Nikada se nisam osjećala nesigurno ni na jednom putovanju na kojemu sam bila. Možda zato što se ne krećem po čudnim dijelovima grada, ne obilazim parkove noću i uglavnom sam do ponoći u hotelu nakon cijelog dana hodanja.

Berlin je bio prvi grad u kojemu sam, u jednom trenutku, osjetila nelagodu i zapitala se što sad? U velikom gradu u kojemu se ima što za vidjeti, jednostavno je nemoguće kretati se pješice osim ako se ne želite motati samo po centru grada. Kako nismo tipični turisti koji uslikaju nekoliko slika glavnih znamenitosti i zaključe da su vidjeli sve, gospodin Orbis i ja volimo obići i malo udaljenije dijelove grada u kojima se turisti ne viđaju.

Najbolje prijevozno sredstvo u većini slučajeva je metro ali kako se iz njega ništa ne vidi jer vozi ispod zemlje, odlučili smo se prebaciti s jednog na drugi kraj grada vlakom. Zašto ne? Vlak je dovoljno brz, a možemo gledati van i upijati grad oko sebe.

Tako je i bilo, barem prvih nekoliko stanica dok u vlak nije ušla grupa na kojoj se, već na prvi pogled, moglo vidjeti da će donijeti samo probleme. Ćelavi, u crnom od glave do pete i u visokim Martensicama, samopouzdano su ušli u vlak i strateški se podijelili po vagonu.

Jedan je sjeo točno nasuprot gospodina Orbisa i mene i prkosno nas gledao. “Bist du Jude?” pitao nas je. Odmah mi je bilo jasno da sam ih dobro procijenila, dok su ostali ispitivali isto druge putnike. “Nemoj ga gledati i ignoriraj”, gospodin Orbis je dao savjet koji se u tom trenutku učinio najpametniji.

Mladi ćelavac, zaključivši valjda da ne razumijemo što nas pita ili smo mu izgledali preopasno i za njega, brzo je odustao i prebacio se na druge žrtve s kojima je bio malo uporniji. Ljudi su se počeli buniti. Vadili su telefone iz torbi i džepova. Uskoro se po cijelom vlaku mogla čuti riječ Polizei!

Nijemci rado zovu Polizei za svaku sitnicu koja im smeta, vole ljudi red, a u ovom slučaju su pozivi bili potpuno opravdani. Došli smo do naše stanice za izlazak, a sasvim slučajno je to bila i stanica na kojoj su naši neonacistički suputnici odlučili izaći van.

Nismo se ni snašli, a već smo se micali s puta policiji. Bilo ih je 12 i bili su naoružani do zubi palicama, pištoljima i zaštitnim oklopima. Dohvatili su neonaciste i ostalo je povijest koju ne želite čuti. Ne znam što je s njima bilo poslije ali poznavajući Njemačku učinkovitost vjerojatno se nisu dobro proveli.

Nijemci mogu misliti što god žele iza svoja četiri zida ali je zato strogo zabranjeno i kažnjivo javno pokazivati bilo kakve ideološke simbole i ponašanje koje podsjeća na njihovu nemilu prošlost. No, ovakav incident je samo pokazatelj kako se svašta može doživjeti na mjestima na kojima to najmanje očekujete.

Šarm Berlina najviše leži baš u toj bogatoj povijesti koja ga je obilježila i držala ga desetljećima podijeljenim na dva dijela. Berlinčani, iako ujedinjeni u ideji da krenu dalje najbolje što mogu, ne boje se držati svoje prošlosti iako to najvjerojatnije rade najviše radi turista.

Tako na svakom koraku možete vidjeti Trabi Safari, mali Trabant koji možete unajmiti da vas provoza po gradu što je praktičan način da brzo vidite znamenotosti, a usput isprobate vožnju u Trabantu. Uzmete li XXL turu po gradu koja traje 2 sata i 15 minuta platit ćete to 79 eura (sat vremena manje košta 49 eura), a usput ćete sami voziti Trabi i super se zabaviti.

Berlin je grad u kojemu možete vidjeti više različitih stilova i načina života nego igdje drugdje. Izrazito su otvoreni prema svim idejama i nemaju ništa protiv izražavanja vlastitog stila, koliko god on osebujan bio (sve dok nikoga ne vrijeđa).

U gradu možete vidjeti punkere, gotičare, potpuno lude boje kose i sve modne stilove koji vam mogu pasti na pamet (pa i vjenčanicu u pola bijela dana u centru grada). Najbolje od svega je što nitko nikoga ne gleda i nitko se ne čudi (osim turista). Ima nešto u toj slobodi izražavanja što djeluje opuštajuće na ljude.

Kako riješiti problem ružnih fasada? Možda ih je najbolje oslikati. Ovakvih zgrada u Berlinu ne nedostaje, a na njima često rade lokalni umjetnici. Uspiju uljepšati i sive, kišne dane. Berlin je općenito poznat po jakoj alternativnoj i umjetničkoj sceni pa ako vam se to sviđa, mislim da je ovo grad u kojemu ćete uživati. Osim toga, poznat je po dobrim mjestima za izlaske, a i cijene su nešto niže nego u ostatku Njemačke.

Kad svaki dan pada kiša, a usput ste i smrznuti, onda tražite svaku priliku da se zavučete na neko mjesto i malo osušite. Kako smo bili smješteni u samom centru grada (Ku’damm) šetnja do Potsdamer Platza nije bila velik izazov čak ni po kiši (da, svjesna sam da vidite sunce, bilo je i toga tu i tamo).

Potsdamer Platz važan je dio Berlina. Smješten je oko 1 kilometar od Brandenburških vrata i Reichstaga, a u blizini Tiergarten parka. Gotovo sravnjen sa zemljom za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon pada zida i ujedinjenja grada počeli su se graditi veliki projekti.

Jedan od njih je i Sony Centar koji je vrlo brzo postao jedno od mojih omiljenih mjesta. Izgrađen je 2000. godine kao sjedište Sonyja u Njemačkoj, a uz njega su otvoreni i brojni restorani, kino, trgovine i luksuzni stanovi. Trebate ga vidjeti po noći, nevjerojatan je.

Dok ste u Sony Centru obavezno navratite u Apple Shop (fantastičan je, s podom od LCD ekrana koji prikazuju različite optičke iluzije pa će biti malo čudno hodati dok se ne naviknete) te u australski restoran Corroboree koji nudi fusion kuhinju i ugodno okruženje.

Ne možete otići u Berlin i propustiti kip visoke žene, kako su Sovjetske trupe maštovito nazvale ovaj poznati spomenik koji je slavio pobjedu Pruske nad Danskom. Izgrađen je 1864. godine, a brončana skulptura Viktorije (pobjede) visoka je 8.3 metara. Berlinčani je od milja zovu Goldelse što u prijevodu znači zlatna Else.

2005. godine, 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, otvoren je spomenik žrtvama Holokausta u četvrti Mitte. Arhitekt Peter Eisenman je na površini od 19.000 m² osmislio 2.711 betonskih blokova različitih visina koje variraju od 0.2 do 4.7 metara.

Složeni u uredne redove, a postavljeni na mjestu na kojemu je nekada zid dijelio grad na dva dijela, blokovi predstavljaju zbunjujuć prozor što je arhitekt i želio postići. Kao što je u to vrijeme vladala jedna nelogična i nerazumna atmosfera te neobjašnjivo stanje uma, tako i ovaj spomenik želi podsjetiti posjetitelje na nered koji nastaje kad se izgubi dodir s razumom i stvarnošću.

Šetnja među visokim betonskim blokovima ovog spomenika neće vas ostaviti ravnodušnima dok će u vama rasti osjećaj izoliranosti od gužve i buke vanjskog svijeta. Mislim da je arhitekt prenio savršenu simboliku prošlih vremena u ovom memorijalu.

Kad smo kod (ne)slavne Njemačke povijesti, ne možemo propustiti Checkpoint Charlie, najpoznatiju točku koja je činila granicu Istočnog i Zapadnog Berlina. Checkpoint Charlie postao je simbol podijeljenosti. Simbol nesloge i razlika koje su bile više nego vidljive u gradu podijeljenom na kapitalistički zapad i komunistički istok.

Danas je Checkpoint Charlie popularno mjesto za fotografiranje i turističke posjete. Kako se ne volim slikati na takvim mjestima niti smatram to zabavnim, ovo je jedina slika Charlieja koju imam u svojoj arhivi.

Mislim da nema poznatijeg simbola od Berlinskog zida (Berliner Mauer) i uvjerena sam da gotovo da i nema osobe koja nije čula za njega. Prvi put sam bila u Berlinu početkom 90-ih godina, nedugo nakon što je zid srušen i danas sam jako sretna što su mi roditelji omogućili putovanje u grad koji se tek počeo oporavljati od svoje nesretne povijesti.

U to vrijeme je zapadni Berlin bio sve što možete poželjeti, posebno ako ste došli iz zemlje u kojoj tada nije bilo puno toga. Bio je sjajan, blistav, lijep, veleban. Pun prekrasnih trgovina, igračaka, velikih zgrada, a noću je sjajio poput božićnog drvceta.

Kao što možete pretpostaviti, bio je to trenutak kad sam se zaljubila u taj grad. Nismo propustili priliku otići u istočni dio Berlina i, iako sam tada bila malo dijete koje nije ništa shvaćalo oko politike i ratova, bilo mi je poptuno jasno da je istočni dio drukčiji.

Bio je, najblaže rečeno, ofucan. Nije bilo lijepih i novih zgrada, a mnoge stare su još uvijek imale rupe od metaka na fasadama. Nije bilo lijepih i skupih trgovina ni šminkerskih restorana. Čak su i ljudi izgledali drukčije, lošije odjeveni, siromašniji i manje samopouzdani.

Sve to ipak nije utjecalo na njihovu gostoljubljivost i oduševljenje stranim turistima koji su se našli na toj, novootvorenoj, strani grada. Nikada neću zaboraviti kad sam, u kafiću u koji smo sjeli, dobila pun tanjur kolačića s pekmezom, onih koji inače idu uz šalicu kave. Odmah mi je istočni dio grada bio draži.

Berlinski zid bio je dug 155 kilometara, preko njega je uspjelo pobjeći samo 5.000 ljudi (pretpostavlja se da je neuspješno pokušalo pobjeći više od 200.000), a dijelio je Berlin od 1961. do 1989. godine. Bio je to zid smrti jer je vojska koja je čuvala prijelaz dobila naredbu ubiti svakoga tko pokuša pobjeći iz istočnog dijela grada u zapadni. Naredbu se nisu bojali izvršiti.

Berlinski zid postao je željezna zavjesa u doslovnom smislu riječi koja je podijelila, ne samo grad, nego cijelu Europu na dva dijela tijekom Hladnog rata. Zato možete zamisliti oduševljenje koje je zavladalo kada je zid srušen. Bio je to početak nečeg novog, a optimizam se počeo buditi u potlačenim stanovnicima istočnog dijela koji su jedva dočekali doći u zapadni dio grada.

Urania-Weltzeituhr je sat koji se nalazi na Alexanderplatzu, okreće se i pokazuje vrijeme u 148 gradova diljem svijeta. Podignut je 1969. godine te je postao atrakcija i mjesto sastanaka jer nema stanovnika ali ni posjetitelja Berlina koji ne zna pronaći sat. 

Osim što je riječ o nečemu što obavezno morate vidjeti kad se nađete u Berlinu, dobro posluži i kao zaštita od kiše ukoliko nemate kišobran.

Štreber u meni na putovanjima jako voli obilaziti stare fakultete. Što su stariji i imaju bogatiju povijest, to bolje. Tada obično uzdišem, zamišljam kako je bilo u vrijeme kad su izgrađeni i sanjarim kako bi bilo divno studirati na takvom mjestu. Ako mi niste vjerovali da sam štreber, sad vjerojatno vjerujete.

Humboldt sveučilište osnovano je 1810. godine i smatra se jednim od najboljih fakulteta u Europi te vrlo prestižnim sveučilištem i za svjetske pojmove posebno kada je riječ o umjetnosti i humanističkim znanostima.

O tome koliko je fakultet kvalitetan govori i podatak da je iz njega poteklo čak 55 dobitnika Nobelove nagrade. Humboldt sveučilište bilo je dom mnogim velikim umovima poput Einsteina, Plancka, Hegela, Schellinga i Heinea, što čini samo šačicu onih koji su ga završili ili se na njemu usavršavali i predavali.

S ovog sveučilišta su nacisti 1933. godine uzeli 20.000 knjiga koje su napisali “degenerici” i koje se nisu slagale s njihovom ideologijom kako bi ih spalili na Opernplatzu koji se danas zove Bebelplatz.

Danas se na mjestu na kojemu su spaljene knjige nalazi soba, zaštićena staklom, u kojoj je napravljena prazna knjižnica s policama na koje stane 20.000 knjiga. Tu se nalazi i ploča s citatom Heinricha Heinea iz 1820. godine na kojoj piše: “Das war ein Vorspiel nur, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man am Ende auch Menschen” ili u mom slobodnom prijevodu “Ovo je bio samo uvod, tamo gdje pale knjige, na kraju će paliti i ljude.”

Posjeta Berlinu nije potpuna bez posjete Reichstagu, službenog naziva Deutscher Bundestag. Izgrađen 1894. godine te gotovo potpuno uništen u Drugom svjetskom ratu, fizički se nalazio u zapadnom dijelu grada ali odmah uz samu granicu. Iako su ga neki željeli srušiti, 60-ih godina je ipak odlučeno da će ga obnoviti, a finalno je obnovljen 1992. godine.

Velika staklena kupola na vrhu dodana je 1999. godine i još je jednom podijelila grad ali ovaj put na dva različita mišljenja. Dok su je neki stanovnici hvalili i smatrali odličnim i modernim dodatkom, drugi su je nazivali čudom i prezirali tu staklenu konstrukciju na vrhu povijesne zgrade.

Sviđala se ona vama ili ne, još uvijek je na istom mjestu i nudi pogled od 360º na grad ali svoje mjesto morate rezervirati unaprijed, najbolje preko interneta i to za noćno razgledavanje. Iste 1999. godine, Reichstag je službeno postao Bundestag (parlament). Osim toga, riječ je o drugoj najposjećenijoj znamenitosti u Njemačkoj (prva je gotička katedrala u Kölnu).

Što još trebate vidjeti u Berlinu? Odgovor na to pitanje bi bio – što ne? Ali volite li sport i povijest, dobra je ideja posjetiti Olimpijski stadion. Na njemu su 1936. godine održane ljetne olimpijske igre (za koje je prodano 4 milijuna karata) , a koje su bile i prve igre prenošene na TV-u.

Volite li moderno, nemojte očekivati nebodere jer ih Berlin baš i nema ali to ne znači de nemaju modernih zgrada i novih konstrukcija. Prošetate li gradom, vidjet ćete lijepih primjera i moderne i klasične arhitekture na svakom koraku.

U prvom dijelu putne priče Šetnja po kišnom Berlinu spomenula sam da Berlin nije tipični Njemački grad. To je istina. Po mom mišljenju, tipični Njemački gradovi su sterilni i nedostaje im šarma. Berlinu ne nedostaje ničega, a najmanje zelenila.

Ovdje možete raditi što god poželite. Šetati parkovima, provoditi vrijeme uz rijeku Spree i uživati u prirodnim ljepotama. Kako često pada kiša, a ljeta nisu vruća, nije ni čudno što je toliko zelenila u gradu.

Pogledate li grad s visine, vidjet ćete da visokih i modernih nebodera nema ali baš je u tome dio njegovog šarma i ljepote. Da, Berlin nije tipičan Njemački grad ali je grad u koji biste se mogli zaljubiti.

Ako ni zbog čega drugoga onda jer je bogat poviješću i jer je simbol snage i preživljavanja. Ima li boljeg pokazatelja što ljudi mogu učiniti kad im ne nedostaje volje i želje od podizanja potpuno novog starog grada iz pepela?

Koji je grad osvojio vaše srce?