Kad iza ponoći čujete zvuk poruke na mobitelu, znate da mora biti nešto važno. Tako je i bilo, a poruka je glasila “Fox Life, SATC”. Za one kojima je potrebno dodatno objašnjenje, pojasnit ću. Prijateljica, noćna ptica, poslala mi je poruku da me obavijesti da je na Fox Life-u maraton serije Sex and the City.

Ping! Stigla je i druga poruka: “Ti si prava Carrie, haha!” Kad vas već treća osoba, u tjedan dana, usporedi s glavnom junakinjom Carrie Bradshaw (i to dok pišete novi tekst na MacBook-u), ne možete se ne zapitati što to oni vide, a vi ne. Morala sam se pogledati u ogledalo da vidim tu unutarnju Carrie koju svi vide osim mene.

Ako je i bila tamo, očito se skrivala jer je nisam mogla pronaći. Iako, postoji mogućnost da je nisam vidjela od 3 sloja maske na licu i raščupane frizure gdje je svaka dlaka na glavi vodila svoj zaseban život.

Koje su to sličnosti između mene i Carrie?

Carrie živi u stanu na Manhattan-u, ja ne živim u stanu na Manhattan-u. Carrie ima walk-in ormar pun dizajnerske odjeće, ja imam ormar koji puca po šavovima pun monokromatskih, ne-dizajnerskih komada (čast iznimkama ali ni ne bunim se, moda mi nije najvažnija stvar u životu). Carrie ima kolekciju Manolo Blahnik cipela, ja imam kolekciju Nike i Converse tenisica koja se približava brojci o kojoj ne želim pričati.

Carrie piše, ja pišem. Dogodio se AHA moment, očito u ovom grmu leži zec. Sličnost između Carrie Bradshaw i mene očito leži u pisanju (i ljubavi prema obući, pa makar sasvim druge vrste). Da shvatim usporedbu kao kompliment ili uvredu, zapitala sam se, i vrlo brzo odlučila da o tome više neću razmišljati ali ću zato napisati tekst.

Teško je zamisliti da popularna i nagrađivana serija Sex i grad ove godine slavi 20. rođendan. Barem je meni to teško zamisliti jer ja u svojoj glavi još uvijek imam 20 godina, a tješim se da tako nekako i izgledam, zahvaljujući korejskim maskama za lice i kvalitetnoj genetici.

U glavama mnogih, a najviše onih koji su zadnji tekst napisali u školskoj lektiri, pisanje je jako šminkerski posao. Ljudima je cijeli koncept pisanja jako privlačan i skloni su na romatičan način gledati na sve one koji pišu.

Kad bih dobila masku za lice svaki put kad netko s čežnjom u glasu spomene moj blog i pisanje, imala bih doživotnu zalihu i vratila se u teen godine od toliko hidratacije. Što to ima u pisanju da toliko privlači ljude? I zašto svi misle da svatko tko piše mora biti Carrie, čak i 20 godina kasnije?

Ispada da je Carrie lagala (ili je bila sponzoruša)

Ako ste kojim slučajem pisac ili spisateljica, onda znate i sami koliko zarađujete od svog pisanja i koliko je teško pronaći izdavača za knjigu što je razlog zbog kojeg mnogi pisci posegnu za vlastitim objavljivanjem i nadaju se najboljem.

Pisac u fiktivnoj seriji u sjajnom gradu New Yorku nema nikakve veze s piscima u stvarnom životu. Stvarni pisci su sličniji nekom liku iz romana Victora Hugoa nego Carrie Bradshaw.

To ne znači da se i na “obične” i stvarne pisce ne može gledati na romantičan način. Samo zamislite potkrovlje neke prekrasne, tamne, gotičke zgrade u Parizu (na Montmartreu, ni manje ni više), nekoliko lavora u koje uporno kapa voda s krova koji prokišnjava i veselu družinu miševa koji premeću papire koje je pisac odbacio na pod.

Zvuči romantično? Ili tragično? Kako god bilo, prije se tako može zamisliti pisca nego kao Carrie. Mislim da je Carrie bila sponzoruša ili je lagala i nama i sebi dok je pokušavala nekako pokriti svoju ovisnost o shoppingu brojnim kreditnim karticama koje su već odavno prekoračile limit.

Kao dokaz tome, u jednoj epizodi je i sama priznala da ne zna ništa o računima u banci pa je sasvim logično za pretpostaviti da stvarno i nije bila svjesna da će svaki dug na kratici morati platiti.

Carrie troši 40.000 $ na cipele

Carrie je pisac, u to nema sumnje jer je od prve epizode potpuno jasno da piše kolumnu za fiktivne novine New York Star. Iako joj mala kolumna, negdje pri kraju novina, izlazi samo jednom tjedno, Carrie i dalje živi život pisca u rangu Stephena Kinga, a ne lokalne kolumnistice. Prema vlastitim riječima, na cipele je potrošila 40.000 $.

Većina pisaca u cijelom svom spisateljskom životu ne zaradi 40.000 $ od svog pisanja, čak ni ako izdaju knjigu. Istraživanja koja su provele razne institucije pokazuju da pisci nikada nisu živjeli lošije nego što žive danas (koliko god to bilo teško zamisliti, samo se sjetite Pariza i miševa).

Izuzmemo li 10% pisaca koji spadaju u sam vrh onih najplaćenijih, većina ostalih jedva krpa kraj s krajem. Postoji šala koja kruži u spisateljskim krugovima, a kaže da ako želite biti pisac, morate pronaći partnera ili partnericu koji dobro zarađuju i koji su puni podrške i želje da vas do kraja života oblače i hrane.

Pisci uglavnom ni ne troše na cipele jer toliko vremena provode zatvoreni u kući pišući da nemaju gdje nositi cipele. Oni koji žele investirati u nešto za sebe kad dobiju honorar obično kupe novi laptop ili anatomsku stolicu.

Šminkerski mit o piscima – pisci odlično zarađuju i troše na cipele je razbijen.

Carrie ima puno slobodnog vremena

Klasičan mit koji prevladava kad su u pitanju pisci (i digitalni marketingaši) je da ništa ne rade i imaju svo vrijeme ovog svijeta za uživanje. I sama Carrie potkrepljuje tu tezu svojim životnim stilom jer je većinu svog vremena izvan stana i lunja po New Yorku.

Svatko tko piše zna koliko pisanje oduzima vremena. Svatko tko zarađuje od pisanja zna kako ide osnovna matematika – što više pišeš, više zaradiš (iako ni približno za Manolice jednom tjedno). Kad ne radis, ne zarađuješ. Šetnju po gradu i gledanje izloga nitko ne plaća pa se zato pisci najčešće preznojavaju pred laptopom i nadaju se da će pronaći nekoga tko plaća više od 2$ po napisanoj riječi.

Carrie obično napiše jednu rečenicu u svoj MacBook koja više podsjeća na motivacijski citat, ne editira svoj rad, a ostatak vremena provodi u shoppingu, na ručku, na koktelu i očajavajući radi ljubavi. Da, uvrijeđena sam kad me netko usporedi s njom.

Osim što pravi pisci krpaju kraj s krajem (ali svejedno svoj posao ne bi mijenjali ni za što na svijetu), većinu vremena provode zatvoreni u sobi dok se riječi samo množe pred njihovim očima. Kad ne pišu editiraju svoj rad i ispravljaju greške. Kad ne editiraju razmišljaju o pisanju i zapisuju ideje koje im padnu na pamet. Pisci nemaju puno vremena, barem oni pisci koji nisu fiktivni likovi popularne serije.

Šminkerski mit o piscima  – pisci imaju puno slobodnog vremena je razbijen.

Carrie piše samo jednu kolumnu

Iako Carrie živi život iz snova, sve to nekako uspijeva pokriti samo s jednom kolumnom u novinama. Nije ni čudo što ima toliko vremena iako nam još uvijek nije jasno tko joj plaća stan, cipele i taksije (jer se pisci ne voze javnim prijevozom, a u gradu poput New Yorka se ne isplati imati auto).

Većina pisaca u današnje vrijeme ne preživljava od pisanja samo jedne kolumne u novinama, a posebno ako je riječ o freelancerima što je i Carrie. Freelance pisci žongliraju više projekata u isto vrijeme kako bi zaradili, a često ni to nije dovoljno pa uz spisateljski posao imaju još i plan B koji plaća račune.

Šminkerski mit o piscima – pisci ništa ne rade, a novci padaju s neba je razbijen

Što ćemo s Carrie?

Činjenica je da je Carrie fiktivni lik pa iz te perspektive onda nije čudno što piše jednu kolumnu, izlazi van svaku večer i ima nevjerojatan džeparac koji troši na cipele. Osim toga, riječ je o seriji koja je snimana krajem 90-ih godina pa treba uzeti u obzir da su vremena bila nešto drukčija, cijene niže, inflacija manja, a Manolice vjerojatno nešto jeftinije nego danas.

Što bi Carrie radila da je serija smještena u 2018. godinu?

Kako je moderno doba donijelo sa sobom nove trendove i tehnologije, mnogi tiskani mediji propadaju ili jedva krpaju kraj s krajem. Male gradske novine više ne bi imale šanse pored velike digitalne konkurencije i blogova na internetu.

Samo je jedno moguće rješenje – Carrie Bradshaw bi 2018. godine bila blogerica! I to lifestyle blogerica što bi savršeno objedinilo njenu strast prema modi i konstantnu potragu za ljubavi i gospodinom savršenim.

Umjesto kolumne u novinama pisala bi blog na WordPressu iako nije poznato s koliko uspjeha s obzirom da joj se znanje o tehnologiji svodi na paljenje i gašenje MacBooka. Ali zato bi razvalila na Instagramu koji je kao stvoren za one poput nje.

Naravno, Carrie 21. stoljeća ne bi živjela na Manhattanu nego u Queensu jer je to jedino što bi si mogla priuštiti u tom trenutku, a živjela bi i s cimericom koja bi joj služila i kao službeni fotograf. Svaki zarađeni dolar trošila bi, kao i u seriji, na odjeću i cipele te se slikala na svim zanimljivim lokacijama u New Yorku. Krenula bi s malim brojem pratitelja ali vrlo bi brzo postala prepoznata kao modna ikona i influencerica.

Preselila bi se iz Queensa i napokon si mogla priuštiti stan na Manhattanu. Ne bi pisala za novine nego bi bila u novinama, a najvjerojatnije i na naslovnicama Vogue-a i Marie Claire. Sjedila bi u prvom redu na tjednima mode, a dizajneri bi se otimali da nosi njihove najnovije komade iz kolekcije.

Ispunio bi joj se san. Više ne bi morala trošiti svaki zarađeni dolar na odjeću jer bi je dobivala besplatno, u zamjenu za objave na Instagramu. Da, mislim da bi Carrie bila prava influencerica u 2018. godini.

Zašto svi vole Carrie?

Što to ima u Carrie Bradshaw da i 20 godina kasnije još svi pričaju o njoj, analiziraju njene modne kombinacije, a na kabelskoj TV se serija vrti u maratonima koji nikada ne prestaju.?

Serija koja je proslavila mnoge dizajnere poput Manola Blahnika. Serija u kojoj je glavna junakinja nosila kombinacije koje su i danas u modi poput kratkih topova i miksanja uzoraka. Koja je prepuna imena svjetskih poznatih brendova, u kojoj je kupovina Voguea umjesto večere normalna stvar i u kojoj ljubavnih muka nikada ne nedostaje.

Možda je stvar u tome da je u seriji fokus na četiri samostalne, slobodne žene koje, u srednjim tridesetima, žive život punim plućima. Imaju svoje karijere s kojima su zadovoljne, dovoljno zarađuju (ili gomilaju minuse na Amexu) da si priušte vlastite stanove i lijepe stvari, a istovremeno su jedna drugoj najveća podrška.

Iako svaka od njih traži ljubav, sezonu za sezonom su dokazivale da se znaju sasvim dobro snaći i same, bez muške pomoći. Možda je i Carrie feministica iako nije nikada jasno prikazano u seriji?

Jedno je sigurno, a to je da je Carrie lagala. Carrie Bradshaw zapravo nije pisac. Carrie je preteča današnjih influencera, lifestyle blogerica i it cura koje dane provode baveći se modom i poskakujući u štiklama pred objektivima na tjednima mode.

Još uvijek nisam sigurna trebam li se zahvaliti ili naljutiti ako me još netko usporedi s Carrie samo zato što pišem na Macbooku i nosim svaki dan druge tenisice (u kojima je lakše trčati nego u Manolicama, to vam mogu garantirati) ali kako god bilo, moram priznati da me cijela priča oko Carrie potakla na razmišljanje.

Ne mogu se ne zapitati…trebaju li svi pisci postati Instagram influenceri u 21. stoljeću?