“Gdje ćete sada?”, upitala je simpatična vlasnica hotela u Toskani, za koju se pokazalo da je iz Šibenika ali to je sasvim druga priča. “Amalfi Coast, prvi je na redu Sorento!”, u glas smo odgovorili gospodin Orbis i ja.

“Idete na jug? Vi niste normalni!” Samo smo se pogledali. “Na jugu je vruće, bučno, pretrpano. Ljudi su glasni, nepristojni, užasno voze! Užasne ceste! Iza Toskane počinje divlji zapad.”, zaključila je.

Nekoliko puta nam je rekla da vozimo oprezno ali i da se vratimo kad ustanovimo da nam se ne sviđa. Ali, kako nam se ne bi svidjelo? Posebno meni? Pa ja sam zaljubljena u Italiju. Osim toga, Amalfi mi je oduvijek bio san. Još otkako sam, kao klinka, gledala film Only You s Marissom Tomei i Robertom Downeyjem Jr.

Strpali smo se u auto, pozdravili se s Toskanom (ah..Bella Toscana) i zaprašili prema divljem zapadu poznatom kao i jug Italije. Tko zna što nas čeka? Možda je Positano lijep samo na slikama. Sorento je baza, bolje je da nam se svidi.

Nema ništa ljepše od otvorene ceste, barem ako mene pitate. Obožavam putovanja ali posebna su mi strast road trips. Ima nešto prekrasno u osjećaju slobode kad se ubaciš u auto, stisneš gas i počneš voziti daleko, izvan granica koje te okružuju.

“Pogledaj kako ovaj tip vozi!!!!!”, povikala sam gospodinu Orbisu u uho. Stil vožnje bi se, blago rečeno mogao nazvati freestyle. Vozaču je jedna noga virila kroz prozor, očito je jako fleksibilan. Rukom se držao za krov auta, a drugom, u kojoj je držao cigaretu, upravljao autom na autocesti.

“Tko zna što nas čeka na divljem zapadu”, promrmljao je gospodin Orbis, pomalo pokoleban izjavama Ive, vlasnice hotela. “Čeka nas Amalfi coast!”, optimist kakav jesam, nisam se dala smesti.

Ne znam zašto ali Talijani imaju običaj voziti na autocesti s otvorenim prozorima. Ne znam je li uzrok tomu što nemaju klimu u autu ili jednostavno vole propuh i držanje ruku vani. Gotovo svaki vozač u autu talijanskih registracija vozi 170 na autocesti s vjetrom u kosi, cigaretom u ruci ili ukoliko nema cigaretu onda se drži za krov auta.

“Ah, pogledaj taj pogled”, morali smo se zaustaviti, poput mnoštva drugih, na malom ugibalištu uz cestu kako bismo se divili pogledu na veliko plavetnilo. Nema ništa ljepše od mora u ljeto pa makar to bilo more na divljem i opasnom zapadu. Za sad nam dobro ide, skoro smo pred Sorentom, a još uvijek smo živi.

Nije dugo prošlo do drugog zaustavljanja, ovaj put iznad Sorenta. Zaljubila sam se momentalno i jedva čekala da dođemo u hotel i raspakiramo se pa krenemo u istraživanje grada dok je još dan. Mali obiteljski hotel bio je smješten iznad Sorenta u brdima. Ništa strašno ako imate auto, priličan problem ako ga nemate.

Bar smo tako mislili ali se, naravno, pokazalo da je i s autom problem jer lokacija nije bila unesena ni u navigaciju, a ni u Google Maps. Kad se vozite po brdima, a jedino društvo su vam domaće životinje koje mirsno pasu na brdašcima, i ulazite u seoske uličice u kojima se ne mogu zaobići dva auta, počnete njušiti probleme.

Nekoliko pogrešnih skretanja kasnije, došli smo u simpatičan hotel koji vodi obitelj u kojoj je baka Teresa capo di tutti capi. Nemate je što vidjeti ali joj se zato svi sklanjaju s puta. Baka je usput i kuharica, a njena kuharska umijeća hvale putnici na Bookingu iz cijelog svijeta.

Capo di tutti capi ne zna engleski. Nitko iz obitelji ne zna engleski iako se uredno bave turizmom, a gosti su im svi samo ne Talijani. Moje znanje talijanskog je ograničeno ali to nije bila zapreka da svi pričaju istovremeno, na talijanskom naravno, mašu rukama, i pokušavaju nam nešto objasniti.

Na kraju je slijedio pozdrav “ciao, ciao, ciao, ciaooooo, ciaooooooo”. Nevjerojatno je koliko ti puta kažu ciao! Do kraja boravka i mi smo vikali “ciao, ciao, ciaooo” svaki put kad ih vidmo. Moraš biti pristojan, posebno kad si u tuđoj zemlji.

Jedva sam dočekala odlazak u grad. Srca punog ljepote i ljubavi prema Toskani, nisam mogla dočekati da vidim taj jug o kojemu sam toliko sanjala. A onda je uslijedio šok. Izgleda da je Iva imala pravo, ovo je divlji zapad.

Toliko ljudi, uglavnom turista i to najviše američkih, nisam nikada vidjela. U gradu je vladala tonska kakofonija. Ljudi su pričali, smijali se, kupovali, gurali se uskim uličicama i tražili mjesto u restoranu, baš poput nas.

Ako kažem da me Sorento nije osvojio na prvu, bit ću blaga. U trenutku kad smo stupili nogom u grad, prošlo mi je kroz glavu da je to bila velika greška i da smo trebali ostati u Toskani. Kako sam samo mogla zamijeniti toskanski mir, kulturu, povijest i umjetnost za ovaj nered?

Ulice su preplavljene turistima, štandovima, šarenim suvenirima, keramikom i precijenjenim školjkama. Palo mi je raspoloženje. Gospodin Orbis me tješio ali meni je nedostajala Toskana. Vidjelo se da ni on nije siguran da je Sorento bio dobra ideja.

Smjestili smo se u restorančiću točno s jedne strane ovog procjepa ili provalije. Nakon druge najbolje paste koju sam pojela u životu (prva je bila isto u Sorentu), raspoloženje mi se malo popravilo ali još uvijek sam se brinula kako ćemo uspjeti preživjeti punih tjedan dana ove gužve i nereda. Možemo li otkazati hotel, dobiti povrat novca i vratiti se u Toskanu?

Taljani su jako pričljivi ljudi. Čak i ako ne znaju engleski, a vi ne znate talijanski, svejedno će pronaći način da komuniciraju. Ništa ih ne može omesti.

Na putovanjima sam strancima obično Amerikanka ili Ruskinja. U Sorentu me nitko nije ni pogledao, gledali su gospodina Orbisa. On je inače Talijan ili Španjolac na putovanjima. Pokazalo se da je Talijan i u Italiji.

“Ne, moraš biti Talijan! Znam prepoznati Talijana kad ga vidim!”, ponosno je izjavila prodavačica u maloj simpatičnoj trgovini, zgrožena što gospodin Orbis ne zna talijanski. I tako je gospodin Orbis postao Talijan što nam je zapravo dobro došlo jer su nas manje gnjavili u trgovinama.

Nekada je samo ovo bio Sorento, a danas se zove Marina Grande. U Marini Grande možete pojesti svježu ribu ili školjke u nekom od brojnih ribljih restorana ili otići na ribarenje s ribarima. Veselo će vas povesti ako ih zamolite. Još veselije ako im platite.

Sorento je bio ribarsko selo, ni po čemu posebno osim po očaravajućoj prirodi, liticama i Vezuvu na koji ima direktan pogled. Razvojem talijanskog turizma i Amalfi obale koja je postala jedno od glavnih odredišta bogatih i slavnih (starih) Hollywoodskih zvijezda, razvio se i Sorento u kojemu su nicali hoteli jedan za drugim.

Iako je riječ o popularnoj turističkoj destinaciji, Sorento nije na glasu po masovnom turizmu kao, naprimjer, Rimini. Nije prodao dušu turizmu i, iako izrazito turistički orijentiran, zadržao je svoj šarm i posebnost koji ga je i proslavio.

Naravno, ne morate dalje pogađati. Zaljubila sam se u Sorento iako nije bila ljubav na prvi nego na drugi pogled. Već sam drugo jutro objavila gospodinu Orbisu da u penziji kupujemo kuću u Sorentu i selimo se. “A što je s Toskanom?”, pitao je jer mi plan još do jučer bila kuća u Toskani. “Ok, kad već inzistiraš, onda se selimo u Toskanu, a u Sorentu ćemo imati vikendicu”, tužno sam uzdahnula jer do penzije imam još 30 godina. Najmanje.

Na svakom putovanju pronađem nešto u što se apsolutno zaljubim i u što ne mogu prestati gledati. Čemu se svaki dan vraćam i na što ne mogu prestati misliti. U Sorentu je to bio Vezuv. Onog trenutka kad sam ga ugledala nisam mogla maknuti pogled s njega. Veza je stvorena.

Iz Sorenta je pogled na Vezuv i Napulj prekrasan. S obzirom da je riječ o aktivnom vulkanu koji je uništio Pompeje, zastrašujuće je vidjeti Napulj koji mu leži u podnožju. Kako se grad neprestano širi, tako se i mnoge kuće počinju penjati sve više uz padine Vezuva.

Koliko god lijep bio, toliko je i opasan. Vezuv je jedini aktivni vuklan na europskom kontinentu koji je eruptirao u zadnjih 100 godina, a u njegovom podnožju živi oko 3 milijuna ljudi.

Bugenvilije u punom cvatu možete vidjeti na svakom koraku u Sorentu. Rastu divlje, poput džungle i omotavaju se oko povijesnih kuća i prekrasnih balkona. Ne bih se uopće bunila da imam ovakvu vikendicu u penziji.

Ljeti je u Sorentu turista više od stanovnika ali unatoč svim posjetiteljima, grad je iznenađujuće čist. S Italijom se uvijek povezuju grafiti na fasadama, moram priznati da ih ja nisam vidjela, a obišla sam dosta u Italiji.

Prije putovanja me brinula prehrana. Ponuda u Italiji je dosta orijentirana na klasična jela koja se svode na pizzu i pastu u svim varijacijama na temu. Nisam pretjerano luda ni za jednim od tih jela, a kako ne jedem meso, ponekad mi je teško zdravo se prehraniti ili ne umrijeti od gladi po putu.

Briga je bila neutemeljena. U Sorentu sam pastu jela svaki dan, više puta (i udebljala se samo 1 kg što je pohvalno). Ako Talijani nešto znaju pripremiti, to je onda tjestenina u svim oblicima koje možete (i ne možete) zamisliti.

Pa je možete pronaći i u ovom obliku…nisam mogla odoljeti, a da ne uslikam cazzette. Dobro je imati smisla za humor čak i u kuhinji.

Jedan od mojih omiljenih filmova je Kum. Ne znam ni sama koliko sam puta odgledala sva tri dijela ali znam većinu teksta napamet i mogla bih bez problema glumiti u remakeu.

Tko je gledao Kuma vjerojatno se sjeća scene u kojoj Clemenza izlazi iz kuće, a za njim žena viče “Don’t forget the cannoli”. Nakon što Rocco i Clemenza ubiju Paulija, Clemenza izjavi “Leave the gun, take the cannoli.”

Cannoli su bili nešto što sam morala isprobati, a kad sam ih ugledala u slastičarni u centru Sorenta, oduševila sam se. Moram li napominjati da sam svaki dan išla po cannole? Sada dolaze u raznim izdanjima i okusima ali zadržala sam se na klasičnim i tradicionalnim. Najjbolji su, po mom mišljenju.

Vjerojatno najljepša građevina u Sorentu je crkva svetog Franje (San Francesco), prekrasno mjesto za uživanje u umjetnosti i prekrasnom klaustaru u kojemu rastu bugenvilije koje se penju po stupovima. Svaki dan bih došla tamo, samo da sjednem i uživam u prizoru i tišini.

Jedna od najzanimljivijih građevina, točnije rečeno ruševina, koju sam vidjela na putovanjima je u samom srcu Sorenta. Smješten u podnožju pješačkog mosta, nalazi se mahovinom i zelenilom obrasao stari mlin. Izgrađen je u 10. stoljeću, a u njemu se proizvodilo brašno koje se koristilo za proizvodnju paste na cijelom jugu Italije.

Kako je do njega teško doći (trenutno do njega vode nevjerojatno uske, derutne i strme stepenice usječene u brdo), napušten je u 19.stoljeću. Proizvodnja je prestala, a mlin je zarasao u zelenilo.

Ne postoje nikakvi znakovi koji upućuju na povijest ove fascinantne građevine, Talijani se premalo trude oko svoje kulturne baštine. Informacije o mlinu sam morala pronaći na internetu čim smo se vratili u hotel. Toliko je lijep i zanimljiv, šteta ga je pustiti da propada.

U mitologiji Amalfi obala često je nazivana zemljom sirena. Zbog svoje ljepote, vjerovalo se da ta mitska bića obitavaju u vodama između Napulja i Caprija i svojom pjesmom mame mornare u morske dubine. Nisam vidjela sirene ali zato sam svaki dan gledala zalazak sunca.

Hemingway je rekao da nikada nigdje nije vidio ljepši zalazak sunca nego u Zadru. Ja nisam nikada vidjela ljepši zalazak sunca nego u Sorentu. Ima nešto u kombinaciji plavetnila mora, sivila Vezuva i narančaste lopte koja se spušta iza horizonta.

Nađete li se kada u Sorentu, preporučujem da si kupite sladoled, sjednete na klupu (i dođete ranije jer svi turisti imaju istu ideju kao i vi) i uživate u fascinantnom zalasku sunca. A poslije prošetajte malim uličicama ovog živahnog grada koji je budan i iza ponoći i u kojemu bez problema možete dobiti vruću pastu ili pizzu u bilo kojem restoranu, debelo nakon što je prošlo vrijeme večere.

Poslužit će vas nasmijanih lica jer će željeti da se opet vratite. Ovdje ima i previše turista ali ugostitelji cijene svakoga, znaju da će od njih živjeti u zimske dane kada je Sorento grad u kojemu živi samo lokalno stanovništvo.

I obavezno probajte limoncello, tradicionalni liker od limuna po kojem je Amalfi obala poznata. Ovdje limuni rastu na svakom koraku, najveći limuni koje sam ikada vidjela. Stabla su često ukrašena lampicama koje se po noći upale, što cijelom gradu daje bajkovit izgled.

Sorento nije velik grad i upravo zato je kao stvoren za opuštajuć odmor. Lako je dopustiti da vas ponese masa ljudi, šareni štandovi, izlozi i restorani koji rade kasno u noć. Vesele li vas takva mjesta, uživajte, ali za mene je najbolje opuštanje tišina i uživanje u lijepim prizorima.

A lijepih prizora ovdje ne nedostaje. Pogledi koji pucaju direktno na Vezuv i Napulj koji se i vidi za vrijeme lijepih dana bez vlage i izmaglice u zraku toliko vas razmaze i ulijene da ćete samo željeti sjediti na klupi ili opušteno uživati u kafiću na litici ispijajući savršen capuccino.

Poželite li se kupati i provoditi vrijeme na plaži, iznajmite ležaljku na molu i uživajte u velikom plavetnilu koje vas okružuje. Iako, gradske plaže nisu baš pretjerano čiste, posebno pred kraj dana pa je bolja ideja iznajmiti čamac i otići negdje dalje od grada, gdje je voda tirkizna i čista, a nema ni toliko drugih kupača.

Kalorije vas ovdje ne trebaju brinuti jer je grad tako brdovit da ćete, volite li šetati i istraživati okolicu, većinu vremena provesti penjući se. To gradsko planinarenje čuda radi za kondiciju i trošenje već spomenutih kalorija od cannola, paste, pizze i ostalih divota talijanske kuhinje.

Kad se umorite, kupite sladoled i smjestite se na klupi gradskog parka koji je smješten na litici s koje se pruža pogled direktno na Vezuv. Nećete ostati razočarani pogledom, a ni okolinom koja vas okružuje. Kad padne mrak, uživat ćete u svjetlima Napulja i odsjaju grada u vodi.

Prekrasna stvar kod Sorenta je što možete pronaći puno autentičnih suvenira. Naravno, pronađe se tu jeftinog nakita, plastičnih lepeza i školjki, najvjerojatnije iz nekih tropskih mora. Ali, Sorento je poznat po tradiciji ručno rađenih glazbenih kutija.

Grad je pun malih starinskih radionica u kojima majstori izrađuju drvene kutije za nakit koje sviraju talijanske melodije kad ih navijete. Jaka im je i obućarska industrija pa, poželite li kožne sandale, postolar će vam uzeti mjere, vi ćete reći kakav dizajn želite i dobit ćete upute kada da se vratite po svoje ručno rađene, unikatne cipele.

Nisam mogla otići kući bez glazbene kutije. Oduvijek ih volim, ima mi nešto starinsko i romantično u njima, a kad sam ugledala ovu koja svira melodiju Torna a Surriento, znala sam da mora biti moja.

Zato što ću se i vratiti u Sorento. Možda nije bila ljubav na prvi pogled ali bila je ljubav koja će trajati zauvijek.