Postoji li išta ljepše od putovanja? Vjerojatno je onima koji ne vole putovati trenutno palo na pamet barem pet stvari ljepših od putovanja ali mislim da su za nas putnike putovanja ipak na prvom mjestu.

Nikada mi nije žao potrošiti novac na nešto što me veseli kao ni na poklone ljudima koje volim. Iako me veseli puno toga, nemojte ovu izjavu shvatiti kao znak da sam rastrošna ali ako mi se nešto sviđa, a u tom trenutku si to mogu priuštiti, kupit ću to bez razmišljanja i sretno se vratiti kući. Ili sretno otići u krevet ukoliko kupujem preko interneta.

S putovanjima je slična situacija kao i sa shoppingom. Volim putovati više od ičega i kad bi me se pitalo (ne pita me se) putovala bih barem svaka dva mjeseca na neku novu destinaciju. Ili bih postala digitalni nomad i neprestano putovala.

Na putovanjima volim uživati i maksimalno se opustiti, a to za mene znači odsjesti u lijepom hotelu, uzeti taxi po potrebi i zdravo se hraniti. To je inače razlog zbog kojega mi ideja o digitalnom nomadu otpada prije nego što je realizirana – nisam tip osobe koji može odsjedati u hostelima ili spavati u šatoru (kampiranje mi je najgora i srećom nikada ostvarena noćna mora) te hodati okolo s ruksakom na leđima, a sve suprotno od toga bi me dovelo do bankrota prije nego što bih se snašla.

Znam da je sada moderno biti digitalni nomad, živjeti u kombiju ili odsjesti u hostelu. Nisam snob iako, ako se uklapam u taj opis po vašoj definiciji, i to je sasvim u redu. Nemamo svi jednake interese, a svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Zato, kad bih morala birati između šatora ili spavanja u sobi s 20 ljudi koje ne poznajem i ostanka kod kuće, ostala bih kod kuće i odmarala se u svom krevetu. Sve ostalo bi mi stvorilo prevelik stres i požalila bih što sam ikada otišla na putovanje.

Međutim, ono što ne volim, i kod putovanja i kupovine, je kad se osjetim prevareno i dobijem osjećaj da sam nešto preplatila. Svi imamo granicu tolerancije koju ne želimo prelaziti kada je u pitanju plaćanje. Isto tako, različite stvari imaju različitim ljudima različite vrijednosti. Vama možda nije žao dati 6 prosječnih mjesečnih plaća za Dior torbu i možete si to priuštiti, nekome drugome ta torba neće vrijediti ni trećinu te cijene, čak i ako si je također može priuštiti.

Nisam se često osjetila prevareno na putovanjima (osim kad me taksist u Dubaiju provozao malo dužim putem pod izgovorom gužve iako je i njemu i meni bilo jasno da to nije istina i sličnih zanemarivih situacija) jer pazim gdje idem, dobro proučim hotele kako bih vidjela koji nudi najbolju vrijednost za novac i nikada me nećete vidjeti na ručku u restoranu na glavnom trgu koji je zamka za naivne turiste.

Kad je riječ o planiranju putovanja, priprema je gotovo jednako važna kao i samo putovanje što će biti jasno samo onima koji vole putovati. Nema ništa ljepše od biranja destinacije, hotela i ležernog proučavanja svih mjesta koja želite posjetiti.

Nisam od onih koji planiraju svaki svoj korak. Nemam popis znamenitosti koje moram vidjeti jer ću se u protivnom vratiti nesretna kući. Ne obilazim shopping centre i kupujem samo magnete za frižider. Ukoliko je pred muzejem prevelika gužva, a nisam kupila kartu unaprijed preko interneta, taj muzej me neće vidjeti, a isto vrijedi i za znamenitosti koje zahtijevaju čekanje u beskrajnom redu.

Na putovanjima se najviše od svega volim opustiti i živjeti bez sata i pritiska vremena. Želim li sjediti na pješčanoj plaži ili na klupi u parku 2 sata, sjedit ću bez grižnje savjesti i promatrati okolinu oko sebe.

Zaboravit ću koliko je sati. Neću ni jednom baciti pogled na telefon. Neću biti pod pritiskom da moram negdje biti i to je najljepši osjećaj na svijetu. Osjećaj potpune slobode da radite što želite, kad želite i kako želite.

Nije uvijek bilo tako. U vrijeme studentskih dana sam bila nervozan putnik, možda čak i tipičan turist. Osoba koja radi popise i planove. Koja istražuje restorane koje mora posjetiti. Slaže popis znamenitosti i proučava karte i planove grada kako bi sve bilo baš onako kako bi trebalo biti.

A onda se sve promijenilo preko noći. Odjednom mi je takav tempo dosadio. Nisam željela biti putnik-štreber niti sam za to imala energije. Više nisam imala potrebu obići cijeli grad pješice kako bih otkrila svako stambeno naselje i proučila kako “obični” ljudi žive na toj lokaciji.

To ne znači da sam postala turist koji hoda samo po centru. Ni slučajno. To samo znači da sam promijenila prioritete gotovo preko noći, a sve je počelo prošlo ljeto u Italiji.

Prošla godina bila je stresna i naporna. Izašla sam iz svoje zone ugodne u kojoj sam se godinama dobro osjećala. Nije mi se svidio taj izlazak. Umorio me. Iscrpio i uzeo zadnji atom moje snage. Malo je nedostajalo da ne odem nigdje na putovanje i da ostanem cijelo ljeto kod kuće. A onda se dogodio preokret u obliku Italije. Ukoliko niste znali, Italija je moja omiljena zemlja u koju bih se mogla sutra preseliti.

Kupiti malu kamenu kuću u Toskani, posaditi paradajz i tikvice i svaki dan pisati u vrtu ili u radnoj sobi s pogledom na vrt. Dok se taj san ne ostvari, ostaje mi posjećivati Italiju što češće mogu. Gospodin Orbis nije pretjerano lud za Italijom ali je tolerira radi mene. I tako smo prošle godine završili u vili iz 17.stoljeća u apsolutno nezanimljivom dijelu Italije, kad je riječ o kulturi i lijepim gradovima.

Nismo bili ni pretjerano blizu grada. Prvi u blizini bio je Pesaro, a vjerujte mi kad vam kažem da vas neće ostaviti bez daha. Zato sam sretno zaključila da mi je bolje provoditi vrijeme u čarobnom vrtu pod drvetom i bila mi je to jedna od najboljih odluka ikada.

Planiranje putovanja za ovo ljeto bilo je puno teže i trajalo je duže nego što je trebalo. Svakodnevno smo mijenjali destinacije, a ideje su se nizale jedna za drugom. Hoćemo li ići u Kuala Lumpur i Singapur? Seoul? Hong Kong? Toronto? Peking ili možda opet u Dubai? Nikako se nismo mogli odlučiti oko idealne destinacije.

Jedino oko čega smo se jednoglasno složili je da smo mrtvi umorni i da nam treba mjesto na kojemu ćemo se osjećati ugodno, opušteno i vratiti se revitalizirani. Koje bi to mjesto moglo biti?

Odustali smo od egzotičnih destinacija koje bi nas samo tjerale da većinu vremena provedemo izvan hotela i odlučili se fokusirati na našu domaću i poznatu Europu.

Ali u Europi smo već puno toga obišli? Gdje bismo mogli putovati, a da nismo već bili? Portugal? Ne, ne ide mi se u Portugal, želim u Italiju. Gospodin Orbis je skeptično gledao na moju talijansku ideju. On nije lud za povijesnim zgradama i gelatom kao što sam ja. On bi želio mjesto gdje može trčati svako jutro uz pješčanu plažu, voziti longboard i baviti se sportom.

Ja bih željela mjesto na kojemu se mogu smjestiti s laptopom na mirnu lokaciju, uživati u pogledu i uz kavu pisati cijeli dan. Odjednom nam je na pamet pao Helsinki! Kako se Helsinkija nismo sjetili ranije?

Da, Helsinki nema pješčane plaže i palme. Vjerojatno nije baš ni pretjerano lijepo vrijeme ljeti ali nema veze, nismo bili i zvuči baš egzotično. Helsinki…sviđa mi se to ime. Idemo proučiti hotele i ponudu u Helsinkiju i rezervirati nešto pa da se napokon pomaknemo s mrtve točke. Osim toga, Croatia Airlines ima direktan let do Helsinkija po odličnoj cijeni.

A onda je došlo do hlađenja. Ono što morate znati o Helsinkiju je da je nevjerojatno skup grad što meni pričinjava priličan problem. Kao što sam napisala na početku, ne volim kad se osjetim prevareno. Dopisivala sam se preko Twittera s prijateljima iz raznih dijelova svijeta, a koji vole putovati poput mene. Svi koji su bili u Helsinkiju žalili su se na cijene, a dojam grada bio je u najmanju ruku šarolik.

Odlučili smo pogledati nekoliko vlogova. Ono što smo vidjeli, nije nas pretjerano oduševilo iako, možda i griješimo. Grad je djelovao sterilno. Poput oblačnije i hladnije Austrije koju nikako ne volim.

Sve je bilo puno betona i nezanimljivih zgrada. Gradski bazeni na obali koje svi putnici obavezno posjećuju izgledali su tužno, staro i depresivno. Možda je bilo krivo vrijeme. U 7.mjesecu bilo je 13 stupnjeva, a oblaci su bili toliko nisko da je cijeli grad poprimio siv izgled. Helsinki je izgledao kao slika iz bojanke koju je potrebno obojati kako bi oživjela.

Glavni preokret se dogodio kad je vloger kojega smo gledali (a moram napomenuti da je riječ o putniku koji odsjeda u hostelima i šatorima i ne traži skupa mjesta) otišao na ručak i počeo snimati cijene.

Već su me sam izgled grada, sivilo i beton obeshrabrili ali zelena salata je ono što me definitivno odbilo od Helsinkija. Zelena salata, u restoranu koji većina ne bi pogledala ni dva puta, koštala je 70 kuna ili gotovo 10 eura.

Nema šanse. Zelenu salatu koja izgleda kao korov, a ima i takav okus ukoliko nije dobro začinjena, nemam namjeru toliko plaćati. Situacija se nije popravila ni kada je vloger, u šetnji gradom, počeo snimati ostale cijene i to na kioscima sa sendvičima i uličnom hranom.

Jednog dana ću se vjerojatno morati pomiriti sa skupom zelenom salatom koja tada neće biti 70 nego 100 kuna (inflacija, ljudi) ali sada ne želim. Biramo novu destinaciju za putovanje. Avionske karte postaju sve skuplje, većina hotela je već rezervirana ili su poskupili kako se priblažava vrijeme odmora. Stres oko putovanja počinje rasti.

A onda je pala odluka u samo 10 minuta. Idemo u Barcelonu! Bez puno razmišljanja, odlučivanja i filozofiranja. Bili smo već u Barceloni prije nekoliko godina, kad smo bili još pomalo neiskusni putnici i unatoč tomu bilo nam je divno. Barcelona nudi sve ono što smo tražili.

Plažu za trčanje i bavljenje sportom za gospodina Orbisa, palmu ispod koje mogu pisati i pogled u kojemu mogu uživati. Direktan let iz Zagreba koji traje manje od dva sata. Savršeno! Ovaj put nećemo biti tipični putnici, a još manje turisti.

Nećemo propješačiti cijeli grad. Nećemo obići svako stambeno naselje. Nećemo biti pod pritiskom da vidimo sve što mislimo da moramo vidjeti. Nećemo izaći iz hotela u 9 ujutro, a vratiti se u ponoć kao prošli put.

Ovaj put ćemo uživati u putovanju. Raditi samo ono što želimo raditi pa ako to znači i provesti dan u lounge baru hotela s pogledom na Barcelonu ili sjedenje na klupi s šalicom kave iz Starbucksa. Za produktivan nastavak godine nužno se opustiti, odmoriti i ne biti pod pritiskom koji si uglavnom sami stvaramo. A pitate li mene koja je najbolja metoda opuštanja, reći ću vam da je to osjećaj slobode da radite ono što hoćete, kad hoćete i kako hoćete.

Da, nosim laptop sa sobom jer si u ovom trenutku ne mogu priuštiti da se potpuno isključim, zaboravim na sve i budem nedostupna neko vrijeme ali ne smeta mi. Kad radiš ono što voliš, nije teško raditi ni ispod palme s pogledom na pučinu.

Mislim da je ovo odgovor na brojna pitanja koja sam dobila u vezi putovanja, od trenutka kad sam objavila da idem u Barcelonu. Nekima je moj izbor bio neobičan, nekima odličan, neki su znali da sam već bila u Barceloni, a neki su željeli čitati putne priče iz Kuala Lumpura.

Maleziju ćemo ostaviti za neki drugi put. Možda za vrijeme kad mi se vrati želja za beskrajnim istraživanjem i hodanjem. Za sada ćete se morati zadovoljiti s mojom palmom i putnom pričom iz Barcelone. Oni koji su je posjetili, znaju koliko je prekrasna. Oni koji još uvijek nisu bili..mogu vam je od srca preporučiti.

Koji su vaši ljetni planovi? I je li tko bio u Helsinkiju da mi napiše koju dobru riječ za njega?