Od prvog dana pisanja bloga zovem Orbis svojom bebom. On to i je. Moja beba. Moj projekt koji je krenuo izazvan željom za pisanjem, kreiranjem sadržaja i podučavanjem ljudi o tome kako da naprave nešto što sami nisu znali napraviti ili da im pomognem riješiti problem koji ih muči.

Danas, kad se vratim unazad i odvrtim film, mogu se nasmijati svojim počecima ali ne mogu poreći da nisam ponosna. I na bebu, i na sebe, i na ideju, a i na cijeli projekt. Sutra će biti dvije godine kako pišem i objavljujem na blogu.

Dvije godine koje se istovremeno čine i kratke i dugačke iako ne mogu objasniti kako je to moguće. Sjećate li se prošlogodišnjeg teksta kad smo slavili prvi rođendan? Što se dogodilo u godinu dana?

Napisala sam 126 tekstova više u odnosu na prošlu godinu pa ih je sada 384 na blogu. Ako jedan tekst u prosjeku ima 1500 riječi (a imaju više jer samo ovaj ima 3132, nemojte se uplašiti) to znači da sam napisala 576 000 riječi. Knjiga od 400 stranica ima otprilike 100 000 riječi pa po tome ispada da sam napisala 5.5 knjiga.

Ispada i da malo prepisujem od prošle godine ali taj podatak s knjigama mi se uvijek učini kao zanimljiv dodatak, a i fascinantno je koliko riječi može izaći iz nečijih prstiju i upornog sjedenja pred tipkovnicom.

Uporno sjedenje, to je upravo ono što je potrebno kako biste bili uspješni u pisanju bloga. Morat ćete satima sjediti pred laptopom i kreirati sadržaj. Morat ćete pronaći vremena za pisanje i onda kad ga nemate. Morat ćete pisati i u trenucima kad dobijete dojam da vas je napustila sva inspiracija koju ste ikada imali.

Morat ćete sjediti i pisati kad biste radije radili nešto drugo. Možda je vani lijep dan i sunce sja ali sjedit ćete zatvoreni u sobi i pisati. Pisati zato što vas nešto iznutra tjera da ustrajete i da vaša beba dobije život kakav ste za nju zamislili.

Da biste motivirano pisali i neprestano smišljali nove sadržaje i teme, trebat će vam prilično dobar razlog i unutarnja motivacija. Čini se lagano. Čini se kao da bi svi mogli ali zapravo ne bi, jer koliko god netko bio dobar pisac, nije lako sjediti, pisati i prolaziti sve početničke nevolje i probleme koji se javljaju kad tek počnete pisati blog.

Kasnije, kad steknete iskustvo, ti problemi vam se čine smiješni ali na početku su bili najveći na svijetu. Većina online pisaca više od ičega želi da netko pročita to što su napisali. U protivnom nema nikakvog smisla objavljivati javno sadržaj ako ne želite da ga se konzumira, da netko nešto nauči ili se samo zabavi.

Kad tek otvorite blog provodit ćete puno (i previše) vremena na statistici kako biste izbrojali svaku novu posjetu na blogu. Željet ćete svim silama da se broj poveća i napokon postane dvoznamenkast. Telepatski ćete pokušati dozvati nove čitatelje i nadati se da će se zadržati dovoljno da vas upoznaju i da im se svidite.

Veselit će vas svaka nova posjeta i svaki, čak i najmanji napredak i rast brojeva. Veselit će vas i poslije ali nećete biti toliko opsjednuti. Načit ćete upravljati svojim vremenom i ne zamarati se toliko brojevima.

Općenito ćete se manje zamarati brojevima jer ćete shvatiti na vrijeme da nije sve u količini nego i u kvaliteti. Uvijek govorim da je bolje imati 10 aktivnih i živih pratitelja ili čitatelja nego 100 mrtvih od kojih ne možete izazvati nikakvu reakciju.

Kad sam počela pisati blog, imala sam potrebu objavljivati gotovo svakodnevno. Točnije, svih 5 dana u tjednu osim vikenda. To je bio tempo koji sam uspješno održavala godinu dana. Nije me umorio, a ni zasitio. Mogla sam i nastaviti ali više nisam imala toliko vremena.

Želite li blogerski savjet onda ću vam reći da nema ni potrebe objavljivati sadržaj svaki dan osim ako ne vodite dnevne novine ili stranicu s vijestima. Priuštite si malo odmora, a pustite i svoje čitatelje da dišu i malo se odmore od vas.

Na blogovima novi sadržaj uspješno zatrpava stariji sadržaj i tekstovi imaju kraći životni vijek ukoliko malo ne usporite ili ne ulažete puno u marketing kako biste promovirali starije i zaboravljene objave.

Pitanje koje često dobivam je – kako biti uspješan bloger? Moj odgovor je uvijek isti – moraš imati motiv, razlog i jasno zacrtan cilj.

O motivu, razlozima i ciljevima

Zašto ljudi uopće otvaraju blogove? Zato što imaju nešto za reći i žele to podijeliti s ostatkom svijeta, a blog je (uz video) odlična platforma za to. Upravo iz tog razloga sam i ja otvorila svoj blog i hrabro objavila prvi post upitne kvalitete. Ali hej, važno je odvažiti se, pokrenuti se, ohrabriti se i stisnuti taj Publish koji prvi put djeluje nevjerojatno zastrašujuće, a kasnije ga stišćete potpuno automatski.

Pomalo sam profesorski tip i volim podučavati. Iz nekog razloga imam strpljenja beskrajno dugo objašnjavati iste stvari i to me ne umara. Volim kad nekoga nešto naučim ili pomognem riješiti problem. Znam kako je frustrirajuće nešto ne znati, posebno kad je riječ o tehnologiji jer sam i sama puno puta tražila odgovore na internetu, pa ih nisam dobila ili nisu bili odgovarajući.

Nekome tko se ne bavi društvenim mrežama može biti smiješno što je osoba nesretna jer je zaboravila lozinku na Instagramu ili što je Facebook prestao raditi preko noći. Meni je jasno da takve stvari frustriraju, a posebno ako se ne može doći do rješenja.

Onda uskočim ja i imam prilično uspješnu statistiku rješavanja problema. I to me veseli. Kad se netko javi i sretno zahvali jer sam pomogla. I to besplatno! To je ono što ljudima nikada nije jasno. Meni je..i to je dovoljno.

A cilj? S kojim sam ciljem krenula prije dvije godine? Jer, svatko mora imati neki cilj. Ciljevi nam drže glavu iznad vode i tjeraju nas da idemo dalje. Moj cilj je bio baviti se onim što volim, u čemu uživam, u čemu sam stručnjak i sve to podijeliti s drugima. Napraviti od cijele priče svoj mali biznis, a istovremeno i besplatno pomagati ljudima, povezivati se s njima i izgraditi zajednicu oko Orbisa (jer, ako niste znali, Orbis na latinskom znači svijet ili krug).

Što se dogodilo u dvije godine?

Ili točnije, što se dogodilo od prošle godine u ovo vrijeme? Promijenila sam dizajn bloga što se pokazalo kao odlična ideja i potez ali ne znači da sam još uvijek potpuno zadovoljna tako da, tko zna što će još biti u budućnosti.

Posvetila sam se više društvenim mrežama jer sam prije funkcionirala po principu da postolar uvijek ima poderane cipele, frizerka lošu frizuru pa tako i jedan digitalni marketingaš s kroničnim nedostatkom vremena nema više ni vremena ni volje za svoje društvene mreže. Malo se popravljam ali još je dug put pred nama. Morat ću zaposliti digitalnog marketingaša.

Brojevi i dalje konstantno rastu što je odlična vijest i dokaz da se sve može kad se hoće, ako nam se da. Volite li i vi brojeve, pišete blog (ili se bavite društvenim mrežama) i ponekad vam dođe da odustanete jer stvari ne idu onako brzo kako ste planirali, moj vam je savjet da izdržite i budete uporni. U ovom poslu, koliko god je važna kvaliteta, upornost je ono što dijeli uspješne od neuspješnih.

Mailova, poruka i komentara je više nego ikada i mislim (zapravo znam) da mi se počinje događati nezamislivo – ne mogu na sve odgovoriti, zaboravim, ne mogu više pronaći…pitanje se izgubi, a ja postanem “onaj bloger” – bloger koji ne odgovara na komentare.

Takvih sam se uvijek užasavala jer mislim da je najmanje što možete odgovoriti na komentar ili mail. Kad ih je previše logično je da nećete sve stići ali savjet svima koji me nešto pitaju pa ne dobiju odgovor u roku od nekoliko dana – pitajte opet.

Orbis i ja smo izašli u medijima, članke možete pročitati na linkovima niže. Sve je krenulo s jednim upitom za intervju novinara Slobodne Dalmacije, a nastavilo se do danas. Moglo bi se reći da sam sasvim lijepo izašla iz zone ugode. Dala sam intervju za radio. Dobila sam i poziv za snimanje podcasta s dva super dečka koji stoje iza podcasta Surove strasti i bilo je fantastično. Toliko zanimljivo i privlačno da mi je podcast, uz pisanje, postao veliki predmet interesa (ali nemojte očekivati da se počnem i s tim baviti u budućnosti).

Slobodna Dalmacija

Jutarnji list

Šibenski

Antena Zadar

Baza klijenata raste što je super jer nema ništa bolje od noćnog posla. Zapravo, nema ništa bolje od toga da radite nešto što volite i u čemu uživate. Kažu da ako voliš ono što radiš onda ne radiš ni jedan dan u životu. Slažem se s tom izjavom i mogu potvrditi da je točna.

Još uvijek nisam ostala bez inspiracije i ideja što mi daje nadu da vjerojatno ni neću. Nakon dvije godine upornog kreiranja sadržaja ideja imam više nego ikada kao i volje za pisanjem. Kad ne pišem osjećam sve posljedice toga i stvarno nisam sretna. Put do mog srca? Daj mi laptop, prazan dokument i puno mira i tišine.

Važna je strast. Ukoliko nema ljubavi i strasti prema onome što radite, posao će postati neugodna obaveza i teret. Još ukoliko je riječ o poslu od kojega ne zarađujete odmah na početku, bit će izrazito teško motivirati se i ustrajati u onome što radite.

Što sam naučila i shvatila u dvije godine pisanja bloga

Blog je biznis, ponašajte se prema njemu tako

Naravno, ukoliko želite da postane biznis. Ako ne želite, onda se opustite i prestanite se zamarati statistikom. Na pisanje i održavanje bloga odlazi puno vremena i prije ili poslije naći ćete se na prekretnici u kojoj ćete morati odlučiti – postati biznis ili se prebaciti u opušteno raspoloženje i gledati na sve kao na zabavu i hobi.

Nije dovoljno samo pisati i voljeti pisati, potrebno se prebaciti u biznis raspoloženje i gledati na svoj blog kao na mali start up projekt od kojega ćete eventualno početi zarađivati. Naravno, ostaje činjenica da je poželjno da volite to što radite i uživate u tome jer bez strasti nećete preživjeti one trenutke pisanja i objavljivanja sadržaja koji nitko ne čita, a nema ni zarade na vidiku.

Ovaj blog više nije moj hobi, postao je moj posao i tako se prema njemu ponašam. Još ima puno toga pred nama ali budućnost izgleda optimistično.

Nije se loše povremeno opustiti i istupiti iz zadanih okvira

Kad sam počela pisati blog držala sam se zadane niše koja se odnosila samo na marketing. Bilo je dosadno. Osjećala sam se kao učiteljica. Nisam mogla pronaći svoje ja. A onda sam se počela opuštati i malo po malo počela izlaziti iz okvira koje sam si sama postavila.

Počela sam pisati o onome što je zanimljivo i meni i drugima – o društvenim mrežama, tehnologiji i blogovima. Počela su stizati pitanja i dolaziti do interakcije s čitateljima. Vidjela sam da sam na pravom putu.

Onda sam ljetos, inspirirana lokacijom na kojoj sam se nalazila, napisala prvu putnu priču koja je doživjela nevjerojatan uspjeh. Počeli su mi se javljati ljudi i pisati mi da žele još takvih priča i slika s putovanja. Odlučila sam putne priče uvesti kao trajnu kategoriju kojom ću povremeno začiniti lagani petak.

Poanta priče je da okviri postoje samo ako si ih sami postavite. Želite li biti uspješni u onome što radite, počnite razmišljati izvan kutije i svoja četiri zida. To ne znači da ću početi objavljivati recepte ili pisati recenzije kozmetike ali malo opuštanja i proširivanja tema uvijek dobro dođe.

Kad vidite da ste objavili nešto što postiže uspjeh, a vama je zanimljivo pisati o tome, opustite se, prepustite se i pišite. Dobro je imati odabranu nišu ali pravila su tu da se i krše. Inače nije zabavno.

Važno je biti ljudsko biće

Ljudi prate druge ljude, a ne blogove. To znači da morate na neki način pokazati da iza bloga stoji živa osoba s kojom se ljudi mogu povezati. Onog trenutka kad prestanete biti formalni, ozbiljni i profesorski nastrojeni, počet ćete privlačiti ljude koje neće samo zanimati ono što pišete nego ćete ih zanimati vi kao osoba.

Povezat će se s vama, a to je ono što je potrebno da bi se blog pokrenuo i počeo rasti. Ne morate pisati puno toga o sebi, prosipati svoje tajne i objaviti svaku svoju misao ali pokažete li na neki način da ste živi, više ćete se svidjeti svojim čitateljima.

Nužno je pružiti vrijednost

Ljudi u svemu traže korist, ne vole trošiti svoje vrijeme na nešto od čega neće na neki način profitirati i jednako tako se ponašaju i prema blogovima koje prate. Ne pronađu li na blogu nešto za sebe, izgubit će se prije nego što su ušli na stranicu i više se nikada neće vratiti. Što je korist? Bilo što što im možete dati, a da im u određenom trenutku treba. Možda je to savjet, recept, putopis koji će im pomoći u planiranju putovanja, zabava, opuštanje…

Uspijete li probuditi interes publike i pružiti im ono što žele, budite sigurni da će se vratiti po još, a vjerojatno vas preporučiti i drugima. Ulaganje u marketing je uvijek dobra ideja ali predaja od usta do usta još uvijek donosi odlične rezultate jer, kao što sam rekla, ljudi vjeruju drugim ljudima.

Svijet neće propasti ako jedan dan ne objavite sadržaj

Kad sam počela pisati blog, objavljivala sam sadržaj kao stroj prije nego što sam se počela opuštati. Trebalo mi je dugo vremena da donesem odluku kako praznicima, padaju li na dan kad objavljujem, neću ništa objaviti.

Mučila me grižnja savjesti, a nisu pomogli ni mailovi čitatelja koji bi me obavijestili da su bili na blogu, vidjeli da nema ništa novo i tužno otišli. Mislila sam da će svijet stati ako nešto ne objavim, a onda sam shvatila da neće.

Shvatila sam da je blog još tu, da ljudi čitaju i stari sadržaj ako nema ništa novo ili se vrate drugi put kad vide da sam objavila nešto novo. Pritisak stvaramo sami sebi i to potpuno bespotrebno. Nije se loše povremeno opustiti i odmoriti se od svega.

Očekujte neočekivano (i budite spremni na izlazak iz comfort zone)

Svašta se može dogoditi u samo nekoliko godina upornog pisanja bloga. Mogu se dogoditi stvari koje uopće ne očekujete ni u najluđim snovima. Kojima se ni ne nadate jer niste baš toliki sanjar, a koje će vas, kad se dogode, izbaciti iz comfort zone.

To se dogodilo meni, koja sam se uvijek skrivala iza monitora i nisam nigdje objavljivala svoje slike. PR-ovac u meni je znao sve o osobnom brendiranju, pisac/bloger u meni je dovoljno introvertiran da zaključi da ja nisam toliko važna kao moj sadržaj.

Greška ali na greškama se uči. Nakon što je objavljen prvi intervju za koji je novinar tražio sliku, rekla sam samoj sebi da sam i tako već iskočila iz aviona i da više očito nema tajni. Sad možda počnem snimati i webinare, jer su me i tako svi vidjeli.

Networking je važniji nego što mislite, a i PR

Koliko god bili samozatajni pisci koji se ne vole pokazivati, želite li da vam blog postane biznis morat ćete se baviti PR-om i networkingom i po mogućnosti uživati u tome. Ako ne uživate onda vam dajem savjet Richarda Bransona “Fake it till you make it”. Ne možete li “fejkati” onda možda pomogne još jedan dragocjen Bransonov savjet kojim se vodim svakodnevno “Screw it, let’s do it”. Vjerujte mi, pali!

Tajna je u pozitivnosti

Osim što je korisno usvojiti pozitivan pristup u životu, dobro je širiti oko sebe i pozitivne vibre. Ljudi se vole žaliti ali u pravilu ne vole čuti druge kako se žale pa ako pišete blog koji zvuči kao tužaljka, odustanite dok još ima vremena.

Mene čitatelji neprestano ispituju kako da postanu influenceri. Odgovor mi je uvijek isti i iako želim da znaju da to nije lako i brzo, želim ih uvjeriti da je sve moguće samo ako žele..jer stvarno i je.

Motivacija ne postoji, samo disciplina

Čekate li nalet motivacije, načekat ćete se pa je bolje da se disciplinirate. Romantično je čekati trenutak koji će vas pokrenuti ali bez discipline nema uspjeha. Disciplina znači sjedenje za laptopom kad vam se ne da, kad je vani lijepo vrijeme, kad vas netko zove na kavu ili u kino.

Kad biste radije radili bilo što drugo nego pisali. Želite li biti dobri u nečemu morat ćete to raditi svaki dan dok ne postane navika. Možda se čini da je naporno i puno posla. I je ali ustrajete li, imat ćete koristi od toga.

Budite spremni učiti nove stvari

Ništa nije važnije od cjeloživotnog učenja jer se samo tako možemo razvijati, u profesionalnom i privatnom smislu. Zato budite znatiželjni i željni novog znanja. Kad bih morala nabrojati koliko sam se puta u ove dvije godine suočila sa stvarima koje ne znam, koje vidim prvi put ili sa situacijama u kojima se još nikada nisam našla, brojala bih do sutra. Ali, ako ste spremni učiti, bit će sve u redu.

Bit će ljudi koji neće razumjeti to što radite

I to je ok, s tim se morate pomiriti. Još ako pretvorite svoju strast u posao, razumjet će vas još manje i neće shvatiti zašto to radite i zašto vas ne privlače tradicionalni poslovi. I to je ok. Ljudi neće razumjeti da vam treba mir dok radite i da to što ste kod kuće ne znači da imate svo vrijeme ovog svijeta da im posvetite.

Neće razumjeti da imate posla i da niste dostupni. Da nije u redu da vas svako malo zovu, pričaju s vama i prekidaju kao što ni vi ne biste prekidali njih dok rade u firmama u svojim uredima. Neće razumjeti da to što sjedite pred laptopom ne znači da se igrate nego da radite.

Odustat ćete od objašnjavanja nakon nekog vremena.

Ljudi su super

Kad jedan socijalizirani introvert izjavi da su ljudi super, onda morate povjerovati u tu tvrdnju. Ljudi stvarno jesu super. Drugi pisci/blogeri koji objavljuju odličan sadržaj na svojim blogovima i s kojima je užitak komunicirati i čitati njihove uratke.

Čitatelji koji se svakodnevno javljaju sa svojim pitanjima, problemima, idejama, prijedlozima i željama. Blogovi su mjesta fantastične interakcije, bolje nego što sam ikada mogla zamisliti.

Upravo ta komunikacija i izgradnja zajednice je jedna od najboljih stvari i najveći benefit pisanja bloga. Usudila bih se reći da više ne mogu zamisliti ni jedan dan bez komunikacije te vrste. Jednostavno me veseli!

Sve u svemu, ovo su bile prekrasne i zabavne dvije godine u kojima se dogodilo više nego što sam zamišljala kad sam 7.4.2016. godine sa strahom u prstima objavila svoj prvi tekst.

Bilo je odlično, intenzivno, naporno, zabavno, stresno i poučno. Ne žalim ni za čim, a radim ono što volim i što me ispunjava. Još uvijek imam puno toga za naučiti i napraviti ali vremena uvijek ima, ako postoji strast.

Što da vam kažem? Hvala vam svima koji ste bili tu dvije godine, koji ste tu kraće, koji ste se tek pridružili ili koji ćete tek doći. Idemo učiti nove stvari! Putovanje se nastavlja!