Prije nekog vremena ostali smo bez interneta. Da, tako nešto je još uvijek moguće u 21. stoljeću. Prvo smo se svi u uredu zbunjeno gledali, a onda su se formirale tri skupine.

Skupina 1 koja se panično (i potpuno bezuspješno) pokušavala spojiti na internet preko svih mogućih gadgeta i uzaludno klikala na ikonu Google Chromea iako je bilo potpuno jasno da se bave uzaludnim poslom koji ih neće dovesti nigdje.

Skupina 2 koja je odlučila iskoristiti prvotnu funkciju na svojim telefonima i počela nazivati ostale ljude, ponekad samo nekoliko metara udaljene od sebe, kako bi saznali imaju li drugi internet, a mi smo pehisti ili smo svi u istom sosu (nesreću je lakše podnijeti u društvu).

Skupina 3 koja je odbila priznati poraz i odlučila petljati po žicama u nadi da će, nekom magičnom metodom „izvuci pa uštekaj kabel“ vratiti internet o kojemu nam svima ovisi život. Nisu uspjeli. Nikoga nije ni stresla struja što je dobra vijest jer kažu da ljudi najviše stradaju u kući i na radnom mjestu kad se igraju sa žicama s kojima se ne bi smjeli igrati.

Neko vrijeme smo se nastavili gledati. Nakon toga smo otišli na kavu, a na kavi su nam javili da ništa od interneta barem nekoliko sati. Nekoliko dugih sati. Predugih da bi ih se isplatilo provesti na kavi. Otišli smo kući što je bila dobra ideja jer je internet došao tek navečer, a teško se baviti digitalnim marketingom bez njega.

U današnje vrijeme teško se baviti bilo čim bez interneta. Jeste li svjesni toga? Zamislite samo situaciju u kojoj vam zvoni mobitel, što se rijetko događa jer, naravno, uglavnom komunicirate preko interneta.

Zagledate se u tu stvarčicu, kažete sami sebi „ha, zamisli…pa to i zvoni!“, shvatite napokon kako se javiti i čujete nepoznat glas:

“Hej, poslala sam ti na mail onu grafičku pripremu koju si hitno trebala.“

„Ha…molim??? Tko je to?“

„A da, sorry, nismo se nikada čule preko telefona iako se svakodnevno dopisujemo već 2 godine. Ovdje Maja grafička dizajnerica.“

„Shit..znači tako zvuči Maja..nikad ne bih rekla. Ok..fokusiraj se…Grafička priprema….“

„Tražila si me jučer hitno grafičku pripremu. Poslala sam ti je prije sat vremena ali nema feedbacka. Jesi li je dobila?“

„Pojma nemam, nemam internet. Danas ništa od posla.“

„Molim???? Nemaš internet???“

Maja, potpuno logično, nije sretna jer ste joj jučer poslali 66 gotovo identičnih mailova da vam mora dostaviti grafičko rješenje što je prije moguće i to po mogućnosti jučer, a ne danas ili sutra. Nakon što je radila cijelu noć i zadovoljno ujutro stisla Send na mailu, u nadi da će vas se riješiti bar neko vrijeme, sad je saznala da ste na kavi i da idete kući u podne jer nema interneta.

Vi niste sretni jer znate da ćete, sutra kad se spojite na internet, pronaći 66 grešaka koje će Maja morati ispraviti što će produžiti posao na još barem nekoliko dana (što bi tek bilo da ste sitničavi i tražite dlaku u jajetu). Ali sretni ste jer danas ne morate raditi pa ne očajavate previše.

Bez interneta nema posla. Bez posla nema novaca. Internet je postao naš život, a kad se pokvari i kad ostanete bez njega, tek tad shvatite koliko ste o njemu ovisni.

Jeste li znali da je internet star 10586 dana? Ili normalnim brojkama prikazano, 29 godina? Ukoliko ste stariji od 29 godina onda znate kakav je bio svijet prije interneta. Jeste li znali da Google ove godine slavi 20. rođendan? Jeste li svjesni da su se Spice Girls pojavile četiri godine prije Googlea?

Ukoliko ste toga svjesni onda se vjerojatno sad osjećate jako staro. Stare su i Spice Girls koje se ne bi trebale opet okupiti nego se preimenovati u Old Spice (Ladies). Stari su svi koji se sjećaju vremena prije interneta i znaju što su radili u slobodno vrijeme dok su www. i Google bili nepoznati pojmovi.

Facebook ima 14 godina. Postao je tinejdžer. Postoje djeca koja koriste Facebook, a ni ne poznaju svijet prije Facebooka jer su rođeni nekoliko godina nakon što se pojavio.

Imam jednog mladog čitatelja koji čita apsolutno sve što objavim, a često se i javlja. On ne poznaje svijet prije interneta. Prije nekoliko dana mi je poslao poruku na Facebook. Našao je kod kuće enciklopedije svojih roditelja pa ih je malo listao. Razgovor je išao ovako nekako.

„Mislim da su enciklopedije prvi Google“.

„Mislim da imaš pravo“, odgovorila sam.

„Ali, jesi li svjesna kako u njima ima malo podataka?“

Ne samo da sam svjesna nego se sjećam kao da je jučer bilo kako sam u enciklopedijama pokušavala pronaći svo znanje ovog svijeta. Kad nisam uspjela, išla sam u knjižnice i radi mojih interesa su knjižničarke često išle i u podrum kako bi mi dovukle prastare knjige u nadi da ću pronaći odgovore na svoja pitanja. Nisam ih pronašla. Pronašla sam ih tek kad se pojavio Google jer – Google zna sve!

Danas kad čujete dobru pjesmu dok se vozite autom, nonšalantno izvadite svoj mobitel (koji je uvijek spojen na internet), kliknete na Shazam i saznate koja je pjesma u pitanju. Prije interneta toga nije bilo i morali ste imati konstantno upaljen MTV kako biste naletjeli na spot i saznali što vas zanima.

Ukoliko ste čuli neku stariju pjesmu, koje nije bilo na MTV-ju, morali ste nekome otpjevati svaku notu koje ste se sjećali u nadi da su vam vokalne sposobnosti dovoljno dobre da vaš joker za glazbena pitanja može ustanoviti o čemu je riječ.

Sjećam se vremena kad je bilo gotovo nemoguće saznati riječi neke pjesme. Morali ste je imati snimljenu na nekom mediju, CD ili kazeta, i onda je beskrajno dugo puštati ispočetka i ispočetka dok napokon ne zapišete sve riječi. A i onda su bile velike šanse da ćete pogrešno čuti.

Mnogi su mislili da Van Halen u svojoj legendarnoj pjesmi Jump, umjesto Jump kaže Joe. Tko ih može kriviti? Danas idite na Google, upišite Van Halen Jump (ne morate ni pisati, Google će vam ponuditi rješenje čim napišete „Van“) i odmah ispod videa pronaći ćete i točne riječi, za slučaj da vas zanimaju.

Internet je baza znanja. Kad biste željeli pohraniti sve podatke koji su dostupni na internetu, trebalo bi vam milijardu DVD-a. Internet stvara i ovisnost. Kao što sam ranije napomenula, mnogi poslovi se ne mogu obavljati bez interneta. Mnogih poslova ne bi ni bilo bez interneta.

Što bismo radili da nema interneta?

Kopali po knjižnicama i enciklopedijama

Kad biste željeli doći do nekih podataka, morali biste se osloniti na knjižnice i enciklopedije. Želite ispeći Schwarzwald tortu prvi put? Pravac do police pa po kuharice (sjećate li se uopće kuharica?), a ako u kuharici nema recepta onda na telefon pa nazivajte sve koje poznajete da vam diktiraju recept dok ga zapisujete na papir olovkom.

Američke knjižnice su nedavno otkrile svoju bazu podataka, kartica na koje su se zapisivala pitanja koja su postavljali ljudi desetljećima prije interneta, a na koje su onda knjižnice davale odgovor.

Mislite li da je samo moderno doba rezervirano za „glupa pitanja“, pročitate li neke kartice, vidjet ćete da su ljudi u knjižnicama pretraživali sve što današnje generacije traže na Googleu.

Od toga kako zalijepiti tapete na zid, umire li otrovna zmija ako se ugrize za jezik, kako postati operni pjevač, do pitanja zašto je toliko vjeverica na slikama starih majstora iz 18. stoljeća.

Bez interneta bi nam znanje bilo ograničeno, a informacije teško dostupne. Možete li zamisliti da na vijesti opet morate čekati 24 sata? Da izađu iz tiskare? Ne mogu ni ja.

Više bismo komunicirali

Činjenica je da internet negativno utječe na komunikaciju, barem na onu oči u oči. Poludim kad se s nekim nađem na kavi, a ta osoba ne ispušta telefon iz ruku. Pa objavi na Facebooku da je na kavi, pa s kim je na kavi, pa tagira mene koja sam s njom na kavi…pa odgovara na komentare osoba koje nisu na toj kavi…To malo izludi čovjeka. Čak i čovjeka opsjednutog internetom.

Primijetila sam jedno pitanje koje se često postavlja, bilo da netko meni dođe u posjetu ili da ja odem nekome. Prvo pitanje, još s vrata je – koja ti je wifi šifra? Nakon što je šifra ukucana, dolazi do opuštanja i razgovor, kakav takav, se može nastaviti. Ukoliko nije isprekidan neprestanim notifikacijama, a onda se nastavlja otprilike u tom smjeru – O gle, netko mi je lajkao Instagram, imam novog pratitelja na blogu, čekaj samo malo..moram odgovoriti na ovo pitanje..

Bez interneta bismo bili osuđeni na komunikaciju. Morali bismo reći ono što danas pišemo drugima na Skype, Facebook Messenger, WhatsApp…

A zamislite tek kad se vratite s putovanja! Umjesto da objavite sve svoje slike na Facebooku i Instagramu ili ih pošaljete nekome, morali biste se naći s tom osobom i pokazivati slike u albumu. Zamislite da morate nositi nekoliko albuma na kavu? Imate li više uopće albume? Ali ne online…

Osim toga, pola plaće biste davali na račun za telefon. Išli u poštu i čekali u redu da pošaljete pismo. Čekali mjesec dana na odgovor, pod pretpostavkom da se osoba baci na pisanje odgovora isti dan.

Posao bi patio

Zamislite kakav bi kaos nastao da nema interneta. Današnje poslovno okruženje nije isto kao ono prije nekoliko desetljeća. Posla i podataka je sve više, a papirnati dokumenti bi se samo gomilali dok vam ne bi zatrpali ured.

Morali biste telefonirati po cijele dane ili hodati od ureda do ureda u potrazi za informacijom koju danas dobijete na mail u roku od nekoliko sekundi. Morali biste slati i primati faksove i boriti se s papirima. Za najjednostavnije radnje bi vam bilo potrebno više vremena nego što ga imate ili si možete priuštiti. Spavali biste na poslu. Našli bi vas nakon nekoliko godina mumificiranog ispod papira. Završili biste u muzeju.

Puno poslova bi zatvorilo svoja vrata. Digitalni marketing? Što je to? Digitalno bez interneta ne ide. Blogeri? Pisali bi u svoje bilježnice koje bi držali pod krevetom i plakali jer ne mogu pronaći izdavača. Danas svatko može biti pisac. Bez interneta rijetki mogu biti pisci.

A tek kupovina? Online trgovine ne bi bilo što znači da biste sve morali nabavljati u fizičkim trgovinama. Ako nečega nema, onda ste osuđeni na obilazak dok ne pronađete. Želite li nešto posebno, čega u vašoj zemlji nema, preostaje vam da ili zaboravite na to ili nazovete prijatelje i rođake koji žive u inozemstvu u nadi da će vam to nabaviti i poslati poštom. Ali prije toga ćete odvagati isplati li se zvati i trošiti na međunarodne pozive.

Morali bismo usporiti

Činjenica je da je internet ubrzao život ali kad bi se dogodilo da ga od sutra više nema, morali bismo usporiti. Bili bismo prisiljeni usporiti. I koliko god da sada možda mislite kako i ne bi bilo loše usporiti, činjenica je da bi usporavanje bilo dvosjekli mač.

Svjetska ekonomija bi zapala u krizu, srušile bi se burze, milijuni bi ostali bez poslova, kako oni kojima posao ovisi o internetu tako i oni koji bi, radi pada ekonomije i njene stagnacije postali višak.

Tehnologija bi zapala u krizu. Većina gadgeta koji se danas razvijaju i koji nam koriste više ne bi bili potrebni. Računala bismo koristili samo za pisanje u Wordu i rad u Excelu što bismo onda morali printati u 100 primjeraka i dijeliti po firmi.

Procvjetala bi industrija proizvodnje papira. Ostali bismo bez šuma.

Što bi se još dogodilo bez interneta?

Ako biste željeli nekoga uhoditi ili „stalkati“ kao što sad radite preko Facebooka i Instagrama, to biste morali raditi na staromodan način. Sakriti se u grmlje s dalekozorom i pratiti vašu metu. Završili biste u zatvoru, a kad izađete čekala bi vas zabrana prilaska.

Želite li pratitelje, a nemate Facebook, blog, Instagram i internet onda morate osnovati kult i prodati neku ludu filozofiju koja će privući jednako lude ljude k vama. Vidite li se kao nasljednik Charlesa Mansona? Nisam ni mislila.

Želite li pohvalu za svoje fotografsko umijeće, morate kupiti film, pažljivo birati kadrove, dati izraditi slike u stotinama primjeraka, bankrotirati radi toga i dijeliti ih okolo ljudima na ulici. Isto vrijedi i za selfije. Zamislite da hodate ulicom i dijelite svoje slike? S autogramom po mogućnosti. A slike su bez filtera i Photoshopa, zamislite horora.

Većina riječi bi se vratila na svoje osnovno i doslovno značenje. Web bi postala engleska riječ za mrežu kao i Net. Surfanje bi značilo da idete loviti valove na velikoj dasci u gumenom kostimu.

Mobitel bi služio samo za pozive pa ne bi bilo ni koristi od njega. Postao bi napredniji rođak bežićnog telefona.

Morali biste nositi sa sobom papirnate karte i znati ih čitati. Nema navigacije i Google Maps koje vam kažu kad i gdje da skrenete. Imate kartu pa čitajte (probajte to raditi dok vozite).

Sve što sad pišete preko interneta morali biste reći ljudima u lice. Ima na internetu i pristojnih ljudi ali ima i trolova. To su oni koji, obavijeni velom anonimnosti i lažnim imenom, ostavljaju komentare koje se ni u ludilu ne bi usudili nekome reći u lice. Neki i bi, većina ne bi.

Ne bi bilo neobaveznog surfanja kad vam je dosadno (osim na dasci u gumenom kostimu). Morali biste pronaći nešto produktivno za raditi. Bez interneta bi vam ormari bili uredniji, češće biste išli na svjež zrak i zdravije se hranili. Ili biste samo spavali kad vam je dosadno.

Morali biste se naučiti služiti punim rečenicama ako biste željeli da vas se shvati. Danas se komunicira skraćenicama – LOL, BTW, BRB…ili emotikonima 😀 ☺ ☹ Bez interneta to ne bi bilo moguće i morali biste pisati u pismima duga objašnjenja za vrlo jednostavne emocije 😉

Dan biste planirali oko omiljene serije. Ili biste morali čekati reprizu. Ukoliko je bude i to u vrijeme koje vam odgovara. Što nas dovodi do toga da ne bi bilo spoilera i da biste stvarno morali odgledati cijelu epizodu da otkrijete hoće li Carl Grimes stvarno umrijeti od ugriza zombija. Užas!

Morali biste pamtiti ili zapisivati datume rođendana obitelji i prijatelja. Ne bi bilo Facebooka da vas podsjeti. Morali biste i kupiti, napisati pa poslati čestitku. Ili nazvati telefonom.

Danas mnogi žele viralan uspjeh. Žele da im blog bude viralan, vlog viralan, Instagram post viralan. Poželite li bilo što viralno u svijetu bez interneta to najčešće zahtijeva intervenciju vojske i znanstvenika u svemirskim odijelima, a vas zatvorenog u plastičnom vakuumu na promatranju.

Baterija na telefonu bi vam trajala danima.

Puno nas je odraslo bez interneta i preživjeli smo. Činjenica je da bi i ljudska vrsta (najvjerojatnije) preživjela kad interneta odjednom više ne bi bilo, nakon što smo se na njega navikli i postali ovisni. Ali želimo li to? Da interneta nema? Postoji li više život bez interneta? Ako da, pošaljite mi link.

A sad ozbiljno, možete li zamisliti život bez interneta?