Sjećate li se dana kad ste odlučili otvoriti svoj blog? A trenutka kad ste napokon napisali prvi tekst, editirali ga i držali drhtavi prst iznad miša kako biste napokon skupili hrabrosti da stisnete taj Publish i objavite cijelom svijetu svoje remek djelo?

Remek djelo koje vjerojatno nije naišlo na reakcije kakve ste očekivali, a osim šačice ljudi nije ga nitko pročitao, ali u tom trenutku ta činjenica nije bila ni najmanje važna. Važan je bio samo onaj osjećaj da ste nešto učinili i napokon objavili javno svoj tekst na svom blogu.

Onog trenutka kad ste odlučili otvoriti svoj blog i početi redovno objavljvati sadržaj na njemu, očekivali ste toliku navalu posjeta da ste se pitali hoće li server izdržati toliki pritisak.

Je li server izdržao ili ne, to je neka sasvim druga priča za neki drugi lagani petak. U cijeloj priči je važno samo jedno – ukoliko ste odlučili otvoriti svoj blog prije više od godinu dana i još uvijek niste odustali od njega, imate svako pravo smatrati se blogerom ili blogericom.

Vodite li svoj blog uporno, neumorno i strpljivo te objavljujete najmanje jedan tekst mjesečno, neovisno o tome koliki broj posjeta imate i koliko ljudi čita ili dijeli vaše tekstove, čestitam, bloger ste. A možda i pisac ili poduzetnik ali i to je neka skroz druga priča.

Svatko tko vodi svoj blog i uživa u njemu, neovisno o tome zarađuje li išta ili ništa, a riječ je o dovoljno upornom pojednicu ili pojedinki da konstantno objavljuje novi sadržaj, najvjerojatnije ne gleda na svoj blog kao na hobi.

Teško je biti ustrajan u hobiju dovoljno dugo da nakon nekog vremena ne odustanete i pobjegnete glavnom bez obzira posebno kad shvatite koliko taj hobi oduzima vremena. Koliko je potrebno koncentracije, predanosti, sati sjedenja pred laptopom, uređivanja i editiranja tekstova prije nego što budu spremni za objavljivanje na internetu.

Znamo i sami da ono što objavimo na internetu ostaje tamo zauvijek pa iz tog razloga nije najpametnija ideja objavljivati nešto čega ćemo se kasnije sramiti i pokušavati pronaći načine da uklonimo sve tragove svog postojanja iz svih udaljenih kuteva interneta.

Ozbiljni blogeri svoj blog shvaćaju ozbiljno, do te mjere da na njega ne gledaju kao na hobi, obavezu ili teret. Gledaju na njega kao na posao, projekt, opuštajuću aktivnost s kojom se moraju baviti jer u suprotnom neće imati načina izbaciti sve riječi i nakupljenu energiju iz sebe.

Mnogima iz vaše okoline blog se može činiti kao nešto nepoznato i egzotično, a više od svega neshvatljivo (zamislite tek da ste vloger ili profesionalni gamer). Većina neće znati ni definirati blog, barem dok im ne objasnite.

Neće shvatiti poantu pisanja bloga, posebno ako od njega ne zarađujete, direktno ili indirektno. Neće im biti jasno zašto sunčan dan provodite zatvoreni u sobi s laptopom niti će shvatiti vašu potrebu za pisanjem.

I dok se mnogi čude tiho i u sebi, mogli biste na svom blogerskom putu naletjeti na ljude koji će glasno verbalizirati svoje misli i pitati vas nešto što im se mota po glavi, a što se zapravo smatra nepristojnim pitanjem u blogerskom svijetu.

Imate li dodatnih pitanja za blogere u svojoj okolini, pazite što ih pitate i način na koji ih to pitate. Blogeri su osjetljivi na svoje blogove i mogli biste stradati, čak i ako potpuno nedužno ispitujete nešto što vam nije jasno, a bloger to smatra neprimjerenim.

Što nikada ne smijete reći blogeru želite li izvući živu glavu?

Dobro je imati hobi

Slažem se da je hobi uvijek dobra ideja, problem je u tome što većina blogera na svoj blog ne gleda kao na hobi. Svi pišu blog s nekim razlogom. Neki bi željeli postati pisci (ili već jesu pisci, novinari..) pa pišu na blogu s namjerom da se dodatno brendiraju. Drugi žele razviti svoj posao pa otvore poslovni blog. Neki se žele proslaviti i postati profesionalni blogeri ili influenceri, a neki pišu blog bez ikakvih konačnih ciljeva jer se jednostavno moraju kreativno izraziti.

S obzirom da pisanje bloga oduzima više vremena nego što možete zamisliti ako ne vodite blog, a postoje ljudi koji uporno i redovno pišu svoje blogove već godinama, teško da bi se ta aktivnost mogla nazvati hobijem.

U hobi spada pecanje, skupljanje salveta, šaranje po bojankama za odrasle, maljanje vodenim bojama po papiru svaka 4 mjeseca. Sjedenje pred laptopom satima, istraživanje tema, pisanje bilješki, prenošenje misli na (digitalni) papir, traženje grešaka i uređivanje teksta…ne, to nije hobi.

Pisanje bloga možete nazvati kako god želite ali ne i hobijem. Pitajte bilo kojeg blogera ili blogericu koji su mu/joj hobiji, uvjerena sam da pisanje bloga nije među njima.

Kako ti se samo da toliko pisati?

Ovo je nešto što sam i ja čula više puta od svoje okoline i nakon 2,5 godine pisanja i dalje ne znam što da odgovorim na to. Najbolji odgovor bi vjerojatno bio – jednostavno mi se da, nema dodatnih objašnjenja.

Možda mi se ne da prati zavjese, ići na trčanje, gledati TV, pisati marketinški plan ili ponudu za novog klijenta ali pisati blog mi se uvijek da i tu se nema što dodati. Da bi blog bio uspješan, potrebno ga je redovito ažurirati.

Zato nije dobra ideja otvarati blog ako niste potpuno ludi psycho pisac koji je spreman dobar dio vremena odsjediti pred laptopom. Želite li blog jer vam se to čini fora, zgodno, šminkerski, mislite da će vam pomoći u poslu, u dodatnoj zaradi, u internetskoj slavi..odustanite, ne isplati se.

Ali osjećate li potrebu za pisanjem, mislite li da ćete se raspuknuti ako ne napišete nešto, a pisanje vam fizički nedostaje ukoliko napravite pauzu, onda ste dobar potencijal za pisca i blogera. U tom slučaju je samo vama jasno kako vam se da toliko pisati. Pustite druge da vam se čude, a vi se zauzvrat čudite njima.

Kako imaš toliko vremena za pisanje?

Nakon čega obično uslijedi – blago tebi što imaš toliko vremena, da ga bar ja imam. S vremenom obično postoji jedna velika zabluda, a ta je što mnogi misle kako neki ljudi imaju više ili manje vremena od drugih. Osobno ne vjerujem u tu teoriju, a reći ću vam i zašto.

Dan traje 24 sata i svima traje jednako. Organizacija vremena je vještina koja se uči, a raspolaganje vremenom je stvar prioriteta. Želite li za nešto pronaći vrijeme, pronaći ćete ga. Ne želite li pronaći vrijeme, pronaći ćete izgovor.

Ne može biti jednostavnije od toga. Mislite li da netko ima puno vremena, bolje pitajte tu osobu za savjet o upravljanju vremenom i stvaranju vremena za prioritete. Mogli biste naučiti nešto korisno, a možda i besplatno.

Dobivaš li besplatne stvari?

Problem s kojim se uglavnom susreću modni i beauty blogeri je taj što većina u njihovoj okolini misli kako dobivaju toliko besplatnih stvari da se već guše u njima. Tko ne bi želio dobivati besplatne Chanel ili Dior kreme? Ili Prada cipele iz najnovije sezone? Naravno da ih dobivaju oni koji pišu o njima.

Problem je u tome što ih uglavnom ne dobivaju. Malo je onih blogera koji su došli do takvog statusa da dobivaju sve i ne moraju više nikada ništa kupiti. Istraživanje provedeno među beauty blogerima na svjetskoj razini pokazalo je da više od 70% proizvoda koje pokazuju na blogu (videu ili društvenim mrežama) kupuju sami, čak i oni koji imaju više stotina tisuća pratitelja.

Iako nisu zadovoljni zbog troškova koji su često viši od zarade, posebno kada je riječ o manje poznatim blogerima, svatko bira sam svoj put i radi što može dok može. Nikada nije dobro ništa pretpostavljati pa tako ni o blogerskim poklonima.

Uostalom, ako blogeri i dobivaju poklone na temelju svog bloga, ne želite valjda biti dežurno njuškalo i ispitivati ih o nečemu što vas se ne tiče?

Prati me!

Mnogi novi blogeri često obijaju blogove na internetu u potrazi za publikom. Kada naiđu na blog, ostave komentar koji se sastoji od dvije riječi – prati me! Većina starijih blogera dobiva slom živaca na takve komentare i ne pada im na pamet poslušati napisano u komentaru.

Ja vjerujem da je riječ o djeci ili tinejdžerima koji su otvorili blog i ne znaju bolje. Spajanjem na blog uglavnom potvrdim ono što sam mislila, a takvi blogovi najčešće nestanu nakon kratkog vremena, kad osoba shvati da je cijela ta ideja bolje zvučala nego što se pokazalo u stvarnosti.

Odlučite li se otvoriti blog, nemojte ostavljati poruke – prati me –  na tuđim blogovima. Ima i boljih, a i uspješnijih metoda dolaska do čitatelja, publike i građenja veza s drugim blogerima. Prati me definitivno nije put kojim ćete postići ono što želite.

Želiš li se proslaviti?

Mnogi ljudi rade nešto što vole u potpunoj anonimnosti čak i pod pretpostavkom da nikada nitko ne otkrije što rade. Drugi rade nešto što vole i objavljuju to javno na internetu kako bi cijeli svijet mogao vidjeti.

Ipak, to što netko objavljuje javno sadržaj ne znači da se želi proslaviti. Iako, moram priznati da nisam nikada razumjela one blogere koji su tvrdili da im nije stalo do čitanosti, nemaju nikakve ciljeve pred sobom, ne očekuju rezultate ali ipak spadaju u ovu drugu javnu skupinu.

Ukoliko ste vi taj bloger, molim da mi objasnite zašto imate javni blog, a ne pišete u tekicu? Ili u word dokument pa ga spremite na kompjuter?

Kako god bilo, ne žele svi biti poznati, a i ako žele, to stvarno nije vaša briga pa s tim na umu nije ni pristojno ispitivati ljude žele li biti slavni.

Zarađuješ li od bloga?

Moram li izabrati najnepristojniju stvar koju netko može uputiti blogeru, onda bi pitanje o zaradi bilo na prvom mjestu. Hodate li ulicom i ispitujete li nepoznate ljude koliku imaju plaću? Pitate li članove svoje šire obitelji, prijatelje, poznanike i suradnike kolika im je plaća?

Nisam ni mislila. Onda nemojte ispitivati ni blogere zarađuju li od bloga jer je riječ o jako osobnom i neprimjerenom pitanju kojim jako zadirete u privatnost i stvari koje vas se ni najmanje ne tiču.

Zar blogovi još postoje?

Blogovi su već dugo u internetskim prostranstvima, a u jednom trenutku (prije YouTube-a) doživjeli su velik rast i popularnost. Svi su imali blog. I njihov pas je imao blog. Bilo je moderno reći da ste bloger i blogerica do te mjere da se naziv malo ofucao i postao konfekcija.

Kako je bilo najviše besmislenih modnih i kozmetičkih blogova jer su curice svih dobi (i poneki dečko) mislili da je to najbrži način da nešto zarade ili se proslave, a gotovo svi su bili upitne kvalitete, mnogim pravim blogerima je zapinjala knedla u grlu kad ih netko pita s čim se bave ili što rade.

Blog je postao asocijacija za modno-kozmetički-lifestyle blog. A onda, kako biva sa svim kratkotrajnim trendovima, klinci su shvatili da je cijela priča malo kompliciranija od – idem se slikati u ogledalu u HM majici kakvu posjeduje pola svijeta – i blogovi su se počeli gasiti.

Opstali su oni blogovi s upornim autorima ili autoricama, neovisno o tematici kojom se bave. Da, video je malo zasjenio blog, ljudi više vole film od knjige ali to većini blogera nije važno. I tako nikada ne bi stali pred kameru osim ako baš ne moraju.

Ti si onda nešto kao pisac?

Nije mi se jednom dogodilo da mi se javi bloger koji je izdao knjigu ili više njih i koji mi se požali kako ga nitko ne doživljava kao pisca. Iako mislim da se ne treba zamarati s tim kako nas ljudi doživljavaju, shvaćam da neke blogere može izbaciti iz cipela ako se na njih gleda kao na hobiste piskarala.

Definicija pisca preuzeta iz rječnika kaže da je riječ o osobi koja piše. Ne navode se detalji gdje osoba piše, koliko piše, zarađuje li od pisanja, objavljuje li napisano ili piše samo za sebe. Prema tome, pišete li onda ste pisac i nemojte se zamarati što drugi misle o vama.

Koliko ljudi čita tvoj blog?

Pitanje koje je skoro u rangu s pitanjem o tome koliko zarađujete od bloga, a od kojega osoba koja ga je postavila nema apsolutno nikakve koristi osim zadovoljavanja vlastite znatiželje. Ponekad se dogodi da ni vi ne znate koliko točno ljudi dnevno, tjedno ili mjesečno čita vaš blog pa vam može biti smiješno da taj podatak zanima nekog drugog.

Osim ako niste ptica hvalisavica  s velikim brojem čitatelja i volite taj podatak podijeliti s ostatkom svijeta, neovisno o tome jesu li vas to tražili ili ne, ovakvo pitanje bi većini blogera moglo izazvati nelagodu.

Ljudi svašta ispituju ni ne razmišljajući jesu li ta pitanja primjerena ili ne. Ispitivat će vas bliske osobe i članovi obitelji, a pronaći će se i onih kojima nije mjesto u vašem biznisu. Kako ćete reagirati i što ćete odgovoriti ovisi samo o vama.

Smatrate li da je neko pitanje neprimjereno ili vas iz nekog razloga ljuti, imate puno pravo ne odgovoriti na njega.

Jeste li ikada dobili pitanje ili komentar vezane uz svoj blog koje ste smatrali neprimjerenima?