Kad bih vas tražila da mi nabrojite pet poznatih i uspješnih poslovnih ljudi što biste mi odgovorili? Mogu vam malo pomoći pa nabrojati one koji bi većini prvo pali na pamet: Richard Branson, Steve Jobs, Bill Gates, Mark Cuban i Warren Buffett.

Možda je vaša lista drukčija? Jeff Bezos, Mark Zuckerberg, Larry Page, Elon Musk i Larry Ellison?

Što je s popisom najpoznatijih svjetskih umjetnika? Tko vam pada na pamet? Van Gogh? Picasso? Da Vinci? Michelangelo? Vermeer? Rembrandt? Dali? Klimt? Warhol? Pollock?

A skladatelji? Mozart? Wagner? Beethoven? Haydn? Brahms? Bach? Stravinsky? Ravel? Berlioz? Sibelius? Monteverdi? Strauss?

Potražite li na Google-u popis najznačajnijih poduzetničkih imena u svijetu tehnologije osim Gatesa, Jobsa i Zuckerberga pronaći ćete imena poput Brian Chesky (Airbnb), Jack Dorsey (Twitter), Tim Cook (Apple), Evan Spiegel (Snapchat), Sundar Pichai (Google), Satya Nadella (Microsoft) i Travis Kalanick (Uber). Da nabrojim samo neke jer bih mogla popuniti 1000 riječi samo imenima, a to nam nije cilj.

Što ne valja s ovim popisima? Možda to što su imena samo muška? Možda što, kad zatražite od Google-a da izbaci popis uspješnih žena uporno izbacuje imena iz političke, filmske i zabavne industrije?

Nemam ništa protiv Oprah, Angele Merkel, Therese May, Beyonce, Michelle Obame, Hilary Clinton, Ellen DeGeneres, Serene Williams, Coco Chanel, Madonne ili Melinde Gates. Sve su one uspješne u poslovima kojima se bave, do kojih su došle zahvaljujući svom talentu, radu, ambicioznosti i sposobnosti prevladavanja prepreka.

Ali nekako se želim, makar na trenutak, odmaknuti od politike, sporta, showbusinessa pa čak i pisanja iako mislim da su Maya Angelou i J.K.Rowling vrijedne svakog popisa. Želim se malo osvrnuti na biznis, pravi biznis, korporativni biznis i svijet tehnologije u Silicijskoj dolini i izvan nje u kojemu je, zapanjujuće i tragično malo, ženskih imena.

Ili barem onih ženskih imena za koja su svi čuli kao za Zuckerberga, Jobsa i Gatesa, koja se spominju u medijima kao uzori budućim generacijama i koja se nameću kao autoriteti u industriji kojom se bave i s ponosom predstavljaju kompaniju koju su same osnovale.

Zato ne bi trebala čuditi činjenica da sam ostala fascinirana likom, djelom i pojavom Elizabeth Holmes kada sam, prije nekoliko godina, prvi put čula za nju. A vjerujte mi kad vam kažem, mene nije lako fascinirati, a nisam pretjerano sklona ni nasumičnim uzorima ili idoliziranju ljudi koliko god uspješni i poznati bili.

Elizabeth Holmes osnivačica je zdravstveno tehnološkog startupa Theranos koji je bio vrijedan nekoliko milijardi dolara i imao upravu sastavljenu od najvećih imena poput Henryja Kissingera i Georgea Schultza. Elizabeth je firmu osnovala kad je imala samo 19 godina, a nekoliko godina kasnije Forbes ju je proglasio najmlađom milijarderkom ispod 30 godina.

Mlada, uspješna, odlučna, radoholičarka dubokog glasa i uvijek u crnom (crnu dolčevitu koju nije skidala počeli su svi uspoređivati sa Steveom Jobsom i nazivati je “ženski Jobs”) imala je fantastičnu poslovnu ideju – analiza krvi na više od 100 različitih bolesti za koju je potrebna samo jedna kap krvi iz prsta, koja se obavlja u laboratoriju na aparatu zvanom Edison u vrlo kratkom vremenu i za manje od 10$.

Oni koji su upoznati sa zdravstvenim sustavom u Americi znaju koliko je spor, skup, a često i nedostupan tako da se ideja na koju je Holmes došla pokazala kao prava revolucija. Uostalom, kome se ne bi sviđalo vađenje krvi iz prsta u usporedbi s venom? Kako se Elizabeth panično bojala igala, a taj osjećaj dijeli i većina populacije, nije čudno što je ideja naišla na odobravanje.

No, ovo nije priča o Theranosu za koji se desetljeće kasnije pokazalo da je riječ o prijevari. Ni priča o izgubljenim milijardama dolara i ukaljanom ugledu poznatih investitora. Ni igranju sa životima mnogih ljudi koji su se pouzdali u netočne krvne testove. Ni o Elizabeth Holmes koja može dobiti doživotnu zatvorsku kaznu dokaže li se da je namjerno počinila prijevaru.

Ovo je priča o tome kako su svjetski mediji spremno i entuzijastično skočili na priču o mladoj i uspješnoj poduzetnici koja je pokrenula biznis ni iz čega u srcu Silicijske doline rezervirane, uglavnom, za muške ideje i start-upove.

Ako može – fenomen

Ljudi su oduvijek voljeli uzore i pronalazili su ih u medijima, knjigama, filmovima, svojoj okolini i unutar vlastite obitelji. Uzori pomažu da se lakše povežemo, pronađemo svoje zašto, jasnije vidimo svoje ciljeve i odlučnije radimo na njihovom ostvarenju.

Zašto? Zato što “ako može on, mogu i ja”. Ali, što može ona? U svijetu u kojemu još uvijek postoji stakleni strop, nejednakost u plaćama za obavljanje istog posla, lakšeg dolaska do investitora i sredstava financiranja ako ste muški poduzetnik i medija koji na naslovne stranice stavljaju Bransona i Murdocha, teško je pronaći ženski uzor.

Da, imamo Oprah, Michelle Obamu i J.K.Rowling ali što ako ne želite biti medijski mogul, žena predsjednika ili spisateljica? Slični se povezuju sa sličnima, a djevojčice koje žele jednog dana osnovati tehnološki start-up i promijeniti svijet neće se poistovjetiti s pričom J.K.Rowling koju su godinama odbijali izdavači dok napokon nije zaradila milijune na Harryju Potteru.

Što ako želi biti novi ženski Steve Jobs? Na kojoj tehnološkoj poduzetnici će proučavati case studyje, način komunikacije, poslovni put od početka do uspjeha? Koja će joj poduzetnica pokazati da je i za djevojčice rezervirano polje IT-ja i tehnologije? Da može biti jednako uspješna programerika ili tehničarka kao i njen uzor? Kada ćemo zamijeniti izraz “ženski Steve” imenom Stephanie?

Ako mogu oni, mogu i ja oduvijek je poznat fenomen. Uzori nisu rezervirani samo za djecu i potrebni su u svakom stadiju života. Uostalom, nije važno imate li 10, 20, 30, 40, 50, 60, 70, 80 ili 90 godina, vaš put još uvijek nije završen i možete puno toga ponuditi svijetu i raditi na sebi kako biste bili cjelovitija osoba i vodili život kojim ćete biti zadovoljni.

Nedostatkom ženskih uzora u tradicionalno muškim zanimanjima padamo na “ako može” testu jer se rijetko koja djevojčica može povezati s Markom Zuckerbergom. Ako može Mark, mogu i ja? Ali, Mark i ja nismo isti i nije mi se lako s njim povezati. Bilo bi se lakše povezati s Martinom, problem je samo u tome što Martine nema.

Najjednostavnije objašnjenje “ako može” fenomena je sljedeće – ako se ljudi mogu povezati s pripadnicima određenih kategorija, lakše će i sebe kategorizirati na taj način.

Rijetko tko ima potrebu biti prvi i rušiti barijere. Iz tog razloga i imamo uzore koje pratimo jer su oni već utabali put kojim se može ići. Ako mogu oni, možemo i mi. I krenemo, a taj prvi korak je u startu lakši jer ga je već netko učinio prije nas.

Ne možeš biti ono što ne možeš vidjeti

Istraživanje koje je provelo sveučilište u New Yorku pokazalo je da 89% žena postavlja ambicioznije ciljeve ako ih je na to potakla druga žena na koju gledaju kao na uzor. Stara poslovica kaže da ne možeš biti ono što ne možeš vidjeti i u tome ima neke istine.

Istraživanja koja su proveli UN, Unesco i brojne druge organizacije pokazuju sljedeće podatke:

• samo 29% svjetskih znanstvenika čine žene
• 6 od 10 djevojčica u svijetu se jako zamara oko svog izgleda do granice opsjednutosti
• dok 55% žena radi u uslužnim i prodajnim industrijama samo ih je 33% na menadžerskim pozicijama
• manje od 4% CEO-a 500 najvećih svjetskih korporacija su žene
• više od 55% djevojčica u dobi od 11 do 21 godinu smatra kako ne može pronaći ženski uzor

Mali poni, roza šljokice i Kinder jaja

Nedavno sam stajala u redu na blagajni, a ispred mene je bila mama s malim dečkom. Imao je možda 3 ili 4 godine i jako se zainteresirao za Kinder jaja koja su bila strateški smještena u visini njegovih očiju.

Kad sam ja bila u dobi obožavanja Kinder jaja, ta jaja su bila neutralnog spola. Klasična narančasto bijela ambalaža u kojoj je smješteno jaje sa žutom plastičnom kutijicom i igračkom. Igračka je mogla biti bilo što, prsten s roza kamenom, autić, puzzle, figurica ili bilo kakva druga igračkica za slaganje.

Danas su Kinder jaja podijeljena na spolove. Roza za djevojčice, plavo za dečke i pretpostavljam da je u skladu s tim izabrana i igračka unutar jajeta. Više nema šanse da curica dobije autić, a dečko prsten s cvjetićem ukoliko je izabrana prava boja.

Dečko na blagajni posegnuo je za roza jajetom. Prodavačica mu ga je uzela iz ruke: “A ne, nije to za tebe zlato, za tebe je plavi!”, ponosno je izjavila i dala djetetu plavo Kinder jaje na što je on složio tužan izraz lica, gurnuo plavo jaje i zgrabio roza.

Prodavačica nije odustajala. “Neeeeee, ti si dečko, a za dečke je plava boja, vidiš!?” Uzela mu je iz ruku roza jaje dok je on slagao izraz lica koji je govorio – ugrist ću te, vrisnut ću i plakati sve do kuće. Mama je zbunjeno stajala pored i rekla – ma nema veze, neka uzme što želi. I tako je kupljeno roza jaje iako nisam sigurna je li zato što je mama moderna pa misli da i roza jaja mogu biti uniseks ili jer je znala što će se dogoditi ako ne kupi ono što mali želi.

Nemojte me krivo shvatiti, i ja sam odrasla s malim ponijima, barbikama koje nisu bile znanstvenice nego princeze i roza šljokicama kojima sam posipala i sebe i cijeli svoj svijet. Možda poniji nemaju nikakve veze s budućim životom i izborom karijere ali, kako ne možemo biti potpuno sigurni, možda ne bi bilo loše kupovati Barbie koja leti u svemir ili vozi avion i vratiti uniseks Kinder jaja, za svaki slučaj.

Na kraju dana, mislim da uopće nije neobična fascinacija koju sam razvila prema Elizabeth Holmes. Elizabeth je bila ona Barbie znanstvenica i uspješna poduzetnica koja mi je nedostajala u kolekciji dok sam odrastala.

I dok svjetski mediji pišu senzacionalističke tekstove, raspravljaju o tome je li Holmes prevarantica ili zaluđena duša koja je i sama povjerovala u svoju prijevaru, treba li je doživotno zatvoriti ili je osloboditi optužbi, HBO izbacuje dokumentarce, a ABC podcaste, ja žalim i nju i sebe i ostatak svijeta.

Je li napravila sve svjesno ili nesvjesno, ne znam. Ali znam da je šteta što su djevojčice izgubile dobar i uspješan ženski uzor.