Tek kad pomisliš da imaš sve riješeno nešto se dogodi da ti dokaže suprotno. Nije li to savršen primjer Murphyjevog zakona? Tako sam i ja imala spremnu cijelu arhivu tekstova koje ću objavljivati za vrijeme ovih praznika kako bih si olakšala život, ne provodila previše vremena za laptopom i malo se odmorila od svega jer sam na zasluženom godišnjem i u fazi u kojoj mi samo treba dekica, film na Netflixu i hektolitri kave.

Kao i obično, tu su Shonery i Sofija da mi dokažu suprotno (oni to inače jako često rade) pa su me sa svojim tekstovima naveli da prekršim svoje pravilo o nepribližavanju laptopu, ipak sjednem pa napišem novi i neplanirani tekst.

Prije nego što krenemo jednu stvar morate znati o meni, a to je da nisam osoba koja plače za prolivenim mlijekom. Za prolivenom kavom već da ali to je neka sasvim druga tema. Drugim riječima, više se volim fokusirati na ono što je napravljeno nego na ono što nije. One priče coulda, woulda, shoulda…nije to za mene.

Jer, koja je korist od toga što sami sebe mučimo oko toga što smo mogli ali nismo napravili? Sami smo krivi, sami smo donijeli odluke da budemo lijeni, neaktivni i pogrešno se uvjerili da imamo dovoljno vremena pa ćemo odgoditi ideju za sljedeći ponedjeljak, sljedeći mjesec ili za neko drugo godišnje doba.

Tako sam sa zanimanjem pročitala njihove tekstove i zaključila da je tema odlična ali neću pisati o njoj. I onda sam shvatila da neprestano mislim o tome što sam mogla, htjela i planirala u 2018. godini, a nisam zato što sam bila lijena, nije mi se dalo, nisam imala vremena (jesam, svi imamo vremena za ono što želimo ali smo lijeni i vrijeme je najbolji izgovor na svijetu) ili sam zaključila da zahtijeva preveliki trud i izlazak iz ugodne zone.

Moram još samo i napomenuti da nikada ne donosim novogodišnje odluke iako nakon ovoga možda i hoću, a hoću li ih se držati vidjet ćemo sljedeće godine u ovo vrijeme. Trenutno sam malo skeptična po tom pitanju i usput me zanima postoji li uopće osoba koja se drži novogodišnjih odluka ili na njih zaboravi čim prestanu djelovati mjehurići šampanjca koji potiču dobre ideje, a božićne lampice se ugase.

Što sam mogla, a nisam napravila ove godine?

Mogla sam se početi baviti nekim sportom ili tjelesnom aktivnošću iako iz dna duše mrzim sport i tjelesnu aktivnost. Ipak, nešto mi govori da kako godine idu tako se neću moći ni zauvijek izvlačiti na dobre gene i brz metabolizam. Kažu da kava produžuje život. Koliko je popijem živjet ću vječno pa bi bilo dobro zadržati i dobru kondiciju i oblik.

Mogla sam početi vježbati jogu. Mislim da je joga idealan oblik vježbanja i rastezanja za nas lijene koji su stajali u zadnjem redu kad se dijelio talent za sport i posjedujemo sposobnost da se spletemo i padnemo na ravnom preko vlastitih nogu.

Ne mislim na one lude i napredne vježbe u kojima omotate noge oko vrata i levitirate na prstu jedne ruke blaženog pogleda. Mislim na one vježbe koje su jednostavne za nas smotane početnike i pomažu da nemamo neprestane bolove u vratu i ramenima od sjedenja pred laptopom.

Kad smo kod toga, možda sam mogla malo manje gledati u laptop ali što se tu može? Moj posao je vezan za internet i laptop, a kako mi je i jedno i drugo uvijek dostupno i nadohvat ruke tako često i u slobodno vrijeme radim. Jer, zašto ne?

Mogla sam i trebala sam biti manje spojena s mobitelom jer stvarno pokazujem čudnu ovisnost kad je riječ o tom gadgetu. Da, moj posao je vezan uz internet i mogla bih ga raditi iz bilo kojeg dijela svijeta ali to ne znači da moram puniti telefon 4 puta dnevno (iako ima zdravu bateriju) jer se ne skidam s njega. Kad smo kod toga, mogla sam raditi posao iz bilo kojeg dijela svijeta. Zašto nisam?

Mogla sam prestati čitati knjige za koje sam zaključila već nakon nekoliko stranica da su mi dosadne, zašto se uvijek mučim? Imate li vi tu ludu potrebu da dovršite lošu knjigu, pa je rastežete, mučite, knjiga muči vas i napokon je pročitate pa odahnete? A onda se naljutite na sebe jer ste izgubili toliko vremena na lošu knjigu koja vam nije donijela nikakvu korist osim što ste još jednom odlučno zaključili da vam je to zadnji put.

Mogla sam pročitati više poslovnih knjiga jer mislim da je to korisno. Nije beletristika koja će vas baciti u zen stanje ali je korisno za posao. Zapela sam na Bransonu. Ne zato što je dosadan nego zato što je bilo zanimljivije literature za koju nije potrebno uključiti mozak i koja baca u zen stanje.

Mogla sam više komunicirati i družiti se s ljudima ali stvarno sam težak primjerak introverta pa me druženje i komunikacija toliko umaraju da se poslije osjećam kao da su me 3 vlaka pregazila. Ljudi do kojih mi je stalo znaju načine na koje komuniciram i da se sve može reći preko poruka. Toleriraju me ali to ne znači da se možda ne bismo trebali češće viđati.

Mogla sam manje misliti na druge, a više na sebe. Jer, poput većine introverta jako dobro skupljam emocije drugih ljudi pa obično zaključim da moja vlastita sreća ovisi o sreći okoline. Onda sam spremna preokrenuti nebo, zemlju i samu sebe da usrećim druge, a često na tom putu unesrećim sebe ili se dovedem do stanja stresa. Nekima baš treba dugo da nauče, zar ne?

Što nas dovodi do toga da nisam baš trebala skakati ni na svaki mail, poruku ili obavijest na društvenim mrežama samo da ljudi dobiju odgovor iste sekunde jer ja ne volim čekati pa onda mislim da ne vole ni drugi. Vjerojatno ni ne vole ali znate kako kažu, želite li svakoga usrećiti počnite prodavati sladoled.

Mogla sam se manje živcirati oko svega jer sam poznata i po tome da se rado živciram i oko stvari na koje mogu utjecati, a posebno oko onih na koje ne mogu. Zato što sam control freak pa ne volim iznenađenja i neplanirane događaje. Samo, koliko god se živciraš rezultat će na kraju biti isti.

Ako na nešto možeš utjecati, ne isplati ne živcirati jer ćeš i tako utjecati na to. Ako na nešto ne možeš utjecati, neovisno o količini potrošenih živaca rezultat će biti onakav kakav će biti.

Mogla sam biti vrijedna pa večer prije pronaći što ću obući ujutro, a ne zgrabiti prvu stvar koja mi ispadne iz ormara. Tako bih možda čak i iznosila svu onu kolekciju odjeće koja stoji u ormaru i skuplja prašinu. Možda bih tada i znala što imam u ormaru.

Mogla sam i ne napisati ovaj tekst ali onda ne bih znala što sam sve mogla, a nisam pa ne bih prvi put u životu dobila potrebu napisati listu novogodišnjih odluka ili barem bucket list i pokušala je se držati. I tako sam ovisna o listama i križanju stvari s popisa, moglo bi biti zabavno. Da pokušam?

Što vi niste napravili u staroj godini, a mogli ste?