casual friday

Telefoniraju li slonovi?

Svatko u svom domu ili uredu ima onaj jedan omraženi predmet. Predmet koji stvarno ne može smisliti. Ne može ga gledati, još manje koristiti ali ga se ne može riješiti. Zato što je taj predmet potreban. Uvijek je tu negdje, gleda vas iz prikrajka i samo čeka trenutak kad će vas izbaciti iz zone ugode jer ćete ga morati upotrijebiti, a dali biste sve kad biste to mogli izbjeći.

Vi ćete završiti nesretni, a taj omraženi predmet sretan jer to mu je i cilj…dovesti vas do ludila i to po mogućnosti čim otvorite oči.

Znate li o čemu govorim? O telefonu! Vjerojatno i vi imate predmet koji ne volite, najčešće je to pegla ili perilica rublja ali ja se s perilicom odlično slažem. S peglom nešto malo manje ali da moram spasiti iz požara nju ili telefon, odluka ne bi bila teška.

Štoviše, gledala bih sa zlobnim sjajem u očima i nevinim osmijehom telefon u plamenu i u sebi vikala:”Gori!!! Gori!!!!” Nešto kao Neron kad je spalio Rim ali s tom razlikom što ja stvarno ne bih željela novi, napredniji i bolji telefon.

Mislim da puno ljudi ne zna, čak ni onih koji su mi jako bliski, da ne volim telefonirati. Nikada nisam voljela. Znate ona vremena prije interneta i mobitela kad su roditelji dobivali slomove živaca zbog telefonskih računa jer su klinci pričali satima? E pa, ja sam pisala pisma svojim prijateljima pa se nitko nije ljutio na mene.

Prva stvar koju bih napravila kad bih došla kući iz škole bilo je vađenje žice iz telefona kako nitko ne bi zvao. Točnije, kako ja ne bih znala da netko zove i morala se javiti. Imala sam cijeli popis izgovora zbog kojih se ne mogu javiti na telefon. Onog trenutka kad zazvoni, povikala bih:”Mene nemaaaaaaaa, tuširaaaam seeeee!!”

A onda se pojavilo zlo po imenu mobitel. Sad će se mnogi naći zbunjeni jer svi koji me redovno prate znaju da sam vezana nevidljivom žicom za svoj telefon. Ponekad imam osjećaj da ne funkcioniram bez njega. Sanjam ga. Nedostaje mi u ruci kad nismo zajedno. Čujem fantomske notifikacije. Ping zvuk poruke, maila i obavijesti mi je zauvijek urezan u mozak.

Ali, ono što ne volim na svom mobitelu je funkcija telefoniranja i ovim putem se obraćam svim proizvođačima mobilnih telefona da osmisle za mene smartphone bez funkcije poziva. Obećajem da ću vam napraviti najbolju recenziju i reklamu o kojoj ne možete ni sanjati.

Telefon bez funkcije poziva san je svakog introverta. Nešto o čemu čeznemo ali još uvijek ne posjedujemo iako ne gubimo nadu da će nam se snovi jednom ostvariti. Što je život bez snova?

Naravno, čim su se pojavili prvi mobiteli morala sam i ja posjedovati to čudo tehnologije. Što je zapravo neobično, kad bolje razmislim. Nije bilo interneta, društvenih mreža, YouTube-a (i ne, nisam toliko stara koliko sad zvučim, za sve one koji ne poznaju vremena prije Instagrama), a mobitel je imao samo dvije funkcije – pozive i poruke. Mobitel je zapravo bio bežični telefon u mini pakiranju.

Kao što možete zamisliti, poruke sam iskorištavala do maksimuma, opet na radost svojih roditelja jer je mobilno telefoniranje bilo nevjerojatno skupo. Dobro dijete, kakvo sam uvijek bila, manijakalno sam slala poruke i nisam nikada nikoga zvala. Štoviše, nisam se ni javljala na mobitel. Ni jednoj od one dvije osobe koje su u to vrijeme imale mobitele.

Kad mi zazvoni telefon moja želja za javljanjem ekvivalentna je želji da hodam 2 kilometra po užarenom ugljenu. Bez cipela i čarapa. Bosa. Kako mi je uvijek hladno, mislim da bi hodanje po ugljenu čak i prošlo bezbolnije od telefonskog poziva.

Zvonjava telefona donosi sa sobom brojne probleme, a dva najveća su – javiti se ili ne?

Svaka odluka nosi sa sobom nezamislive posljedice s kojima se potrebno smireno suočiti. Najgorih je onih nekoliko sekundi nakon što telefon počne zvoniti, a u glavi nastane pravi kaos.

Koja je najbolja odluka? Hoću li se javiti? Da prekinem poziv? Ili da trpim nenormalnu zvonjavu, čekam da prestane i nadam se da se više neće ponoviti?

Sa svakim novim zvonom napetost raste, a izgovora je sve manje. Uostalom, koja je poanta izgovora? I tako nam je svima jasno da je riječ o lažima. U tom trenutku sve što želim je da osoba s druge strane odustane i više se nikada ne javi.

Naravno, to se nikada ne dogodi jer, pogodite što? Ljudi strašno jako vole telefonirati. Ukoliko vas ne dobiju zvat će opet. I opet. I opet. Dok ne odustanete i predate se. Ili će vam poslati poruku koje se užasava svatko tko ne voli pričati na telefon – nazovi me!

Ako se ne želim javiti kad mene netko zove, molim vas da mi kažete zbog čega bih ja željela zvati vas? Zašto ne možemo, poput normalnih ljudi, komunicirati pismenim putem? Ili dimnim signalima?

Može biti da je kriv introvert u meni…

Kad bih morala zaključiti zbog čega ne volim telefonirati, rekla bih da je to zato što sam introvert. Introvertima je potrebno (puno) manje verbalne komunikacije nego ostalim tipovima ličnosti. Ukoliko me sad pitate zašto se jedan introvert odlučio baviti mojim poslom koji se u 99% slučajeva sastoji od komuniciranja, reći ću vam da sam očito mazohist jer drugog objašnjenja nemam.

5 razloga zbog kojih ne volim telefonirati

Ne vidim smisao

Mislim da se sve može riješiti preko poruke ili maila. Da, to pravilo vrijedi i za vas pričljivce koji volite telefonirati. Ukoliko ne gorite pa nemate vremena pisati poruku, a iz nekog razloga želite da vas ja ugasim, nemate razloga zvati me. Sve ostalo možemo (i hoćemo) riješiti pismenim putem.

Telefoniranje je čudno

Jako volim proučavati ljude (bez brige, ne na onaj creepy način..barem mislim) i važna mi je neverbalna komunikacija. To na telefonu ne mogu dobiti jer, logično, ne vidim drugu osobu (ne, to ne znači da volim video pozive. Odustanite.), a volim vidjeti s kim razgovaram čak i ako se vidimo svaki dan.

Telefon je stvoren za čavrljanje

Ako nešto ne volim to je čavrljanje. Koliko god se trudila shvatiti ljude koji to vole, ne mogu. Nema ništa gore nego kad netko nazove i nakon što u 2.5 sekunde kaže ono što je važno pita:”I….što ima?” Nema ništa jer da ima poslala bih ti poruku.

Još je gore kad pitaju:”Kako si?” Odgovorite da ste dobro, postavite im isto pitanje, dobijete odgovor i onda uslijedi tišina jer ste vi sad na potezu da nešto kažete. Ukoliko pričate sa mnom onda ćete čuti:”Ok, čujemo se onda. Byeeeeee!” I to je za mene kraj razgovora.

Telefon zahtijeva brzinu

Kad vas netko zove na telefon, posebno ako nešto želi od vas, znak je da morate brzo reagirati. Ja ne volim brzo reagirati. Volim razmišljati, zbrojiti pluseve i minuse, staviti stvari na papir i održati brainstorming sama sa sobom.

Kad se nađem s nekim i razgovaram, uvijek mogu izvesti neki spretan potez koji će me izvući od davanja brzog odgovora. Mogu otpiti gutljaj kave, pa još jedan…mogu se sanjivo zagledati u daljinu, nakon 10 sekundi se trgnuti i reći:”Oprosti, što si pitao/pitala?”, mogu početi maziti nečijeg psa, početi mirisati zrak i pitati:”Osjećaš li i ti miris plina?”, mogu početi paliti lulu.

Dobro, ne pušim lulu ali mislim da nije loša ideja jer je lula odličan alat za izbjegavanje razgovora. Na telefonu ništa od toga ne mogu napraviti osim početi šuškati celofanom i reći:”Oprosti, u tunelu sam..prekida mi se veza” i onda prekinuti vezu. Na fiksnom telefonu ni to ne mogu ili mogu pokušati i nadati se da pozivatelj neće shvatiti da u priči ima rupa.

Pozivatelji su bezobrazni

Žao mi je što vas moram obavijestiti ali osobe koje vole zvati na telefon su bezobrazne iz jednostavnog razloga jer zovu onda kada njima to odgovara i ne zamaraju se uopće je li vama to ugodno i imate li vremena za razgovor.

Još je gore kad im se ne javite kad zovu na mobitel jer onda očekuju da ćete vi njih nazvati, s obzirom da ste vidjeli tko zove. Samo da vam kažem – načekat ćete se.

Činjenice koje morate znati o meni i svima drugima koji ne vole telefonirati

  • Kad vam se ne javimo to je najčešće zato što ignoriramo poziv. Samo u izrazito malom broju slučajeva se stvarno ne možemo javiti.
  • Kako se ne biste osjetili posebnima, reći ću vam da uglavnom ignoriramo pozive i od ljudi koje volimo i s kojima inače rado komuniciramo.
  • Prva misao koja nam prođe kroz glavu kad čujemo zvono telefona je prevulgarna da bi se javno napisala ali ne bi je se posramili ni mornari.
  • Kad nam zazvoni telefon u stanju smo ga gledati dok ne prestane zvoniti.
  • S obzirom da uglavnom odzvoni do kraja, pomislimo sve najgore o pozivatelju. Ako ti se netko ne javi nakon što zazvoni 4 puta, misliš li da će se javiti ako čekaš do kraja?
  • Kad zazvoni telefon borimo se s odlukama. Kako javljanje uglavnom nije opcija, razmišljamo je li bolje prekinuti poziv ili pustiti da se prekine sam.
  • Nakon propuštenog poziva poslat ćemo poruku:”Hej, bila sam zauzeta. Što ima?” Na poruku je pristojno odgovoriti porukom, a ne pozivom. Budete li zvali, neću vam se javiti.

Telefoniraju li slonovi?

Oduvijek mi je velika želja raditi sa životinjama. Više puta sam napisala da bih voljela raditi u velikom parku u Australiji, Africi ili Novom Zelandu ali da može i Zagreb Zoo. Nikad mi se nitko nije javio iz zoološkog ali evo, pokušat ću opet u nadi da će netko pročitati.

Doduše, prije sam pisala da bih radila i besplatno ali znate i sami…cijene rastu, inflacija i sve ostalo što nas dovodi do toga da više ne bih radila besplatno ali svejedno vas neću dovesti do bankrota.

Radit ću s toplokrvnim životinjama, preferiram crvene pande. Dobro se slažem i s rakunima, merkatima, lemurima i uglavnom svima koji spavaju po danu, a žive noću. Leptire i ribe ne volim. Zmije i pauke toleriram ako ih mogu dresirati da mi daju šapu i sjednu za zapovijed. Nemam puno mesa na kostima pa vjerojatno mogu raditi i s tigrovima i lavovima jer im ne bih bila zanimljiv obrok.

Pa, ako ste zaposleni u zoološkom ili znate nekoga tko je, slobodno mi se javite s ponudom. Porukom ili mailom. Nemojte me zvati telefonom.

Iako obožavam životinje, nikada mi do sada nije bila jasna ta potreba da napustim svoje trenutno zanimanje i zaposlim se u zoološkom gdje bih timarila, hranila i čistila životinje i njihove nastambe. Nikada mi nije bila jasna ta potreba dok mi se nije upalila lampica.

Pa životinje ne telefoniraju, zar ne! Ima li išta bolje od toga? Problem je samo u tome što se od telefona ne može pobjeći. Koliko god se skrivali, bit ćete nađeni. Možete bježati ali nećete pobjeći. Što god radili doći će trenutak kad ćete se morati javiti.

Zato se bojim da griješim i u pitanju zoološkog vrta. Pitanje je vremena kad bi me slon nazvao na telefon. Ili možda crvene pande koje bi željele naručiti doručak u krevet. U ovom svijetu moderne tehnologije, uvjerena sam da i stanovnici zoo-a imaju svoje telefone. Ako nitko drugi onda majmuni. Majmuni obično, od svih ostalih životinja, najviše vole telefonirati.

Sljedeći put kad me poželite nazvati, razmislite dva puta i umjesto toga pošaljite poruku. Osim, naravno, ako nije jako hitno, život vam je u opasnosti, a samo ga ja mogu spasiti. Ali i onda mi prije poziva pošaljite poruku. Kako ću inače znati da je hitno i da vam se moram javiti?

Volite li vi telefonirati?

Potpis

15 komentara

  1. Telefoniram samo kad zaista moram. Jedan od razloga što ne volim viber, mesinđer, skajp i ostale aplikacije za besplatne razgovore je taj što to traje i traje….. Oduzima mi slobodno vrijeme na na ono bezvezno “Iiii šta još ima novo?”

    Sviđa mi se

  2. Šlag na torti: Sljedeći put kad me poželite nazvati, razmislite dva puta i umjesto toga pošaljite poruku. Osim, naravno, ako nije jako hitno, život vam je u opasnosti, a samo ga ja mogu spasiti. Ali i onda mi prije poziva pošaljite poruku. Kako ću inače znati da je hitno i da vam se moram javiti?

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s