Priznat ću nešto što ne volim često, a još manje javno priznavati, a to je da ponekad imam predrasude prema određenim lokacijama. U mojoj glavi nije svako putovanje isto i ne vrijedi svaka lokacija novaca koje se spremamo potrošiti.

Posebno kad niste backpacker ili osoba koja može spavati bilo gdje pa shvatite da ćete podjednako platiti Beč i Hong Kong zajedno s avionskim kartama jer želite odsjesti u hotelu po svom ukusu, a u Europi su hoteli tradicionalno skuplji (i s lošijom uslugom) od Azije.

Zato nije pretjerano čudno što sam godinama izbjegavala Brno. Jednostavno mi se nije išlo i to je sasvim dovoljan argument za ostati kod kuće i ne potrošiti vrijeme i novce na putovanje. Jer, kad nas nešto ne privlači, zašto se prisiljavati na to?

A onda je došlo lijepo vrijeme, nekoliko slobodnih dana i želja za putovanjima je počela rasti. Ali gdje otputovati, da se ne vratimo umorniji nego što smo otišli, da dobro iskoristimo nekoliko dana, a da opet vidimo nešto novo?

Brno! Mogli bismo u Brno. Zašto ne? U krajnjoj liniji, ako se i grad pokaže kao bezveze imamo dobar hotel pa ćemo se barem odmoriti. Hotel je Barcelo, u samom centru Brna i auto nećemo vidjeti nekoliko dana jer će nam ga parkirati u neku garažu. Auto nam neće ni trebati dok smo tamo, grad je kompaktan i sve se može obići pješice.

Putovanja avionom jako su uzbudljiva jer znate da letite negdje daleko, često na egzotično mjesto potpuno drukčije od kuće, pa u trbuhu imate onaj leptirasti osjećaj i jedva čekate da dođete na lokaciju.

Putovanja autom su posebna, što znaju svi koji vole road tripove. Ima nešto super opuštajuće u trpanju stvari u auto (najbolje je što možete ponijeti sve što vam padne na pamet jer imate mjesta), lijeno krenete, bez stresa i pritiska, uživate u okolini i cesti (posebno ako imate vremena za istraživanje lokalnih cestica, autocesta je najdosadnija), a možete i stati kad poželite i popiti kavu.

Meni road trip nije potpun bez kave iz automata na benzinskoj. Nema mi ništa draže od biranja benzinske na kojoj ćemo stati (mora biti neka lijepa i ugodna) i kupovine kave koju obavezno popijem vani pored auta. Radi li još netko to, javite mi.

A još je bolje kad vas u hotelu dočeka šampanjac dok čekate da vas prijave u sobu. To je čest običaj u hotelima s 5* (osim u muslimanskim zemljama gdje će vam ponuditi svježi sok) i sviđa mi se. Iako nikada ne pijem, a još manje šampanjac u pola bijelog dana, ovakav doček ne možeš odbiti.

Volim i kad mi pruže dobrodošlicu u sobi. Hotel i smještaj mi čine velik i važan dio putovanja i ako sam zadovoljna od trenutka stupanja nogom u sobu, velika je šansa da će mi cijelo putovanje biti odlično. Osim toga, zabavno je uspoređivati hotele, posebno ako je riječ o hotelima istog lanca ali u različitim gradovima.

Iako ovo nije sponzorirani tekst o Barcelu u Brnu, nađete li se tamo, ovaj hotel je za svaku preporuku. Posebno njihov restoran u koji smo svaku večer išli na večeru. Hrana je vrhunska.

Brno nazivaju malim Bečom i skrivenim srcem Europe. Meni se Beč nije svidio (nemojte me pitati zašto, pročitat ćete u nekoj budućoj putnoj priči) ali me zato Brno pozitivno iznenadilo.

Drugi najveći grad u Češkoj, nakon Praga, Brno je izrazito zanimljiv i kulturom bogat grad koji svakako vrijedi posjetiti. Za razliku od Praga i Beča koji su pregaženi turistima iz cijelog svijeta, u Brnu ih je neusporedivo manje pa, znači li vam ta činjenica išta u životu, onda je dobro što je sada znate.

Volite li kulturu, povijest, umjetnost, arhitekturu i zelenilo mogu vam odmah reći da u Brnu toga ne nedostaje. Štoviše, uživat ćete u svemu navedenom. Prva postaja je katedrala Sv. Petra i Pavla. Volite li gotiku poput mene (omiljeno razdoblje) onda će vam se jako svidjeti.

Posebno u predvečerje i po noći, obasjana žutom uličnom rasvjetom izgleda kao iz horor filma. Ova katedrala jedan je od najznačajnijih spomenika i simbola grada. Ne možete je promašiti, a njen simbol ćete pronaći i na kovanicama.

Povijest katedrale seže još u 11. stoljeće kada je na tom mjestu izgrađena mala romanična crkva. Dva stoljeća kasnije, mala crkva preuređena je u baziliku i to u gotičkom stilu.

Tokom švedske opsade grada bazilika je teško oštećena pa je u 18. stoljeću rekonstruirana. Zanimljivo je što je izvana ostala u gotičkom stilu ali unutrašnjost je uređena u baroknom što je čini savršenom mješavinom stilova koju obavezno morate vidjeti volite li povijest umjetnosti.

Katedrala, koja se naziva Petrov poput brdašca na kojemu se nalazi, zanimljiva je i po tome što crkvena zvona zvone u 11 sati umjesto u podne. Legenda kaže da je za vrijeme švedske opsade general Torstenson izjavio da će se povući ne osvoji li njegova vojska grad prije nego što crkva odzvoni podne.

Kako bi nadmudrili vojsku, odlučeno je da će se crkvena zvona oglasiti sat ranije. General je održao obećanje, vojska se povukla, a običaj je ostao do današnjeg dana. Nađete li se u Brnu, a ne znate ovu činjenicu, mogli biste zaključiti da vam sat ne ide dobro.

Kako bi proslavili pobjedu, izgrađen je i ovaj astronomski sat na trgu náměstí Svobody (trg Slobode).  Iako je zapravo običan sat, a ne astronomski i izgrađen u moderno doba (otkriven je 2010. godine), poseban je po svom obliku koji asocira na metak i slavi pobjedu nad Švedskom koja se dogodila nekoliko stoljeća ranije.

Svaki dan u 11 sati ovaj sat ispušta mramornu kuglicu iz jednog od svojih otvora. Posjetitelji se skupljaju oko sata i tko ima sreće da pronađe kuglicu može je zadržati kao suvenir i uspomenu na Brno.

Trebam li napominjati da lokalni stanovnici mrze ovaj sat koji vrlo komplicirano pokazuje vrijeme, za koji tvrde da narušava ljepotu klasičnog trga, a ne liči im ni na metak? Odete li u Brno, zaključite sami.

U Brnu klasike ne nedostaje pa ako volite klasičnu arhitekturu, uživat ćete u pogledu na grad. Mora se priznati da su fasade u centru grada uređene. Nove, lijepe, sjajne i izrazito fotogenične.

Za razliku od nekih gradova u kojima se ne vodi previše računa o kulturnoj baštini, gdje su zgrade pune grafita, a fasade izgledaju kao da su prošle nekoliko ratova i nuklearnih katastrofa, Brno je pravo osvježenje koliko svježe i ušminkano izgleda.

No, nemojte misliti da Brno nije grad po vašem ukusu ukoliko ne volite klasičnu arhitekturu. Možete podcijeniti sve ali ne i Čehe koji imaju pomalo uvrnut smisao za humor, a i ljubav prema modernom i bizarnom, između čega je često tanka granica (sjetite se tornja po kojemu pužu bebe u Pragu).

Tako u centru grada možete vidjeti čopor zlatnih leoparda u punoj veličini na kojima se ljudi slikaju, djeca ih jašu i općenito se svi dobro zabavljaju.

A u šetnji gradom pronaći ćete i zgradu po čijoj fasadi hodaju gigantski mravi u velikom broju. Jer, zašto ne? U Češkoj bi nas malo toga trebalo iznenaditi pa se tako nećemo ni čuditi mravima na zgradi.

Što mislite o porculanskim lutkama? Gospodin Orbis ih mrzi, podsjećaju ga na Anabelle (opsjednutu lutku ubojicu) i uvjeren je da bi nas ta lutka ubila na spavanju. Meni su super ali kako volim pomalo bizarno, čudno, zastrašujuće i samoj sebi laskam da sam Morticia Addams onda možda i nisam najbolji primjer.

U svakom slučaju, volite li vintage suvenire poput kristala u svim oblicima i veličinama, goblena u kičastim okvirima i porculanskih lutkica onda ćete u Brnu bankrotirati jer nećete znati što izabrati.

Kad smo kod bizarnog, u čemu su Česi prvaci, mogla bi vam se svidjeti (ili vas zaprepastiti) kapucinska crkva u samom srcu Brna, poznata po mumijama redovnika i nekoliko važnijih ljudi iz srednjeg vijeka.

Crkva je s vanjske strane nježno ružičaste boje, djeluje maleno i potpuno nevino dok ne uđete unutra i počnete navigirati uskim i hladnim hodnicima. Na ulazu će vas dočekati proročki natpis :”Ono što si ti sada, mi smo bili. Oni što smo mi sada, ti ćeš biti.”

Zloguko proročanstvo? Prije prijateljski podsjetnik, pitate li mene. Katolički red Kapucina na kosture ne gleda kao na nešto mračno, morbidno i iz horor filma nego kao na podsjetnik o tome da smo smrtni. Da imamo ograničeno vrijeme na zemlji. Da nećemo uvijek imati tijelo u kojemu živimo i da ćemo jednom i sami završiti kao ti kosturi. Ako vam ovo nije dovoljan podsjetnik da uživate u životu onda nemam više što dodati.

U kriptama ćete pronaći mumije u raznim stadijima očuvanosti. Neke su u stanju raspadanja, druge izgledaju kao da će ustati. Neke mumije imaju na licima izraze užasa. Pored njih piše da je riječ o ljudima koji su greškom zakopani živi.

U srednjem vijeku nije se puno znalo o komi i paralizi pa su tako mnogi ljudi proglašeni mrtvima iako to nisu bili. Oni koji su imali nesreću da se probude zakopani nisu dočekali lijepu sudbinu.

U samom podrumu crkve, zaštićene staklom, nalaze se mumije kapucinskih redovnika. Kapucini su bili red koji se zalagao za minimalizam i siromaštvo te su svoje mrtve ostavljali u podrumu crkve bez lijesa koji se smatrao nepotrebnim luksuzom.

Mumifikacija nikada nije bila namjera. No, kombinacija posebnog tla i suhog zraka učinili su svoje i u 300 godina redovnici su se mumificirali. Ova praksa (ne)pokapanja redovnika napuštena je u 18.stoljeću radi straha od bolesti i širenja zaraze.

Još jedan memento mori je kosturnica u Brnu, koja će vas ostaviti bez riječi nakon što je posjetite. Otvorena za javnost 2012. godine, a otkrivena sasvim slučajno, za vrijeme renovacije Jakubske namesti ili trga sv. Jakova, pretpostavlja se da je u njoj više od 50.000 kostura koji datiraju iz 17. i 18. stoljeća.

Vjeruje se kako je riječ o kostima iskopanima s groblja da bi se napravilo mjesta, što je slučaj s većinom kosturnica u Europi. Kosti su smještene u katakombe ispod trga i na njih se zaboravilo. Smatra se da je uz pariške katakombe ovo druga najvažnija katakomba u Europi.

Kosti je strogo zabranjeno dirati, a njihova boja ukazuje na bolest od koje su umrli. Žute kosti znače smrt od kolere, a crvene od kuge. Čak i ako ste od onih što vole gurati svoje prste tamo gdje ne bi smjeli, uvjerena sam da ste nakon ovih informacija odustali.

Kosti su složene u nepreglednim dugačkim redovima, u mračnim hodnicima osvjetljenima lažnim bakljama koje bacaju slabo žuto svjetlo dok sa stropa kapa voda jer se ipak nalaze dosta duboko pod zemljom.

Kako Brno nije posebno popularan turistički grad, tako je velika mogućnost da se, poput mene, nađete sami u ovoj kosturnici. A to je iskustvo za pamćenje, mogu vam odmah reći.

Je li vam dosta bizarnoga? Nisam ni mislila jer Brno, za jedan relativno mali grad, nudi puno toga. Jedna od zanimljivosti je i ovaj zmaj koji je zapravo krokodil ali to nitko ne zna pa im onda nećemo ni reći.

Ovaj opasni zmaj visi prepariran u gradskoj viječnici i gotovo svaki ponosni stanovnik Brna uporno će vas pokušati uvjeriti da je riječ o pravom zmaju. Legenda kaže da je u davna vremena zmaj terorizirao ljude i stoku u Brnu.

Kako bi ulovili zvijer koja ih je mučila odlučili su mu postaviti zamku u obliku lažne ovce koju su ostavili na izabranoj lokaciji. Trojanska ovca je prevarila zmaja koji je uhvaćen i prepariran kao upozorenje svim drugim zmajevima.

Za razliku od drugih europskih gradova koji su se borili s najezdom zmajeva, Brno ima i dokaz pa makar u obliku prilično velikog krokodila. Povjesničari tvrde da je zmaj, točnije krokodil, najvjerojatnije bio egzotični poklon tadašnjem vladaru od nekog diplomata ali ljudi odbijaju vjerovati u tu teoriju.

Smještena u bogatoj četvrti Černá Pole nalazi se čudo moderne arhitekture zaštićen UNESCO-om, vila Tugendhat. Vila je jedan od prototipa moderne arhitekture u Europi, a izgradio ju je arhitekt Ludwig Mies van der Rohe između 1928. i 1930.g za Fritza Tugendhata i njegovu ženu Gretu.

S obzirom da su Tugendhatovi bili Židovi, uživali su u vili samo 8 godina prije nego što su pobjegli iz Čehoslovačke prvo u Švicarsku, a nakon toga Venezuelu 1938.g. Vilu je zaposjeo Gestapo, preuređena je dijelom u ured, a dijelom u stan, a iz nje je nestalo puno vrijednog namještaja i umjetničkih djela koja nikada nisu pronađena kao i skupih drvenih oplata koje su kasnije nađene na raznim lokacijama u Brnu, na mjestima gdje je Gestapo imao svoje urede.

Kako ju je sovjetska vojska kasnije koristila kao štalu, vila je gotovo u potpunosti uništena. Greta Tugendhat vratila se krajem 60-ih godina u Brno i objasnila kako je vila izgledala u originalu te je rekonstruirana što je točnije bilo moguće.

2001. godine vila je došla pod zaštitu UNESCO-a, a 2007.g. Tugendhatovi nasljednici tražili su vilu nazad u obiteljsko vlasništvo. Postupak se još vodi na sudu jer Brno ne želi vratiti vilu za koju smatra da je vrijedan spomenik.

Na kraju će sud odlučiti čija je vila, a do tada je možete posjetiti. Ulaznice se kupuju na ulazu i možete je vidjeti iznutra ili samo izvana. U svakom slučaju, vrijedna je posjete čak i ako ne volite modernu arhitekturu.

Okružena zelenilom, savršeno stopljena u okolinu, izgleda izrazito impresivno. Oko vile se nalazi lijepi park, također u vlasništvu vile, po kojemu je zgodno prošetati ili samo sjesti na klupu i uživati u pogledu.

Idealna šetnja je ona koja vodi do Špilberk dvorca koji je smješten na vrhu brda i do kojega je lako doći iz samog srca grada, a kojega ćete vidjeti iz gotovo svakog dijela grada. Kao i mnogo toga u Češkoj i ovaj dvorac ima bogatu i šaroliku povijest.

Izgrađen je u 13. stoljeću kao simbol i podsjetnik zaštite grada za vladara Otokara II. Nakon toga pretvoren je u baroknu tvrđavu, pa u najgori Austro-Ugarski zatvor (poznat i kao “tamnica nacija”), a nakon toga u barake što je bila Gestapova briljantna ideja. Danas je Špilberk dvorac nacionalni muzej i vrijedan kulturni spomenik.

Ispod dvorca se nalaze hodnici i prolazi, a u mnogima su postavljene lutke koje predstavljaju zatvorenike te služe kao muzejska postava. Potpuno iskreno, Brno ima toliko toga za ponuditi da, ukoliko vas ne zanimaju uglavnom prazni i mračni hodnici, rekla bih da je dvorac dovoljno vidjeti izvana.

Već je šetnja parkom do dvorca dovoljno zanimljiva jer se pružaju prekrasni pogledi na grad radi kojih nećete požaliti uspon pa čak ni na ovako vruć i sparan dan.

Grad kao na dlanu uvijek je najbolja prilika da ga se doživi, prouči i stekne generalni zaključak. A što napraviti nakon što se spustite iz dvorca nazad u grad?

Trebate otići na trdelnik jer je to najbolji desert koji sam probala na svojim putovanjima. Možda vas izgled neće oboriti s nogu ali miris sigurno hoće jer se osjeti preko cijelog trga i putuje onako kako ga vjetar nosi dok ga ne namirišete i poželite isprobati.

Trdelnik je tradicionalna slastica načinjena od motanog bademovog tijesta i najčešće posuta šećerom u prahu. No, moderno doba donijelo je brojne varijacije na temu pa se tako može pronaći i čokoladni trdelnik, premazan Nutellom, pekmezom, posut kokosovim pahuljicama ili nekim drugim dekoracijama.

Iako tradicionalno nije uvijek najbolje, barem ako se mene pita, u ovom slučaju se slažem da je pa je najbolji trdelnik onaj najobičniji, bez šminkerskih dodataka, pečen na užarenom ugljenu. Ne dopustite da vas zavara ime jer nije riječ o tvrdom nego savršeno mekom kolaču koji se topi u ustima. Obavezno isprobajte.

Što da vam kažem? Priznajem vlastitu grešku i nije mi jasno zašto sam toliko izbjegavala Brno. To je samo još jedan dokaz o tome kako se ne isplati imati predrasude o bilo čemu, a posebno onome što nismo vidjeli ili isprobali.

Brno je idealan grad za vikend putovanje. Za opuštanje i city break. Za one koji nemaju u tom trenutku puno vremena,  a žele vidjeti nešto dobro. Za one koji vole dobru hranu jer je Češka po njoj poznata. Za one koji vole kulturu i umjetnost, uvrnut smisao za humor i malo bizarnih dodataka.

Ne znam hoću li se vratiti u Brno jer nije riječ o gradu za koji smatram da ga treba vidjeti više puta ali definitivno mi je drago što sam ga posjetila, dodala ga na svoju listu viđenih lokacija, naučila nešto novo i najvažnije od svega, dobro se opustila i zabavila.

Jeste li vi bili u Brnu? Imate li neki grad prema kojemu ste imali određene predrasude ali vas je razoružao kad ste ga vidjeli?