, a nemate svoj auto. Javni prijevoz nije specijalno razgranat po gradu, iako je ekstremno uredan, brz i čist, i želite li brzo i jednostavno doći od točke A do točke B, taksi je najbolja ideja.

Već mi je za vrijeme vožnje bilo jasno da će ovo biti savršeno putovanje. Uvijek se lijepo maknuti malo dalje od kuće i istražiti potpuno druge kulture i zemlje. Počela sam nekontrolirano okidati fotografiju za fotografijom i nisam mogla stati. Sve što mi se motalo po glavi bilo je – ovo će biti super fotka za blog.

Puno ih nije ispalo super za blog. Vožnja taksijem bila je nemirnija od vožnje avionom. A mislila sam da sam stručnjak za turbulencije. Plava konstrukcija koju vidite na slici je Dubai Frame ili Dubai Okvir. Riječ je o najvećem okviru za slike na svijetu, a otvoren je 1.1.2018. godine.

Smješten je u Zabeel Parku, visok je 150 metara, a širina mu je 93 metra. Ideja je da kroz njega možete vidjeti sve znamenitosti grada, fotografirati ih i usput dobiti uokvirenu fotografiju.

Kako bi vam bilo jasnije o čemu pričam, evo i slike projekta.

Ukoliko se slučajno pitate kako ćete ugurati toliku konstrukciju u kadar i još postići efekt okvira sa svim znamenitostima, postoji i vidikovac s kojega ćete moći snimiti odlične fotografije. Okvir po noći mijenja boje i uvjerena sam da će postati jedan od važnijih gradskih znamenitosti.

Dubai je poznat po svojim visokim neboderima pa je zato teško povjerovati da je Dubai World Trade Centre koji vidite na slici, 1991. godine bio jedini neboder u gradu. Sagrađen je 1979. godine, ima 39 katova što je tada bilo puno, a godišnje se u njemu održi više od 500 događaja koje posjeti gotovo 3 milijuna posjetitelja. Tko bi rekao da će samo 20 godina poslije biti među nižim neboderima u gradu.

Dubai ima nevjerojatnu panoramu i jako je fotogeničan grad, što ćete i sami vidjeti iz kasnijih putnih priča.

Većina nebodera je osvijetljena lampicama tako da je noćni pogled izvanredan. Uporno sam bilježila svaku etapu naše vožnje do hotela i bila sve nestrpljivija da vidim što se još nudi. I, napokon smo pred hotelom! Jumeirah Emirates Towers je nevjerojatan hotel, što sam i opisala u tekstu objavljenom prošli petak. Tko nije pročitao, sad mu je prilika, a za one koji više vole engleski imam i englesku verziju.

Kad vas ujutro dočeka ovakav pogled kroz prozor, potpuno vam je jasno da će dan biti savršen. Spremni za avanturu! Još vam se dodatno popravi raspoloženje kad se sjetite da je zima, da je kod kuće oblačno i hladno, a vi ste trenutno u kratkim rukavima, na suncu i na 25 idealnih stupnjeva, bez trunke vlage u zraku.

Uz arapske zemlje ljudi često vežu brojne predrasude ali kao što već vjerojatno znate, Orbis je blog na kojemu predrasude ne postoje, a ja čvrsto vjerujem da svi moramo biti pristojni i poštovati jedni druge.

Pitanje koje često dobivam kad je riječ o Dubaiju je kako su ljudi odjeveni i jesu li konzervativni. Ono što morate znati je da su Emirati najliberalnija arapska zemlja. Kao i u ostalim zemljama, vrijede određena pravila ponašanja ali nitko vam ništa neće reći ako se s partnerom ili partnericom držite za ruke na ulici jer to rade i oni, čak i ako su tradicionalno odjeveni.

Nitko vas neće ni pogledati ako niste zakopčani do grla, ako vam kosa leprša na vjetru ili imate bose noge. Dubai je izrazito kozmopolitski orijentiran i liberalan grad. Lokalnog stanovništva je malo, tek oko 20% dok sve ostalo čine stranci zaposleni u brojnim industrijama koje tamo cvjetaju. Dubai je grad pun prilika za svakoga tko je zainteresiran za posao.

Emiračani, koji su ujedno i najbogatiji stanovnici Dubaija (zbog nafte i biznisa povezanog s naftom), nemaju ništa protiv odijevanja u tradicionalnu odjeću. I dok su žene puno slobodnije i često nose skupu dizajnersku odjeću, dok je tek poneka u abaji i niquabu, muškarci rado nose svoj dishdash i keffiyeh.

Dishdash, koji se ponekad naziva i dish-dasha, gandoora ili tawb, je bijeli pamučni kaftan, a keffiyeh marama koja se nosi na glavi. Tradicionalni UAE keffiyah je bijeli, a na glavi ga drži agal – nešto poput crnog debljeg užeta. Keffiyeh ne mora biti bijeli, svako beduinsko pleme ima svoju boju dok mlađi dečki preferiraju crveno-bijelu opciju na kockice.

Žene ukoliko nose tradicionalno onda se odlučuju isključivo za abaju, crni dugački plašt, ispod koje se nazire zapadnjačka odjeća i naravno, cipele po zadnjoj modi. Neke se odlučuju i za hijab – šal koji pokriva glavu i vrat.

Turistice iz ostalih arapskih zemalja, najčešće Saudijske Arabije nose i niqab koji ostavlja otvorenima samo prekrasno našminkane oči, a neke odluče pokriti i njih. Kako znam da je riječ o turisticama iz susjednih zemalja? Zato jer nose telefone i kamere, slikaju se ispred znamenitosti i rade sve ono što lokalnim stanovnicima nikada ne bi palo na pamet raditi u vlastitom gradu.

Još jedan pogled na omiljeni gradski landmark – Jumeirah Emirates Towers. U lijevom je hotel, a desni je poslovni neboder s malim trgovačkim centrom i restoranima na prve dvije etaže.

Dubai je u potpunosti fokusiran na rast, razvoj i budućnost. Neprestano nešto projektiraju, kreiraju i razvijaju, a da ne ostaje samo na riječima i planovima, dokaz su brojna gradilišta po gradu kao i makete koje se nalaze u svakom trgovačkom centru.

Ne možete se ne zaustaviti pored svih tih savršeno preciznih maketa koje su, gotovo same po sebi, mala umjetnička djela i ne diviti se svim projektima. Posebno kad gledate u gradilište koje vam se nalazi prekoputa i znate što će tamo niknuti već sljedeće godine.

S obzirom da je riječ o pustinjskom gradu, Dubai je nevjerojatno zelen, što postižu skupom i upornom brigom oko trave i zelenih površina. Cijevi za navodnjavanje vješto su skrivene ispod trave i cvjetnih gredica, voda neprestano teče, a zelenilo buja. Tek kad se sagnete i bolje pogledate travu, vidjet ćete da je ona postavljena i razmotana poput tepiha. Klasična trava, da su je posadili iz sjemena, vjerojatno nikada ne bi nikla na pustinjskom pijesku.

Ako ste čitali moje putne priče onda znate da nisam nikada pretjerano cijenila modernu arhitekturu, za razliku od gospodina Orbisa koji hiperventilira na sve što ima stakleno-čeličnu konstrukciju. Dubai mi je promijenio mišljenje. Gospodin Orbis nije mogao doći k sebi. Očekivao je da ću plakati za Italijom i rezervirati putovanje u Sienu, samo da dođem k sebi. To se nije dogodilo. Tek smo se vratili, a ja već planiram sljedeće putovanje u Dubai.

Ali, poanta je u promjenama, zar ne? Ne možemo i ne smijemo cijeli život ostati jednaki. Vjerni svom identitetu i držati se onoga u što vjerujemo – definitvno da, no nešto se mora i promijeniti želimo li napredovati i rasti. Ja sam promijenila svoj stav kad je riječ o modernoj arhitekturi. Uostalom, ne možete ostati ravnodušni uz ovakve prizore.

Moram samo napomenuti da ni jedna fotografija nije obrađena niti provučena kroz filter. Često dobivam pitanja s čim slikam – Samsung Galaxy S8 i sve boje su realne. Vi ih vidite baš onako kako sam ih i ja vidjela taj dan. A mislila sam da je nebo ovako plavo samo u Italiji…

Na svojim putovanjima sam uvijek obučena u klasičnu sportsku uniformu – crne tajice, crna majica (da, već znate da sam luda za bojama) i tenisice. Zato nikada ni ne nosim previše stvari i nemam problema kakvih sam imala s koferom kao na početku priče.

Za Dubai sam prekršila svoja pravila i ponijela ono što nazivam “malo boljom odjećom”. Idete li i vi u Dubai, reći ću vam da se ta metoda pakiranja isplatila. Prvi dan sam odlučila krenuti u istraživanje grada odjevena po svom i izgledala kao klinka s mobitelom i selfie štapom.

Gospodin Orbis, u kratkim hlačama, Nike majici i ruksakom na leđima odlično se uklapao uz moj stil. No, na puno mjesta na kojima smo se pojavili privukli smo i pažnju čuvara koji su nas uputili da se ovdje ne može slikati, ne smije proći i sve ostalo što uključuje riječ -NE!

Drugi dan smo bili pametniji i sredili se (a i potrošili smo svu sportsku odjeću prvi dan pa više nismo imali izbora). Odjednom smo mogli proći i ući gdje god smo poželjeli. Mogli smo fotografirati što smo željeli, a nitko nas ništa nije pitao. Čak ni čuvari koji bi nam rekli – good day sir! Good day madam!

Diskriminacija protiv loše odjevenih ljudi? Možda ali Emirati su bogata zemlja i ako se uredite male su šanse da će se netko i usuditi nešto vam reći. Nikad se ne zna tko možete biti i kakav auto imate parkiran negdje iza ugla. Nisam požalila što sam morala sjediti na koferu kako bih ga zatvorila.

Gospodin Orbis i ja smo strastveni hodači. To znači da rijetko koristimo javni prijevoz, a taksi još rjeđe na putovanjima, i da nabijamo žuljeve hodajući i više od 20 kilometara dnevno. Tu naviku smo odlučili provesti i u Dubaiju i već prvi dan shvatili da ništa od toga.

Dubai nije ni najmanje grad prilagođen hodanju. Za početak je ogroman i, iako vam se sve čini blizu kad pokušavate shvatiti gdje se što nalazi, brzo ćete otkriti da je riječ o optičkoj varci radi visokih nebodera. To što vi nešto vidite ne znači da je to pod nosom nego da ćete hodati sat vremena samo da biste došli do toga.

A hodat ćete po suncu, po pijesku, po betonu, po mramoru i po gradilištima. Hodat ćete uz velike ceste pune prometa i bit ćete prašni. Požalit ćete odluku što ste odlučili hodati do Burj Khalife koja se na početku činila nadohvat ruke, a sad imate dojam da se udaljava od vas.

Morat ćete stati na pola puta i sjesti u Starbucks kako biste uzeli gorivo neophodno za život i nastavak hodanja, poznato kao i kava (poznato kao i zdravi smoothie za gospodina Orbisa koji i na putovanjima živi zdrav život).

Puni kave (i smoothija) zadovoljno ćete krenuti dalje, u lov na neuhvatljivu Burj Khalifu, pustinjsku ljepoticu koja je cilj današnje šetnje. Naravno, nećete biti ni malo brži jer ćete svake sekunde morati stati kako biste ulovili još jednu dobru fotku. Gospodin Orbis, već pomalo lud od moje opsjednutosti fotografijom, izjavio je da ćemo doći taman navečer na početak light show-a. Tek je podne.

Kako ne zastajati svake sekunde kad se nađete okruženi ovakvim prizorima? Posebno kad dolazite iz sredine u kojoj postoji zabrana gradnje visokih nebodera. Za one koji nisu iz Europe, mi ovdje imamo prilično stroga pravila kad je riječ o narušavanju povijesne baštine i trudimo se da ništa pretjerano ne iskače svojom pojavom. Dubai je sasvim druga priča.

Grad koji je do prije 30 godina bio pustinja, što se i danas može vidjeti na nekim dijelovima, a onda su ga zadnjih 20 godina počeli ubrzano graditi i razvijati. Da, neki dijelovi su uređeni do savršenstva pa ćete vidjeti i mramorne ploče umjesto klasičnog pločnika (zato treba paziti kako hodate, govorim iz iskustva, mramor je sklizak).

Puno je toga još u izgradnji i na trenutak će vam se učiniti da ste na velikom gradilištu. A oko vas, gdje god se okrenete pijesak, palme i stakleni neboderi u daljini. Cipele će vam biti pune pijeska ali to ćete primijetiti tek kad dođete u hotel.

Gospodin Orbis je odmah komentirao kako nije lud za gradilištima i da se moramo vratiti za nekoliko godina kad na tim mjestima bude sve završeno. “Ali onda će graditi nešto novo!”, odgovorila sam. Uostalom, mene su gradilišta fascinirala. Kakvi su to samo projekti! Kako ovdje cvjeta ekonomija. Potražnja je toliko veća od ponude da nema druge nego da neprestano grade.

Sve zgrade i neboderi su nevjerojatno čisti i novi. Lišeni svih ukrasa na koje smo navikli, poput cvijeća na prozorima i balkonima, ostacima satelitskih tanjura i šarenog veša koje se suši na štrikovima. Ono što ćete vidjeti u Španjolskoj ili Italiji i smatrati jako živopisnim, ovdje tomu nema ni traga. Sterilno? Možda, ali jako uredno u svakom slučaju.

Dubai je grad nevjerojatnih boja pa ga se teško može nazvati sterilnim. Stakleni neboderi u kojima se reflektira nebo, zelenilo na svakom koraku, pijesak na mjestima na kojima nema navodnjavanja i nevjerojatno čisti pločnici. Ah da, i kranovi koji vire s brojnih gradilišta, a na kojima će za samo nekoliko godina, niknuti nešto novo što će u potpunosti promijeniti panoramu grada.

Hrabro smo nastavili dalje ali nismo daleko odmaknuli jer sam se opet morala zaustaviti. “Što si sad vidjela?”, pitao je gospodin Orbis sve uvjereniji da ćemo u Burj Khalifu doći na večeru. Davno je prošlo podne.

“Pogledaj – Happiness Street!!!”, klik, klik, klik, oduševljeno sam povikala i snimila cijelu seriju fotografija s tim jednim znakom. Ne bi li bilo divno živjeti u tako sretnoj ulici? Morate biti sretni, nemate izbora.

Dubai je poznat po dvojezičnim natpisima. Arapski naziv nakon kojega slijedi i engleski. Ovdje s jezikom nemate nikakve brige, pod pretpostavkom da znate engleski. Ako ne, onda imate problem. Ovdje svi govore engleski, od savršenog engleskog u raznim ustanovama i hotelima, razumljivog engleskog u restoranima i trgovinama, do lošijeg ali ipak dovoljno dobrog za komunikaciju engleskog koji govore taksisti, čuvari na ulici i gradilištima, sobari u hotelu ili čistači.

Koliko god moderan bio, Dubai se ipak do određene mjere drži tradicionalnog stila gradnje. Većina građevina podsjeća na klasične arapske građevine i kad ne biste znali gdje ste, stil zgrada otkriva da je ipak riječ o nekoj arapskoj zemlji. Većina zgrada koje nisu staklene su u bojama pijeska. Odlično se uklapaju uz pustinjsko tlo.

Dubai je grad u kojemu ćete većinu vremena imati nos u zraku i parati s njim nebo. Ili to ili nećete vidjeti sve što vas okružuje, a to bi bila šteta. Svi ti prekrasni neboderi vas jednostavno pozivaju da podignete pogled i divite im se. Vidite li kako poziraju? Morate ih slikati.

Dok sam se okretala oko sebe, krajičkom oka spazila sam prizor koji sam čekala cijelo vrijeme. Burj Khalifa. I to, ni manje ni više, nego s aureolom! Sad sam bila uvjerena da smo blizu svoga cilja. Kakva ljepotica…

Okrenula sam se samo na trenutak i izgubila sam je iz vida. Ali, ovdje se tako lako i lijepo okretati i gubiti. Svaka ulica vas samo poziva da skrenete sa svog puta i počnete istraživati nešto novo. No, svi koji su čitali Crvenkapicu znaju da to nikada nije dobra ideja pa nastavljamo prema svom cilju.

Dubai nema centar grada iako smo mi okolinu oko Burj Khalife i The Dubai Mall-a prigodno zvali centar. U takvom gradu je teško reći što je zapravo centar jer je puno dijelova (koji se nalaze na potpuno različitim dijelovima grada) koji spadaju pod definiciju centra.

Dijelova u kojima je najveća gužva, koji privlače ljude da ih posjećuju, gdje možete pronaći najveću koncentraciju restorana i trgovina te neke znamenitosti poput spomenute Burj Khalife, rasplesanih fontana, Burj Al Araba ili marine. Centar grada je ono za što se vi odlučite da ćete nazivati centrom.

U Dubaiju nije neobično na ulicama vidjeti razne instalacije što me prvi dan jako razveselilo. Dobro, priznajem, i sve ostale dane kako sam nailazila na sve više takvih malih, šarenih umjetničkih čuda. Tako smo na svom putu do Burj Khalife naišli na šareno drveće.

Žuto drvo sa Chanel torbicama, san svake cure (ili dečka) koja prati modu.

Ili vam možda više odgovara drvo s kamerama?

A što kažete na ovakav prizor? Tko je najbolji? Mislim da je meni žirafa, baš je hipster.

Da, u Dubaiju ne nedostaje materijala za fotografiranje. Gdje god se okrente i u kojem god smjeru krenuli naići ćete na nešto što će vam privući pažnju. Zato će šetnja od Jumeirah Emirates Towers do Burj Khalife trajati satima. I morat ćete stati po gorivo.

Palme, staklo, neboderi, pijesak, fontane, zabavne instalacije, sjajni izlozi i skupi restorani. Sve ćete to pronaći u Dubaiju. Dubai nije za one koji vole povijest i kulturu i strogo se drže svojih interesa. Nije za one nefleksibilne koji šarm pronalaze samo u malim, uskim, kamenim talijanskim uličicama.

Tražite li povijest, ovdje je nećete pronaći jer je Dubai prije samo 30 godina imao potpuno drukčiji izgled. Ničega nije bilo. Osim Dubai World Trade Centre-a koji je, u to vrijeme, ponosno stajao kao jedini i najviši neboder ovog pustinjskog grada.

Jedan okret glave i hej, što to vidim kroz palme? Jesmo li napokon stigli?

Pustinjska ljepotica. Njeno veličanstvo u punoj veličini. Burj Khalifa sjaji na suncu, a nebo se reflektira o staklene površine. Prekrasna je i ogromna, što shvatite tek kad stojite ispod nje.

Ponekad slika ne govori 1000 riječi i ni približno ne može dočarati tu ljepotu, to morate vidjeti svojim očima. Burj Khalifa je jedna od najljepših, najposebnijih i najčudesnijih građevina koje sam ikada vidjela.

Ona je srce i simbol ovog grada. Grada punog blještavila, luksuza, ogromnih i impresivnih nebodera, sjaja i moći. Uz sve što Dubai nudi, Burj Khalifa se i dalje ističe. Čak i kad je zamijeni neki novi, veći, sjajniji i viši neboder, ona će i dalje ostati ikona.

Burj Khalifa je ljepotica na čiji izgled ne možete ostati ravnodušni. Čak ni ja koja sam, do jučer, voljela povijest i klasičnu arhitekturu. Dubai mi je promijenio mišljenje, a Burj Khalifa ukrala srce.

Gledala sam je svaki dan s prozora hotelske sobe. Ako je jedan dan nismo posjetili nedostajala mi je. Nisam je se mogla nagledati. Postala je simbol…ali hej, koliko je već sati?

Mislim da sam opet, kao i obično previše napisala. Ostavljam vas sa slikama Dubaija i dajem vam malo sunca, palmi i plavog neba koje nam svima dobro dođe u ove zimske dane.

Ako vam se svidjela ova putna priča, budite ovdje na istom mjestu, u isto vrijeme i sljedeći petak jer slijedi nastavak avanture iz Dubaija. Bit će ovo dugačka priča, a tek smo na početku.