„This city is a sorceress, you know, Daniel? It gets under your skin and steals your soul without you knowing it“

Carlos Ruiz Zafon, The Shadow of the Wind

Teško je zamisliti Barcelonu bez njenih legendarnih pješčanih plaža ali upravo je tako izgledala prije Olimpijskih igara 1992. godine. Žuto-bijelog pijeska nije bilo. Uz obalu su, jedna do druge, bile poslagane sive tvornice, a umjesto plavih valova Mediterana voda je bila onečišćena industrijskim otpadom.

Barcelona prije i nakon 90-ih nije isti grad što će vam potvrditi svatko tko je bio za vrijeme i na kraju razdoblja koje je ovaj industrijski i lučki grad pretvorilo u jedan od najpoželjnijih turističkih odredišta u Europi.

Bila sam tri puta u Barceloni. Tri puta i još uvijek mi nije dosta. Svaki put sam se kući vratila sve uvjerenija kako jedva čekam da opet odem, hodam njenim ulicama, upijam njen duh i puštam je da mi ukrade dušu jer ona, Barcelona, stvarno i je vještica.

Prvi put kad sam bila u Barceloni, ranih 90-ih nije me pretjerano oduševila. Bila sam premlada, Barcelona tek u razvoju ali sam nanjušila njen potencijal. Sljedeći put sam je posjetila prije nekoliko godina i došla sam kući zaljubljena. Zadnji put, prije mjesec dana, vratila sam se uvjerena da je to grad koji ima srce i u koji bih mogla dolaziti svake godine, barem na nekoliko dana i istražiti svaki njen kutak.

Najviše volim putovati autom i to iz više razloga:

• Volim imati stvari pod kontrolom
• Volim stajati po putu kad poželim i piti kavu na benzinskoj
• Volim nositi previše stvari što mi može proći samo u autu
• Volim se skinuti bosa i podići noge na armaturnu ploču ispred sebe što u avionu nije moguće, a nije se ni pristojno skidati

Drugo omiljeno prijevozno sredstvo mi je avion iako uglavnom umirem od dosade kad se s njim vozim, posebno na kratkim relacijama na kojima nema ni interneta ni infotainment sustava na kojemu mogu gubiti vrijeme.

Ali pogled…pogled iz aviona je razlog zbog kojeg bih mogla s njim putovati svakodnevno. Ukoliko ste opsjednuti, poput mene, nebom i oblacima onda vjerojatno i sami znate koliki je užitak ploviti nebom, 10.000 metara iznad tla i gubiti se u bijelim, pahuljastim oblacima rasutima po beskrajnom plavetnilu.

Koliko god osjećam uzbuđenje kad ugledam ispod sebe grad u koji stižem, toliko mi bude žao i malo mi se stisne oko srca kad se sjetim (i osjetim) da počinjemo gubiti visinu i da ću uskoro biti s nogama čvrsto na zemlji. Jer ne volim biti s nogama čvrsto na zemlji, mislim da nije zdravo.

Iako uvijek govorim da volim uzbuđenja, a izbjegavam monotoniju, toliko sam u nekim stvarima biće navike. Zato je i ovaj put hotel bio u istom dijelu grada kao i tijekom prošlog boravka. Štoviše, novi hotel bio je udaljen od starog samo nekoliko minuta hoda.

Lokacija – Poblenou ili kako ga vole zvati, Katalonski Manchester jer je to nekada bila industrijska zona Barcelone (poput Meatpacking districta u NYC i Shoredicha u Londonu). Danas industrije, barem u Poblenou više nema ali kao podsjetnik na nju ostali su brojni tvornički dimnjaci, restaurirani kao spomenici na neka bivša vremena kao i tvornice pretvorene u poslovne zgrade ili na nekim mjestima jednostavno djelomično ili potpuno porušene.

Kako je industrijska era umirala, tako je Poblenou sve više propadao. Poput mnogih dijelova Barcelone bio je potpuno zaboravljen sve do Olimpijskih igara, a onda se odjednom našao na mapi za rekonstrukciju i oživljavanje. I bila je to odlična ideja.

Umjetnost, freelanceri i plaža

Poblenou je oživio, u njemu su se smjestili mnogi internacionalni hotelski lanci, a njegov potencijal su otkrili i lokalni umjetnici, što zbog velikih napuštenih industrijskih hala, što zbog niskih cijena najma.

Poblenou se danas smatra hip(sterskim) dijelom grada koji preferiraju kreativni milenijci. Najbolja stvar od svega? Nema turista. Barem ne previše, a oni koji odsjedaju u hotelima u ovom dijelu grada rano ujutro hvataju taksije ili javni prijevoz koji će ih odvesti u samo turističko srce Barcelone.

To znači da ostaje više prostora za lokalno stanovništvo i sve nas koji se ne smatramo turistima, ne uživamo u turističkom obilaženju grada i volimo se malo uživjeti u život domaćina.

Poblenou obožavaju milenijci i hipsteri. Cijene najma stanova su niske, želite li iznajmiti ured ili pronaći mjesto za co-working (način rada freelancera koji preferira milenijska generacija) uspjet ćete to učiniti bez problema, okolina je šarmantna, kafići su divni, tapas barovi su na svakom koraku, a do plaže se možete prošetati. Što još možete poželjeti?

Za razliku od stare Barcelone i njenog povijesnog dijela, ovdje su ulice i ceste široke s jasno označenim i velikim stazama za bicikliste u oba smjera na kojima se često vide i vozači električnih romobila.

U Poblenou jutro počinje prilično kasno, iza 10 sati. Prije toga je sve zatvoreno osim ponekog malog i zaboravljenog supermarketa koji izgleda kao da je zapeo u ranim godinama prošlog stoljeća. Zapravo, ovakvih supermarketa je u Barceloni više nego što možete zamisliti ali vjerojatno se uspijevaju održati jer imaju dugo radno vrijeme, a nema čak ni pauze za siestu.

U Barceloni, čak i u samom centru grada, stanovnici poštuju pravila zadana možda i stoljećima ranije i drže se sieste. Nešto malo iza podneva, trgovine se zatvaraju. Vlasnici malih lokala navlače rešetke, stavljaju ključ u bravu i natpis na vrata – vraćam se u 16h. Želite li kupiti nešto u tom vremenu, morat ćete se okrenuti velikim trgovinama i brendovima poput Zare ili Guccija koji se drže modernog računanja vremena i radnog dana.

Ljepota Barcelone je u tome što dan počinje kasno ali kasno i završava što je savršen koncept za noćne ptice koje uživaju dugo spavati ujutro ali zato im nije strano sjesti na večeru u ponoć. Volite li i vi večerati kasno navečer?

Nema ništa ljepše nakon cjelodnevnog istraživanja malo odmoriti u lounge baru hotela, a onda kad se smrači i približi vrijeme kada većina ljudi ide spavati, izađete van i sjednete u neki od brojnih restorana smještenih na Rambli del Poblenou.

Mislila sam da nakon boravka u Sorentu nikada neću jesti takvu divnu domaću pastu dok se ne vratim u Sorento. Prevarila sam se. U Barceloni sam pronašla mali restorančić koji se hvali domaćom pastom u svim mogućim varijantama.

Isplati se probati, tko zna, možda znaju što rade. Pokazalo se da znaju, a ja sam si opet dokazala da sam u nekim detaljima biće navike. Išli smo svaku večer tamo na večeru. Kako i ne bismo, pogledajte kako izgleda! A okus je još i bolji.

Na putovanjima, koliko god mislim da je dobro eksperimentirati, ipak preferiram odlaziti na isto mjesto nakon što otkrijem što mi se sviđa. Osim što nema neugodnih iznenađenja, osoblje restorana će vas upoznati pa će se prema vama početi ponašati kao prema domaćima.

Što je, pitate li mene, prilično dobro jer ćete se moći s njima neobavezno zapričati, saznati zgodne detalje mjesta u kojemu boravite i povezati se na nešto dubljoj razini od klasičnih – kako ste, otkuda dolazite, sviđa li vam se Barcelona?

Iako se turisti mogu pronaći u svim dijelovima grada, u restoranima i kafićima Poblenoua uglavnom borave domaći. Činjenica što je sutra radni dan njima očito ne smeta jer veselo naručuju hranu i pića u ponoć, smiju se i uživaju u hrani i dobrom društvu. Lijepo je vidjeti ljude koji znaju živjeti život punim plućima.

Najveća znamenitost Poblenou-a je Torre Glories, poznat i kao nekadašnji Torre Agbar. Kad bih tražila dizajn za Orbis toranj, izgledao bi baš tako, posebno kad je noćno osvijetljen (skromna sam, zar ne?).

Torre Glories je prava atrakcija Barcelone i nemoguće je da se nađete u gradu, a propustite ga. Osim što je sa svojih 38 katova vidljiv iz mnogih dijelova grada, Torre Glories pronaći ćete i u obliku figurica, na magnetima, majicama, šalicama, torbama i ostalim turističkim suvenirima proizvedenima u Kini.

Dizajnirao ga je poznati francuski arhitekt Jean Nouvel. Konstrukcija je započela 1999.g, a neboder je završen 2005.g i postao je sjedište Agbar grupacije po kojoj je dobio ime. Početkom prošle godine je prodan pa je promijenio i ime.

Meni ga nisu ponudili ali kako mu je to već druga prodaja u tri godine, rekla bih da bi mogao opet završiti na bubnju, a onda ćemo imati Orbis Inc. sjedište u Barceloni. Zvuči dobro, a sad dosta planiranja, idemo dalje.

Torre Orbis, pardon, Torre Glories privukao je brojne kritičare koji su mu zamjerili što je narušio savršenu panoramu Barcelone. Barcelonci, nenaviknuti na avangardne građevine (iako imaju Sagradu Familiu), nazivaju ga brojnim imenima od kojih je većina potpuno neprimjerena za ovaj tekst.

Ali, kako to obično biva, ljudi su se na kraju navikli na Torre i na njegov oblik za koji Nouvel tvrdi da predstavlja gejzir koji ekplodira u nebo, a da je inspiraciju pronašao i u brdima Montserrat.

Kako god bilo, Torre Orbis Glories je neboder koji me privukao prošli put kad sam posjetila Barcelonu, a sada sam si samo potvrdila da sam pomalo (jako) zaljubljena u njega. Pratite li me duže vrijeme onda znate da si na svakoj lokaciji koju posjetim pronađem građevinu u koju se zaljubim, ne ispuštam je iz vida i slikam je iz svih kuteva.

Zanimljivo je da je obično riječ o modernim građevinama posebno ako znate da sam osoba koja više preferira klasičnu arhitekturu ali i u Barceloni je moje srce otišlo neboderu u obliku sfere koji posebno impresivno izgleda noću.

Zanimljiv je podatak da se na Torre Glories dva puta penjao i Alain Robert, 2006. i 2007. godine. Mislim da je to bio pravi spektakl (od kojega se znoje dlanovi) za gledanje.

Ovako je to izgledalo 50-ih godina 20. stoljeća. Tvornice uz plažu, ni najmanje privlačno, složit ćete se. Danas plaža izgleda sasvim drukčije, a do nje vas dijeli samo nekoliko minuta hoda iz ovog kreativnog i hipsterskog dijela grada.

Plaža je uvijek odličan izbor, osim po najvećem suncu. Kako sam vampirski bijela, a i vampirski reagiram na sunce, ne volim ići na plažu po danu, a valovi Balearskog mora su veliki i predstavljaju pravi izazov čak i naprednim plivačima.

Volite li nemirno more (a ja ga volim) onda ćete stisnuti zube, namazati se faktorom 50 od glave do pete, svijetlit ćete na suncu i među drugim preplanulim kupačima i svejedno se vratiti u hotel blago ružičasti. Ali uživat ćete u valovima, a to je jedino važno u tom trenutku.

Barcelona ima mnoge plaže od kojih je najpoznatija Barceloneta. Izbjegavajte je u širokom luku osim ako se ne volite gužvati sa stotinama drugih koji su, iz meni potpuno nepoznatog razloga, magično privučeni ovom plažom.

Barceloneta je identična drugim plažama koje su spojene s njom, a protežu se kilometrima uz more s jedne i grad s druge strane. Jedina razlika je u tome što je Barcelonata najpoznatija, u blizini legendarnog hotela W koji je oblikovan u obliku jedra, pretrpana, a samim time i najprljavija plaža.

Barcelonci vole svoje plaže (iako Barcelonetu izbjegavaju) i iskorištavaju ih do maksimuma. Nakon posla cijele obitelji dolaze na plažu, rasprostru ručnike i uživaju u ostatku dana. Imate li mrežu za odbojku na pijesku, možete je postaviti na obilježena mjesta i zabavljati se. Možete i surfati na dasci, valovi su dovoljno dobri i za tu aktivnost.

Ovaj nekadašnji industrijski dio grada unatoč razvoju koji je doživio u zadnja dva desetljeća svejedno nije izgubio svoj nekadašnji šarm. Dok se šetate malim ulicama i istražujete dimnjake bivših tvornica, na trenutke će vam se činiti da se nalazite u Meksiku ili u nekom drugom gradu koji s velebnom i ušminkanom Barcelonom nema nikakve veze.

Baš je u tome dio njenog šarma jer je Barcelona, kao i svaka prava vještica, puna iznenađenja na svakom koraku. Tako ćete, dok hodate ulicama kojima je hitno potrebna obnova, naletjeti na mali lokal koji izvana uopće ne izgleda privlačno.

Oguljena fasada i pred ulazom dva mala stola i stolice napravljeni od starih drvenih sanduka. Ali, nešto će vas magično privući i natjerati vas da uđete unutra. Kad uđete, poput mene ćete stajati na ulazu i ostati bez daha pred onim što ćete vidjeti.

Savršenu malu knjižaru, trgovinu s biljkama, Internet cafe i book cafe u jednom, a sve smješteno u industrijski i nerenovirani prostor bivše tvornice. Mjesto iz kojega nećete željeti izaći. Imat ćete potrebu ići tamo svaki dan i pisati među biljkama uz šalicu (ili više njih) savršene i mirisne kave.

Bit će vam žao, kao i meni, što ste došli avionom i ne možete kupiti sve biljke koje ste tamo vidjeli, a izgledaju tako lijepo, svježe i privlačno. Obećat ćete sami sebi da ćete navratiti opet kad se sljedeći put nađete u Barceloni.

A kako je najbolje završiti dan? Šetnjom po Rambli del Poblenou, jednoj od pet Rambla u Barceloni. Rambla del Poblenou prekrasna je aleja koja je, za razliku od La Ramble koju svi znamo barem sa slika, jako ugodna za šetnju i boravak.

Tamo nema previše turista i najbolje ćete otkriti kako živi lokalno stanovništvo i osjetiti pravi duh Barcelone. Ljudi u Barceloni vole živjeti punim plućima, to je jasno već na prvi pogled. Imaju životni ritam koji meni odgovara.

Kasno započinju s danom, a kasno ga i završavaju. Zato Rambla del Poblenou počne živjeti u trenutku kad zađe sunce, a stanovnici Poblenoua i poneki lijeni turist iz obližnjeg hotela kojemu se ne da ići u centar, izađu van.

Nema ljepše šetnje od hodanja Ramblom od njenog početka, do plaže pa nazad. U povratku se obavezno zaustavite u jednom od prekrasnih malih lokalnih restorana u kojima ćete najviše čuti katalonski jezik.

Barcelonci su jako ponosni na svoju malu državu u državi /kraljevini. Međusobno pričaju isključivo katalonski, a ako naučite neku riječ ili izraz na njihovom jeziku obožavat će vas. S obzirom na nacionalni ponos, nije rijetkost po gradu vidjeti brojne zastave Katalonije kako vise s prozora i balkona.

Nisu rijetke ni političke poruke i slogani, a sve s ciljem osamostaljenja od Španjolske. Katalonci imaju duha, to im se mora priznati i baš ih zbog toga morate voljeti. I njih, a i njihov šareni, živi i živopisan grad.

O Barceloni bi se mogle napisati knjige. Carlos Ruiz Zafon, jedan od meni dražih pisaca koji s toliko ljubavi i šarma piše o Barceloni je za svaku preporuku ako niste čitali ništa njegovo. O Barceloni bih i ja mogla napisati još 10 putnih priča.

I ova priča je trebala biti drukčija ali je otišla u sasvim drugom smjeru. U smjeru samo jednog dijela grada koji mi je ukrao srce još kad sam ga prvi put posjetila.

Jeste li se vi kada zaljubili u neki detalj ili dio grada koji ste posjetili?

*sve slike su moje i slikane su sa Samsung Galaxy S8