Prije nekoliko dana igrom slučaja sam nenamjerno čula nečiji telefonski razgovor (iako ovaj uvod u kojem opravdavam samu sebe zvuči kao da sam prisluškivala) u kojemu je osoba izjavila kako nešto nije “normalno”. I to ne jednom, ponovila je kako to nije “normalno” više puta.

Prvo mi je prošlo kroz glavu kako ta određena osoba mora imati o sebi visoko mišljenje kad si daje za pravo da određuje što je, a što nije “normalno” (očito je da je “normalno” ono s čim se ona slaže dok je sve suprotno nenormalno), a onda sam se još jednom podsjetila koliko mrzim riječ “normalno”.

Ne volim ni riječ “mrzim”, mislim da je izrazito jaka i treba je koristiti s oprezom jer realno, smatram kako zapravo malo toga istinski mrzimo tako da bi izrazi “ne volim” ili “ne sviđa mi se” u većini slučajeva bili puno bolji izbor.

Međutim, potpuno sam iskrena kad kažem da riječ “normalno” ne samo da ne podnosim nego je i mrzim i to iz dubine duše. Toliko je mrzim da je ni ne koristim. Izbacila sam je i iz govora i pisma, a ako se ponekad i dogodi da se ne mogu sjetiti riječi koja bi uspješno nadomjestila omraženu “normalno”, redovno ću je staviti pod navodnike.

Kad završim s pisanjem ovog teksta izbrisat ću dokument s laptopa, a tipkovnicu oprati sapunom i vodom kako bih se riješila “normalnog”. Dobro, uhvatili ste me. Neću ali shvaćate što želim reći. Zar ne?

Što je uopće “normalno”?

Rječnik kaže da je “normalno” ono što je uređeno po određenoj normi, odnosno, ono što je sukladno s prije utvrđenim ili uobičajenim pravilima ponašanja. Stvarno? Nije li to malo staromodan i zaostao način gledanja na svijet oko nas?

Tko određuje što je norma i koja su to uobičajena pravila ponašanja? Ljudi, naravno. Isti oni ljudi koji su, još prije samo nekoliko stoljeća, tvrdili da je zemlja ravna, a da su crvenokose žene vještice koje treba spaliti na lomači.

Iako zemlja više nije ravna, crvenokose su uglavnom sigurne od vatre, a vuk samo dlaku mijenja, ljudski rod se nije toliko promijenio koliko bi se moglo misliti. Tehnologija je napredovala, znanost isto. Ljudi…ljudi su promijenili odjeću i način govora ali duboko u sebi mnogi su još uvijek isti oni inkvizitori koji su spaljivali sve one s kojima se nisu slagali.

Današnji inkvizitori su oni koji se svađaju i vrijeđaju druge ljude u komentarima na Facebooku i ostalim portalima i društvenim mrežama jer im se ne sviđaju ili ne prihvaćaju njihov način razmišljanja.

Inkvizitori su oni koji ne prihvaćaju ništa što nije slično ili isto njima. S čim se ne mogu poistovjetiti. S čim se ne slažu jer se razlikuje od njihove verzije “normalnog”. Što ne mogu ili ne žele razumjeti.

To su oni koji će se posvađati s vama jer su oni “normalni”, a vi niste jer vam se razmišljanja ili stil života razlikuju. Koji će zakolutati očima i preko telefona izjaviti nekome da niste “normalni” jer naravno, oni imaju to pravo odrediti što je “normalno”, a što nije.

To su oni koji bi vas i danas spalili na lomači, samo kad bi to bilo “normalno” i društveno prihvatljivo.

Živimo li uopće u “normalnom” svijetu?

Iako je još Pitagora nagađao da je Zemlja okrugla, u tamnom srednjem vijeku u kojemu se sve što se razlikovalo od “normalnoga” smatralo nenormalnim, Galileo je radi te ideje proglašen heretikom i skoro je spaljen na lomači.

Kako bi zemlja mogla biti okrugla? To je najveća glupost koju je itko ikada izjavio, smatrali su oni “normalni” i mudro zaključili kako bi se more izlilo, a pola svijeta bi visilo naglavačke. S obzirom da je tako nešto nemoguće, onda ni zemlja nije okrugla, a tko tvrdi da je nije “normalan” i zaslužio je ugrijati se na vatri.

Kako je svijet, a s njim i ljudska vrsta, evoluirao, tako smo i mi svi naučili da je Zemlja ipak okrugla, a da se more ne izlijeva te da nitko ne visi naopako. Nenormalno nam je postalo “normalno” napretkom znanosti iako sam uvjerena da 90% ljudi ne bi znalo objasniti zbog čega je Zemlja okrugla i zašto se ništa ne izlijeva iz nje. Ali, ni ne moramo znati jer su nam rekli da je to “normalno” i da tome moramo vjerovati. Još u osnovnoj školi.

A što je normalno u činjenici da ogromna kugla pluta svemirom za koji se ni ne zna ima li kraj? Ne samo da imamo ogromnu kuglu koja pluta u beztežinskom prostoru nego imamo i drugu, zagrijanu, vaternu kuglu koja se nije istopila od svoje vrućine nego grije nas da se ne smrznemo.

Na kugli, ovoj koju nazivamo Zemlja, ne onoj vaternoj, žive razna bića od kojih se mnogi vole smatrati normalnima. Hodaju na dvije noge, barem kad dosegnu određenu starosnu dob, oblače se, mogu govoriti, razmišljati (više ili manje uspješno). Mogu nešto učiniti sa sobom, od sebe i svijeta koji ih okružuje.

Ta bića, koja je netko nazvao ljudima, pokreće cijeli složeni mehanizam skriven unutar njih. Iako su bića uglavnom čvrsta, nisu otporna na život pod vodom, na visoke temperature ili jake udarce. Za preživljavanje su im potrebni hrana i voda, krov nad glavom i umjerena temperatura koja će ih održavati toplima ali ih ne pregrijati.

Tim bićima je potreban i zrak jer bez njega ne mogu živjeti. Zrak je ono nevidljivo, bez okusa i mirisa što pluta oko nas i što udišemo. Poželjno je da je dobre kvalitete inače se bića mogu razboljeti.

Ponekad, ničim izazvan, taj ugrađeni mehanizam stane. Kao kad se pokvari sat ili televizor. I onda i bića koja nazivamo ljudima stanu i više se nikada ne pokrenu. Pokvareni uređaj se ponekad može popraviti ali pokvareni mehanizam čovjeka često nema poznatih metoda popravaka.

Kad sažmete to na ovaj način, što je “normalno” u cijeloj toj priči?

A tek druge vrste koje žive na zemlji? Životinje i biljke se smatraju “normalnima” ali jeste li ikada gledali Animal Planet? Znate li što sve živi oko nas? Puno toga što nije “normalno” ali je tu i živo je i životinja je, a životinje su “normalne” iako mnoge tako ne izgledaju niti se tako ponašaju.

Strah od drukčijeg

Nekada, ne tako davno, smatralo se da su bića koja nazivamo ljudima “normalna” samo ako su bijela. Čovjek je bijel jer je to “normalno”. Zato se oni koji nisu bijeli nisu smatrali “normalnima” jer se razlikuju od nas “normalnih”.

A ako nisi “normalan” onda si nenormalan, štoviše, vjerojatno si životinja pa ideš u kavez. Ili raditi na plantažu. Besplatno naravno jer životinjama novac ne treba.

Danas smo se uglavnom naučili na novo “normalno” pa više ili manje uspješno možemo prihvatiti da postoje bića koja imaju drukčiju boju kože od nas, a svejedno se mogu smatrati ljudima s istim pravima poput “normalnih” bijelih ljudi.

Hej, pa čak je Amerika, zemlja u kojoj se donedavno ništa osim bijelog nije smatralo “normalnim” izabrala crnog predsjednika da dokaže sebi i drugima kako su napredovali u manje od 100 godina i zaključili da osoba druge boje može donositi racionalne odluke. Ili se barem samostalno služiti priborom za jelo.

Iako smo napredovali i prestali se toliko baviti bojama i nijansama, u zadnje vrijeme je na red došla ljubav. Ukoliko niste znali, sad ću vam reći da postoje “normalna” i nenormalna ljubav.

“Normalna” ljubav je ona između dvije bijele osobe različitog spola…ne, samo se zezam naravno. “Normalna” ljubav je ona između dvije osobe različitog spola neovisno o boji kože (iako bi bilo “normalnije” da su iste boje) dok je nenormalna ljubav ona između osoba istog spola i tu nećete dobiti dodatne negativne ili pozitivne bodove ovisno o vašim nijansama.

Svi mi “normalni” uživamo puno pravo pokazivati svoju ljubav gdje god nam to padne na pamet. Pa tako možemo svoju respektabilnu polovicu drugog spola zagrliti i poljubiti u javnosti, držati za ruku, pomaziti u tramvaju, pohvaliti se s njim ili s njom na poslu. Dovesti kući roditeljima i upoznati sa širom rodbinom kako bi se svi uvjerili u kakvog ste “normalnog” primjerka ljudskog bića izrasli. Blago vašim roditeljima, obavili su odličan posao.

Oni nenormani nemaju taj luksuz nas “normalnih”. Oni svoju drugu polovicu istog spola ne mogu zagrliti i poljubiti u javnosti, držati za ruku, pomaziti u tramvaju, pohvaliti se s njim ili s njom na poslu. Uglavnom je ne mogu dovesti kući roditeljima, a još manje upoznati sa širom rodbinom.

Jer, ako su roditelji već dovoljno napredni u razmišljanju, šira rodbina sigurno nije. A tko se želi hvaliti svojim nenormalnim djetetom i priznati da je podbacio kao roditelj? Točno! Nitko!

Što bi bilo kad bi….

Jeste li znali da Richard Branson ima disleksiju? U školi su mislili da nije baš “normalan” jer je bio užasan učenik ali srećom, njegova nenormalna majka nije dopustila da on u to povjeruje. Sad je uspješniji od onih “normalnih” koji su tvrdili da on nije “normalan” jer ne zna čitati, užasno piše i ne zanima ga matematika.

Što bi bilo da su Stephenu Hawkingu rekli da nije “normalan” i da mora živjeti sasvim drukčijim životom? Izgledao je drukčije, nenormalno rekli bi mnogi i zaključili da se ne može baviti fizikom jer nije poput nas “normalnih”.

Što bi bilo da su Stevie Wonderu rekli da nije “normalan” i da radi toga ne može pjevati? Ili Andrei Bocelliju? Ili da je Helen Keller zaključila da nije “normalna”, zavukla se u sobu i odlučila živjeti “normalnim” životom nenormalne osobe?

Ljudi misle da sve znaju ali….

Ljudska bića vole sve svrstavati u kutije i kategorizirati jer im je tako lakše procesuirati informacije i cijeli ovaj nenormalni svijet koji nas okružuje. Jer, kako bismo uopće mogli “normalno” funkcionirati kad bismo priznali da zapravo ništa oko nas nema smisla i nije “normalno”.

Raspali bismo se, a ljudi, koliko god čvrsti bili, toliko su uglavnom lomljivi kad se nađu pred onim što ne razumiju. A ako nešto ne razumiješ, nemoj se ni potruditi da shvatiš nego bez razmišljanja zalijepi etiketu i spremi u kutiju.

Usput se potrudi da više o tome ni ne razmišljaš, a ako te baš stisnu i zatraže tvoje mišljenje, uzdahni, zakolutaj očima i reci da to naprosto nije “normalno”. Bez brige, nećeš iskakati iz mase i biti nenormalan, svi će se složiti s tobom.

Ljudi vole misliti kako sve znaju i kako su sve shvatili, zato su tako brzi u etiketiranju, donošenju zaključaka i spremanju u kutije. Jer kad ne bi, bili bi prisiljeni suočiti se s nepoznatim i pokušati shvatiti nešto drugo, o čemu nisu razmišljali ili ih dovodi do nelagode i stresa.

Zato je “normalno” sve ono što se podrazumijeva, a nenormalno sve ostalo. “Normalna” je većina, a nenormalna manjina. Ne želite li sve ono što žele ili misle da žele ljudi oko vas, onda niste “normalni” ali, ne trebam vam ja to reći, toga ste vjerojatno i sami svjesni.

Zato što ste osoba koja se nikada nigdje nije uklapala još od vrtića. Vjerojatno i ranije ali se toga ne sjećate. Vi ste ono čudno dijete u kutu koje obično sve zna ali ga ne zanima ono što zanima druge klince pa nemate prijatelje. Ne želite se ni pretvarati da vas zanima kako biste se uklopili jer vam iz nekog, vama nepoznatog razloga, nije do uklapanja. Ili je ali nikako s tim nemate uspjeha. Jednostavno ste neuklopljivi.

Vi ste ona osoba koja je uvijek protivna svemu. Ne zato što ste anarhistički raspoloženi nego jer vam “normalno” ne paše i s njim se ne slažete. Ali vas nitko ne pita pa se uglavnom pretvarate da ste dobro balansirana, stabilna, najobičnija osoba sa svim “normalnim” mislima i željama poput svih drugih “normalnih” ljudi koji vas okružuju.

Ako je “normalno” da ljudi vide, znači li to da oni koji ne vide nisu “normalni”? Ako je “normalno” da ljudi čuju, znači li to da oni koji ne čuju nisu “normalni”? Ako je normalno da ljudi hodaju, znači li to da oni koji ne hodaju ili žive s bilo kojom vrstom invalidnosti nisu “normalni”? Ako je “normalno” da ljudi govore, znači li to da oni koji su nijemi nisu “normalni”?

To što većina ljudi misli da je nešto “normalno” ne znači da i je. To znači samo da oni “normalni” žive u svijetu mašte, a ne “normalnom” svijetu jer je svijet sve samo ne “normalan”. Svijet je čudno mjesto. Nenormalno mjesto.

Naseljavaju ga čudna bića. Okružuju ga čudni planeti. Događaju se neobične stvari. Ništa od toga nije “normalno” koliko god biste vi voljeli vjerovati da je. Hajde, samo se nastavite zavaravati. Slobodno etiketirajte druge ljude kako nisu “normalni” jer ne žele ono što vi mislite da želite.

“Normalno” trpa ljude u kalupe i ne dopušta im da žive svoj pun potencijal. “Normalno” je nekada bilo nenormalno. Zemlja nije uvijek bila okrugla, tehnologije nije bilo, a “normalno” je, baš kao i danas, bilo samo ono što nam je poznato, na što smo navikli i naučili prihvatiti.

“Normalno” je samo izgovor da prihvatimo život takav kakav je jer se ne usudimo pomaknuti s mjesta da bismo živjeli onakav život kakav želimo. Jer život koji želimo možda nije “normalan” pa je onda bolje živjeti onako kako žive svi drugi čak i ako nas to ne uveseljava.

“Normalno” je ono čega se ne bojimo, nenormalnoga se bojimo. Želite li ograničavati sami sebe i živjeti u strahu cijeli život? Prihvatite da “normalno” ne postoji i nikada nije postajalo. Oslobodite se okova “normalnog” života i jednom za promjenu pokušajte misliti svojom glavom i razmisliti o tome što stvarno želite.

Nikada nećete osoboditi svoj puni potencijal dok budete bili opsjednuti etiketama, kutijama, kalupima i “normalnim”. Zato budite svoji i budite nenormalni. Ili barem, ako već ne možete, ne želite ili ste previše ukalupljeni i uplašeni, pustite druge da uživaju u svom nenormalnom životu u ovom nenormalnom svijetu i nemojte ih etiketirati.