“Je’l ti to plačeš?”, zbunjeno me pitao gospodin Orbis dok smo ostavljali Bratislavu iza sebe i vozili prema Pragu.

“Nope”, šmrcnula sam. Jesam li plakala? Nećemo nikada otkriti ali recimo samo da sam bila neobično šmrkava za osobu koja je bila malo skeptična prema Bratislavi kao destinaciji i koja je nakon nje trebala posjetiti još tri grada na super road tripu po srednjoj Europi.

Kad bih morala izdvojiti jedan grad koji me najviše iznenadio od svega što sam dosada vidjela onda bi to bila Bratislava. Bratislava je ujedno i jedini grad koji se ne bih nikome usudila preporučiti jer, koliko god slatka, zgodna i simpatična bila, nisam sigurna da bi i ostali podijelili moje oduševljenje i entuzijazam ovim malim glavnim gradom Slovačke.

Dva puta sam bila u Bratislavi. Svaki put je ostavila na mene izrazito pozitivan dojam. I na gospodina Orbisa što je još neobičnije jer on ne dijeli pretjerano moju ljubav prema starim europskim gradićima i nedostatku staklenih i čeličnih konstrukcija koje paraju nebo.

Ali eto, ponekad nas iznenade sitnice za koje to najmanje očekujemo. Jedna od tih sitnica je vjerojatno i činjenica da je prilikom prve posjete Bratislava bila ledena. Iako je bio 7.mjesec nosila sam hoodie, a mnogi na ulicama i kožne jakne što je bilo prekrasno iznenađenje i osvježenje od Zagreba koji se kuhao na preko 30 stupnjeva.

Povijest Slovačke šarena je poput mnogih drugih zemalja koje ne spadaju u strogu zapadnu Europu. Na područje koje je danas poznato kao Slovačka za vrijeme seobe naroda u 5. i 6. stoljeću stigli su Slaveni.

U 10. stoljeću nakon pada Velikomoravske kneževine, Slovačka je postala dio kraljevine Mađarske, kasnije dijelom Austro-Ugarskog carstva, što je ostala do kraja 1. svjetskog rata.

Između 1939. i 1944. godine Slovačka je okupirana od nacista koji su se posvetili cilju da iz nje eliminiraju 15.000 Židova što su uglavnom i uspjeli u koncentracijskim logorima. Sovjetska crvena armija okupirala je Slovačku 1945. godine, a 1948. je komunistička partija zavladala Čehoslovačkom nakon čega je država doživjela priličnu urbanu transformaciju.

Mnogi Slovaci (i Česi) nisu bili zadovoljni komunističkim režimom, ni prisilnom spajanju dviju država, a svojih 5 minuta dočekali su 1989. godine kada su organizirali Baršunastu revoluciju, nenasilnu revoluciju koja je trajala od 16. studenog do 29. prosinca 1989., a koju su vodili Vaclav Havel i Aleksandar Dubček.

Tom revolucijom je mirnim putem srušen komunistički režim koji je ovim državama desetljećima vladao, a Čehoslovačka je 1. siječnja 1993. Baršunastim razvodom podijeljena opet na Češku i Slovačku, dvije samostalne države.

Možda vas ne zanima povijest, a još manje politička povijest Europe ali njeno poznavanje je nužno volite li putovati i želite li razumjeti gradove i države na pravi način. Bogata i burna povijest isprepletena je u pričama, običajima, građevinama, legendama i energiji i nemoguće ju je zanemariti.

Bratislava se nalazi na Dunavu koji i teče kroz grad, a zanimljiv je podatak da su ona i Beč dva najbliža glavna grada na svijetu udaljeni jedno od drugog samo 60 kilometara. Pa nađete li se u jednom gradu bila bi prava šteta ne posjetiti drugi jer tu udaljenost možete prijeći i biciklom ako ste u malo boljoj tjelesnoj formi.

Kako obići i doživjeti Bratislavu? Najbolje pješice i bez plana, pitate li mene. Najbolja je ideja smjestiti se u nekom hotelu u centru grada, auto parkirati u garaži i besciljno lutati simpatičnim malim ulicama jer ćete uvijek naletjeti na nešto zanimljivo.

“Ništa zanimljivo nema u Bratislavi”, savjetovali su nas mnogi kada smo otkrili da na ljetnom europskom putovanju namjeravamo posjetiti i taj grad. “Mala je, oronula, dosadna, puno ružnih građevina iz doba komunizma” mišljenje je mnogih, a posebno ljudi iz Beča koji o svom susjedu nemaju visoko mišljenje.

Zašto bi i imali? Beč se godinama slavno nalazi na samom vrhu, kao broj jedan, najboljih gradova za život u cijelom svijetu. Beč je ušminkan, Bratislava nije. U Beču je teško vidjeti lošu fasadu, dok su u Bratislavi česte. Ipak, Beč mi se ni najmanje nije svidio (iako je to sasvim druga putna priča) dok sam u Bratislavu zaljubljena.

Najbolja stvar kod Bratislave je što, za razliku od Beča i Budimpešte, a posebno Praga, nije prepuna turista. Iako ih je svake godine sve više, mnogi je još uvijek zaobilaze (mnogi Slovačku miješaju i sa Slovenijom što će i Slovaci ljutito priznati) pa je šansa da uhvatite dobre kadrove i ne stojite u redu za fotografiju bez puno ljudi prilično velika.

Jedno od mojih najdražih mjesta u Bratislavi je Michalska ulica, smještena u starom dijelu grada, a u kojoj se nalaze jedina očuvana gradska vrata – Michalska vrata (Michalska Brana) izgrađena u 14. stoljeću.

Za vrlo mali iznos možete se popeti na toranj visok 51 metar i pogledati grad (iako je bolji pogled s dvorca), a oko vrata nalaze se mnogi restorani (za svaku preporuku volite li tradicionalnu kuhinju) i trgovine.

Želite li zakoračiti u prošlost odmaknut ćete se samo malo dalje od strogog centra i posjetiti Kapitulsku ulicu. Kapitulska ulica stara je ulica sa zgradama koje su definitivno vidjele bolje dane.

Neke od njih su napuštene, a vjerojatno i toliko zapuštene da je upitno koliko se daju popraviti i još važnije, koliko bi taj popravak koštao i kome bi se isplatio.

No, meni je bilo lijepo hodati, gledati zgrade, pitati se tko je u njima živio prije, kada su i zašto napuštene i upijati povijest i oronulu ljepotu kojom sam bila okružena.

Za slučaj da sumnjate mogu vas uvjeriti da ćete u Bratislavi sigurno naletjeti na skrivene dragulje, čak i ako ih ne tražite. Pa biste tako, u šetnji gradom, mogli naletjeti na crkvu od šećera.

Crkva od šećera zapravo nije od šećera niti se tako zove, samo meni izgleda kao iz Ivice i Marice. Ne mogu se oteti dojmu da bih mogla odlomiti dio i pojesti ga i da bi me zaboljeli zubi od slatkoće.

Ova plava crkva, kako je mnogi zovu, zapravo je crkva sv. Katarine i datira s početka 20. stoljeća. Izgrađena u Art Nouveau stilu izgleda kao iz bajke, a kad joj se približite shvatit ćete da je izgrađena sva od mozaika.

Kada je lijep sunčan dan iste je boje kao i nebo, a posjetite li je u različito doba dana dobit ćete dojam da sukladno vremenu i vremenskim prilikama mijenja boju kako bi se što bolje uklopila u okolinu.

Vjerujte mi kad vam kažem da se Bratislavu, ako ni zbog čega drugoga, isplati posjetiti samo radi crkve od šećera. Iako, kad sam rekla da je grad pun skrivenih dragulja, mislila sam to ozbiljno pa tako pazite gdje hodate da ne propustite neki od fantastičnih gradskih kipova.

Gradski kipovi su vjerojatno tema koja zaslužuje poseban tekst jer su toliko brojni, zanimljivi i puni karaktera. I dok razmišljam hoću li pisati nekada o njima, pokazat ću vam nekoliko, po mom mišljenju, najboljih.

Dok šetate gradom pazite da ne padnete preko Čumila, čovjeka koji viri iz kanalizacije. Čumil je vjerojatno najpoznatiji gradski kip, postavljen 1997.godine, simbol starog grada i znamenitost radi koje ćete čak i pričekati u redu na slikanje.

Nitko ne zna tko je Čumil niti što on radi. I dok neki tvrde da predstavlja tipičnog radnika iz komunističkog razdoblja koji je apsolutno nezainteresiran za posao koji obavlja, drugi tvrde da je izronio kako bi virio pod ženske suknje.

Vi izaberite onu teoriju koja vam se više sviđa. Ili smislite vlastitu. Dok je smišljate, ne zaboravite se slikati s Lijepim Nacijem. Schone Naci popularna je skulptura i jedina srebrna (ostale su brončane) koja se nalazi nasumično postavljena u gradskom centru.

Schone Naci zapravo je stvarna osoba. Riječ je o Ignacu Lamaru koji je živio u Bratislavi krajem 19. i početkom 20. stoljeća i bio smrtno zaljubljen u ženu koja nije dijelila njegove osjećaje.

Nesretan, hodao je ulicama Bratislave svaki dan i nepoznatim ženama dijelio cvijeće te ih pozdravljao skidanjem cilindra. I danas pozdravlja ljude na ulici i uljepšava im dan.

Jedan od mojih najdražih kipova je Paparazzi koji, na žalost svih koji vole kipove i nađu se u Bratislavi, više nije na svom poznatom mjestu radi čega sam još sretnija što sam ga vidjela. Paparazzi stoji iza zgrade s kamerom u rukama i čini se kao da slika prolaznike.

Uz to je i u punoj veličini što ga je činilo još zanimljivijim. No, ovaj kip bio je u vlasništvu ljudi koji su držali popularni restoran Paparazzi. Kada se restoran zatvorio, vlasnici su uzeli kip koji se sada nalazi u UFO restoranu. Gradske vlasti pregovaraju ne bi li ga vratili nazad na mjesto jer je popularna gradska znamenitost i ljudima nedostaje.

Na glavnom trgu, u blizini gradske vijećnice, nalazi se jedan od Napoleonovih vojnika, naslonjen na klupu. 1805. godine Napoleon je s vojskom bio u Bratislavi. Jedan od vojnika, po imenu Hubert, zaljubio se u lokalnu curu, ostao s njom i počeo proizvoditi pjenušavo vino. Najpopularniji brend pjenušavog vina u Slovačkoj i danas je Hubert pa ga obavezno isprobajte ili donesite kući kao suvenir.

Nemojte da vas u šetnji iznenadi Andy Warhol, nehajno smješten u jednoj od malih centrovskih ulica. Iako Warhol ima određene veze sa Slovačkom preko roditelja, on je samo još jedan pokazatelj kulture koja očito obožava zanimljive i zabavne kipove nasumično postavljene po gradu.

Naletite li u šetnji na optiku Fokus nemojte gledati samo u izlog i u sunčane naočale. Podignite pogled malo iznad vrata vidjet ćete iznenađenje. Mali smiješni goli čovječuljak se skriva u niši u zidu. Tko bi to mogao biti?

Legenda kaže da je riječ o izrugivanju nekadašnjem vlasniku optike koji je uvijek bio na prozoru i špijunirao prolaznike. Bratislava je puna takvih skrivenih iznenađenja. Ne morate ni znati za njih. Dovoljno je samo hodati gradom širom otvorenih očiju i promatrati sve oko sebe.

Ako ste slučajno posumnjali, Bratislava je prepuna legendi i priča o duhovima. Prema jednoj od njih, u velikoj kući u Bijeloj ulici (Biela ulica) živjela je bogata žena dobrog srca po imenu Božena. Kada je umrla, svi su prosjaci došli na njen sprovod.

Nakon njene smrti u dvorištu kuće počela se prikazivati bijela utvara s kantom u ruci koja je zalijevala cvijeće. Kako se nitko nije brinuo za vrt, duh se očito vratio kako bi vodio brigu o njemu.

Jedne večeri pekarski naučnik ju je vidio i toliko se preplašila da se bijela tvar od koje je bila sastavljena počela pretvarati u kamen. Sljedećih nekoliko dana cijeli je grad brujao o prekrasnom bijelom kipu za koji ni jedan umjetnik nije priznao da je njegovo djelo.

Kip i danas možete vidjeti kao dio fontane na Františkánske trgu. I dalje se ne zna otkud se tamo stvorio i tko ga je napravio. Pitate li lokalce o kipu reći će vam da je to bijela žena iz Bijele ulice.

Bratislava je prepuna povijesti, priča, mitova, legendi i građevina vrijednih pažnje što je nevjerojatno za jedan manji grad. Upravo iz tog razloga priča o Bratislavi još nije završena. Nastavak slijedi neki drugi put, a u međuvremenu mi recite, jeste li bili u Bratislavi i kako vam se svidjela.