casual friday

Što vas sprečava da bacite svo smeće iz svog doma i života?

Sigurno ste čuli za Marie Kondo, popularnu organizatoricu doma koja uz pitanje “Does it spark joy?” nemilosrdno baca sve što joj se nađe na putu nakon čega dom bude poluprazan, a vlasnici djelomično šokirani, a djelomično oslobođeni otpada koji ih guši, doslovno i figurativno.

Marie Kondo dovela je bacanje stvari iz kuće na jednu sasvim novu razinu što se pokazalo kao popularan materijal koji ljudi vole gledati na Netflixu i YouTube-u. Marie je zaradila milijune svojim nemilosrdnim pristupom, a ja sam se još jednom lupila po čelu jer se nisam sjetila unovčiti ideju prije nje jer, vidite…možda niste znali ovaj detalj o meni ali i ja jako volim čistiti, bacati i rješavati se viška stvari.

Ima nešto terapeutsko u čišćenju i oslobođenom prostoru nakon što se riješimo viška koji godinama nismo koristili, a koji samo smeta i nakuplja se u ormarima i ladicama. Da budem potpuno iskrena, nisam zen i nikada neću biti. Nisam ni minimalistički tip koji može živjeti s 3 stvari koje rotira po potrebi.

Volim stvari ali se volim i riješiti stvari kada osjetim da me guše, zauzimaju previše prostora, ne koristim ih ili su me prestale veseliti. Možda ipak ima nešto u Marienom pitanju “Does it spark joy?”.

Nikada nisam razumjela potrebu ljudi da čuvaju sve što im se nađe u vidnom polju. Ne razumijem zašto se toliko teško odvojiti od odjeće kojoj je prošla moda, koja je prevelika ili premala i nije nošena godinama.

Ne razumijem ljude koji skupljaju kutije, vrećice, ukrasne mašne i papire, boce, bočice, staklenke, poklopce, čepove i sve ostale sitnice koje zauzimaju prostor, a koje, ako i zatrebaju, neće nikada zatrebati u tolikoj količini.

Ne razumijem ljude koji su skupljači i nikada ništa ne bacaju jer mi nije jasno kako njima samima nije jasno da taj sistem nije održiv i da će ih nakupljeno smeće, prije ili poslije, zatrpati ako nešto ne poduzmu.

Ali, zašto ljudi ništa ne poduzimaju? Zašto skupljaju smeće i ignoriraju potrebu za bacanjem? Najčešće su u pitanju neki od ovih razloga i da, svi imaju veze sa psihom.

decluttering

Zatrebat će mi

Jedan od najvećih mitova i zabluda kada je riječ o skupljanju kućnog otpada je pogrešno mišljenje da će nam nešto zatrebati. Činjenica je da nam rijetko kad što zatreba, posebno stvari koje su već same po sebi otpad kao što su kutije, vrećice, sačuvane ambalaže i slične stvari koje ljudi jako vole pospremati na sigurne lokacije koje zaborave nakon 10 minuta.

Sljedeći put kad dobijete potrebu sačuvati mašnu s poklona ili praznu staklenku od krastavaca (a imate ih već 105 u ormaru ili podrumu) zapitajte se Does it spark joy. Zezam se, zapitajte se hoćete li tu sačuvanu stvar koristiti u sljedećih tjedan dana, a ako je odgovor NE, bacite je.

Stvari me drže u prošlosti

Nema ništa gore od čuvanja uspomena u stvarima. I dok su neke uspomene i stvari dobre, druge izrazito negativno utječu na psihu, stabilnost i zadovoljstvo. Ovdje spada čuvanje čestitki i pisama, kartica s poklona, školskih nagrada, odjevnih predmeta (vjenčanice, maturalne haljine) i svih ostalih stvari koje ljudi gledaju sa sjetom u očima i srcu i koje ih podsjećaju kako je nekada bilo dobro.

Zašto se takvih stvari treba riješiti? Jer nas podsjećaju kako je nekada bilo dobro, a sada više nije ili je nekada bilo bolje. Jer nas gledanje u te stvari čini melankoličnima, a od melankolije nema nikakve koristi. Jer nas takvi osjećaji ne čine sretnima u sadašnjosti i ne guraju nas prema budućnosti nego nas vuku u prošlost.

Stvari mi trebaju za moj imaginarni život

Priznajem da mi je ovo bila najveća kočnica i blokada koju sam morala prevladati kada je riječ o rješavanju stvari. Imala sam u glavi zamišljene situacije u kojima mi je trebala određena stvar pa sam čak i s prijateljicom dijelila fore na tu temu.

“Ova haljina je za koktel zabavu”“Ove naušnice za bal ili dodjelu Oscara”…drugim riječima, ljudi često skupljaju stvari za život koji trenutno ne vode i nikada ga neće voditi. Prije nego što me počnete žaliti što ne idem na koktel zabave i balove, reći ću vam da sam težak slučaj introverta koji ne želi ići na takve evente.

Slična je stvar s ljudima koji kupuju opremu za vježbanje u nadi da će ih motivirati, nekoliko brojeva manju odjeću ne bi li skinuli višak kilograma, kuhinjska pomagala koja bi ih trebala motivirati na kuhanje i sve ostale stvari koje nam trenutno ne trebaju, a nikada ni neće zatrebati jer imaginarni život nikada nećemo voditi nigdje drugdje osim u svojoj glavi.

Držimo li se stvari koje će nam trebati “jednog dana” sprečavamo sami sebe da živimo u sadašnjosti i investiramo u danas. A što ako baš želimo svoj imaginarni život i ostvariti? U tom slučaju moramo raditi na djelima i poduzimati potrebne korake koji će nas do njega dovesti, a ne gomilati stvari jer one ne pomažu.

Čuvam stvari za posebne prilike

Još jedna blokada na kojoj sam se opekla više puta dok nisam naučila lekciju zove se – čuvanje stvari za posebne prilike. Onda shvatiš da su posebne prilike rijetke, da stvari izađu iz mode i da bi svaki dan trebao biti posebna prilika da koristimo ono što želimo.

Skupe cipele, dizajnerske stvari, nakit, porculan, kristalne čaše, nezapaljene svijeće, neiskorištene soli za kupanje, stolnjaci koji se koriste samo za Božić i sve druge stvari koje “nisu za svaki dan” znak su mentalne blokade i emocionalne zapreke koja nam zabranjuje da uživamo u životu.

Rješenje je početi koristiti sve ono što smo čuvali jer od čuvanja nema koristi. Svaki dan je dobar dan za “dobre stvari”, a čuvanjem ništa pozitivno ne postižemo. Štoviše, čuvanjem samo stvaramo smeće u domu i puštamo da “dobre stvari” propadaju i zastarijevaju.

Čuvanje tuđih stvari

Imate li pune ormare, sobe ili skladišta stvari koje ste naslijedili poput starih vaza, slika, antiknog rasparenog namještaja, stolnjaka, porculana i ostalih predmeta koji vam se ne sviđaju, ne uklapaju se nigdje, a ne možete ih se riješiti jer ste ih dobili od (unesite po želji ime) onda patite od blokade potrebe za čuvanjem tuđih stvari.

Psiholozi ovaj fenomen nazivaju i “sindromom antiknog sajma” jer su mnogi ljudi uvjereni da je sve staro vrijedno i da se može prodati za velike novce. Svaka posuda ili zidni sat pronađen na tavanu, u glavi takve osobe, postaje pravo blago samo zato što je staro, a što se rijetko kada pokaže kao istina.

Isti problem se javlja i u situaciji kada naslijedimo neku stvar koja je prvotnom vlasniku puno značila ali to ne znači da jednako znači i nama. To se često događa kada ljudi ostanu bez nekoga tko im je bio blizak pa žele stvarima zadržati uspomenu na tu osobu.

Činjenica je da stvari ne čine uspomene i da je dovoljno zadržati sitnicu jer sve ostalo dovodi do velike emocionalne blokade i tereta kojega se sve teže riješiti kako vrijeme prolazi.

Izbjegavanje istine

Ponekad se ljudi više ne mogu natjerati na akciju jer su pretjerali sa skupljanjem stvari i sama ideja korištenja tih stvari postaje apstraktna jer do većine više ni ne mogu doći. Znate kako ste skloniji koristiti nešto ako vam je to nadohvat ruke? I izbjegavati ono za čim je potrebno zaroniti u dubine ormara ili izvaditi gomilu toga da bi se došlo do željenog predmeta?

Izbjegavanje počinje kao bezazleno izbjegavanje otvaranja ormara koji su pretrpani, a završava anksioznom osobom koja izbjegava sve što joj pričinjava nelagodu. Takvi ljudi više ništa ne mogu baciti ali te stvari ni ne koriste jer više ne znaju što imaju, ne znaju gdje se to nalazi ili ne mogu lako doći do stvari.

Platila sam i žao mi je baciti

Jedan od najgorih razloga zašto se nešto ne može baciti je kada se držimo one ideje da smo nešto platili, često i preplatili, pa sada moramo to zauvijek čuvati, ne koristiti ali se podsjećati na pogrešku i patiti radi nje.

To je kao kad kupite skupi dizajnerski jeans ali broj premali jer vašeg broja nije bilo, nadate se da ćete skinuti tu kilu-dvije pa stati u jeans ali to se ne događa, a pogreška vas izjeda. Ili ste kupili dizajnersku torbu u koju ništa ne stane? Ili bilo što što vam se u određenom trenutku svidjelo ili učinilo korisno, dali ste novac i zaključili vrlo brzo da je bila pogreška u pitanju.

Što sada? Duboko udahnuti i riješiti se stvari. Očito je da se ne koristi, a nema ništa gore od toga da se, svaki put kad ugledate taj predmet, lupate po glavi jer ste ga kupili, potrošili novce i obaćavate si po 100-ti put da ćete koristiti to jednog dana za koji vam je podsvjesno jasno da nikada neće doći.

cvijeće

Ne morate biti Marie Kondo da biste uspješno očistili dom iako malo njene odlučnosti i odvažnosti nije loše unijeti i u svoje metode pospremanja. Najgore je držati se stvari koje se ne koriste ili za koje se misli da će nekada zatrebati i biti od koristi.

Sjetite se da vaš dom nije smetlište i da ne biste smjeli živjeti okruženi otpadom koji vam ne koristi. Vaš dom nije ni odlagalište niti sirotište za neželjene stvari. Vaš dom bi trebao biti oaza u kojoj sve ima svoje mjesto, u kojoj se dobro osjećate i u kojoj niste pod stresom kada treba otvoriti ormar ili pronaći nešto što niste dugo koristili.

Možda ne bi bilo loše, prilikom sljedećeg pospremanja, stvarno za svaku stvar postaviti pitanje – Does it spark joy? I ako je odgovor NE, riješiti se toga bez grižnje savjesti.

Imate li problema s bacanjem stvari?

Potpis

4 komentara

Komentari su isključeni.