“Kam’ idete?” – upitao nas je simpatični čovjek u liftu.

“Prizemlje” – odgovorili smo u glas gospodin Orbis i ja i shvatili da ćemo se u Bratislavi lakše sporazumijevati na hrvatskom nego na engleskom. Tek kad počnete putovati shvatite kako engleski zapravo nije “jezik koji SVI znaju i koji više ni nije strani jezik” nego da je ponekad teško pronaći osobu koja ga zna, posebno u manjim gradovima.

Bratislavci su jako simpatični, komunikativni i druželjubivi ljudi. Gotovo da nema mjesta na kojemu nas netko nije uhvatio, zapričao, pohvalio se da je ljetovao u Hrvatskoj i izrazio zadovoljstvo što smo posjetili Bratislavu.

Poput mnogih putnika koji ciljano posjete Bratislavu ili slučajno zalutaju u nju nismo ni mi znali što očekivati od tog grada na obali Dunava. No, Bratislava je puna lijepih iznenađenja, posebno u starom centru grada koji mi se ujedno i najviše svidio jer, ukoliko niste znali, luda sam za povijesti umjetnosti.

Moja ljubav prema umjetnosti i arhitekturi se uglavnom odnosi ili na izrazito stare i klasične stilove (gotika, romanika..) ili na modernu arhitekturu koja me u zadnje vrijeme sve više privlači. Ono što istinski ne podnosim je socijalistička arhitektura kakvu je moguće pronaći na svakom koraku u bivšem SSSSR-u i zemljama koje su bile pod željeznom zavjesom i komunističkim režimom.

Sovjetska arhitektura ispunjava me užasom, tjeskobom, nelagodom i uopće ne pretjerujem kada to izjavim. Štoviše, nedavno sam se sjetila ružnog osjećaja koji sam imala kao mala dok sam prolazila kroz razne dijelove Zagreba, u kojemu komunističke arhitekture ne nedostaje, a što objašnjava koliko ne volim novi Zagreb i slične dijelove u kojima se osjećam ugušeno, depresivno i nesretno.

Nakon ovog brzinskog psihološkog profiliranja nakon kojega nam je 100% jasno koliko ne volim sovjetsku arhitekturu, moram napomenuti da je gospodin Orbis obožava. Treba li nas to čuditi s obzirom da se suprotnosti privlače?

Njemu dajte betonski blok ili još bolje više njih složenih jedan na drugi i po mogućnosti neki monumentalni kip/skulpturu koja označava nešto ili ništa ali zato strši u moru drugog betona i oduzet će se od sreće. Ja ću vjerojatno disati u papirnatu vrećicu i morati pogledati neki obiteljski američki film na Netflixu da dođem k sebi i nauživam se ljepote kapitalističke arhitekture.

Tražite li malo socijalističke nostalgije Bratislava je najbolje mjesto koje možete posjetiti. “Ajoooj, koji užaaaaaas!!!” izjavila sam dok smo se približavali Bratislavi, a pod očima su mi počele nicati jezive, ogromne, betonske i k tome šarene građevine.

“Ah da, Petržalka”, sanjivo je i sa srcima u očima odgovorio gospodin Orbis gledajući zaljubljeno u samo dno sovjetske arhitekture dizajnirane s idejom trpanja što većeg broja ljudi na što manju površinu, a bez imalo razmišljanja o kvaliteti života.

Hej, dobiješ stan besplatno u zamjenu za rad u pošti, šuti i budi zahvalan, a zlatne retrivere, travnjake i bijele ograde ispred kojih su parkirani karavani ostavi Amerima i njihovim filmovima. Mi smo s druge strane bare i volimo beton.

Da sam posjetila samo Petržalku u Bratislavi izletjela bih iz nje nakon 10 minuta i nikada ali baš nikada se više ne bih vratila u taj grad. Uz to bih svima pričala kako je užasan i ne isplati ga se posjetiti. Srećom, priča je išla drukčije.

Petržalka je samo srce sovjetske arhitekture u Bratislavi i ostatak koji podjeća na komunističko razdoblje. U želji da joj malo poprave izgled, odlučili su je obojati u šarene boje. Iskreno, ne mogu se odlučiti je li to bolja ili gora odluka ali vi zaključite sami.

Petržalku nazivaju i bratislavskim Bronxom. U njoj živi čak 65% stanovnika Bratislave, a zanimljiv je i podatak da je jedno od najvećih naselja u središnjoj Europi te najgušće naseljeno naselje u središnjoj Europi koje se proteže na više od 2000 hektara površine.

Povijest Petržalke seže zapravo još u rano 17. stoljeće kada je bila samo otok i selo koje nije bilo dijelom Bratislave. Kako je na otoku bilo puno plodne zemlje, stanovnici su se bavili poljoprivredom. Upravo iz tog razloga, početkom 20. stoljeća Petržalka je dobila ime koje nosi i danas, a koje znači peršin i koje je zapravo bilo malo pogrdno ime kojim su se rugali svim biljakama koje su tamo rasle i stanovnicima koji su bili isključivo poljoprivrednici.

Za vrijeme austro-turskih ratova (1529. – 1791.) Petržalka je postala dom brojnim izbjeglicama iz Hrvatske i Njemačke koji su bježali pred Turcima, a onda i zauvijek ostali u Slovačkoj.

Za vrijeme komunizma počela je gradnja stambenih betonskih blokova koji su, u skladu s tom filozofijom, bili sivi i lišeni svakog šarma. Nakon 1989. godine odlučeno je obojati je živim bojama i ta ideja zadržala se do danas.

Petržalka je s ostatkom Bratislave povezana s pet mostova, a na jednom od njih nalazi se legendarni UFO. Želite li vidjeti sedmi najveći viseći most na svijetu onda ga upravo gledate, a riječ je o Novom mostu (Nový most) ili UFO mostu iznad kojega se nalazi leteći tanjur koji je restoran.

Novi most dugačak je 430.8 metara, a UFO je na visini od 84.6 metara. Osim restorana na njemu se nalazi i observatorij. Kako postoji boljih i viših vidikovaca na svijetu, ne bih preporučila odlazak samo radi pogleda ako ne mislite ići u restoran. Lift košta 7.40 €, a iznos će biti odbijen od cijene računa restorana koji nudi tradicionalnu i internacionalnu kuhinju, a koji je osvojio i nagradu za restoran godine 2011.

Najbolji pogled na Bratislavu imat ćete s dvorca (Bratislavský hrad) s kojega su ove slike i snimljene.

Dvorac s četiri tornja izgrađen je u periodu od 9. do 18. stoljeća, smješten je točno u gradu na malom brdu koje se naziva Mali Karpati baš iznad Dunava i s njegovih zidina pruža se apsolutno savršen pogled na Bratislavu, Dunav, Austriju, a kada je lijepo vrijeme i Mađarsku.

Kako je Europa puna mitova i legendi tako se i uz dvorac vezuju brojne priče. Od njegovih ukletih dijelova do priče o divu koji se umorio na putu za Njemačku pa ga jedne večeri odlučio koristiti kao stol (radi 4 tornja koji podsjećaju na 4 noge) što su otkrili stanovnici dvorca nakon što su zaključili da su okrenuti naopako. Nakon što je lokalna vještica ukorila diva, vratio je dvorac na pravu stranu i više ga nije okretao.

Vanjski dio dvorca je besplatan, a ulazak košta oko 10 €. Trip Advisor kaže da unutrašnjost nije vrijedna cijene, a iskustvo me naučilo da malo toga je kad je riječ o ovakvim dvorcima i da je najbolje zadržati se vani u istraživanju.

Još jedna lokacija koja je istresla gospodina Orbisa iz cipela, a mene općenito stresla je trg Slobode (Námestie Slobody) kojega lokalci zovu Gottko i koji je zapravo glavni gradski trg ali mogla sam preživjeti i bez njega, ruku na srce.

Volite li sovjetsku arhitekturu onda bi vam se trg Slobode mogao svidjeti jer nudi sve što jedan ljubitelj ili ljubiteljica komunističke arhitekture traži – puno betona, kockaste betonske blokove u sivoj boji s prozorom do prozora, metalnu skulpturu za koju samo autor zna što predstavlja (valjda), nešto planski posađenog zelenila (nek’ se nađe), i betonski vodoskok bez šarma.

Od 2007. godine vodoskok je izvan funkcije, pun smeća i grafita, radi oštećenja u podzemnim mašinama koje ga pokreću, a čija bi obnova koštala 1 milijun eura koje Slovačka nema. Na trgu se nalazi i najveći poštanski ured na svijetu koji možete vidjeti na gornjoj fotografiji.

Zaboravite Petržalku. Želite li zakoračiti u prošlost i u komunistička vremena trg Slobode je vaša vremenska mašina. Kao sa starih izblijedjelih razglednica, gotovo da možete zamisliti ljude kako ulaze i izlaze iz poštanske zgrade, sjede na klupama planski uređenog parka i gledaju u vodoskok.

Upravo ta mješavina stilova, klasične austro-ugarske povijesti, komunizma i kapitalizma razlog je zašto ne mogu nikoga poslati u Bratislavu uz riječi “Moraš otići, jako će ti se svidjeti!” Bratislava nije za svakoga. Između Praga i Beča, ona je kao ono srednje dijete na koje roditelji zaboravljaju jer nemaju za njega vremena.

Osobno bih mogla preživjeti bez komunističko-sovjetske arhitekture koju istinski ne volim. S elementima brutalizma i modernizma te natruhama distopije nudi savršen pogled u mračnu i prilično depresivnu eru koja nije po svačijem ukusu. To je dio Bratislave koji mi se nije svidio.

Uz povijesni centar i komunističku arhitekturu, Bratislava ima i novi urbani dio koji pripada u noviju povijest. Tako je 2010. godine otvoren Eurovea shopping centar u samom srcu grada uz šetalište pored Dunava.

Idealna lokacija da se sklonite od ljetnih vrućina ili zime i šetate po dućanima, restoranima i kafićima. Odmah uz Euroveu niklo je i novo naselje odmah uz Dunav.

Ovdje ćete pronaći luksuzne stanove s prozorima od poda do stropa i pogledom na rijeku. Moderne urbane zgrade. Lijepo uređene kafiće i lounge barove u podnožju zgrada koji se protežu cijelom dužinom obale, a navečer nude pregršt zabave za sve putnike željne izlazaka.

Je li mi se svidio moderni dio Bratislave? Možete se kladiti u to! Nakon trga Slobode i najveće pošte na svijetu ovo je bilo pravo osvježenje. Idemo brzo pronaći kafić s pogledom na Dunav, popiti limunadu i pojesti palačinke da malo dođemo k sebi. Nađete li se u Bratislavi upravo to i vi morate učiniti.

Zapravo je vrlo opuštajuće nakon dana provedenog na nogama u istraživanju grada sjesti pored vode i uživati gledajući brodove i riječne kruzere koji voze po Dunavu.

Još uvijek se nikome ne bih usudila preporučiti Bratislavu iako je meni bilo toliko lijepo da sam je posjetila dva puta, a nije me razočarala ni prilikom druge posjete. Naravno da bih lagala kad bih rekla da je ona najljepši grad koji sam vidjela.

Nije ni najatraktivniji grad. Ni najuređeniji. Ni najuredniji. Niti ima najbolju ponudu sadržaja koju sam ikada vidjela. Ne mogu čak ni tvrditi da trebate ići na više od 2 dana. Ali, na mene je Bratislava ostavila odličan dojam. Vibra u gradu mi se svidjela. Osjećala sam se dobro i ugodno. Opušteno…i mislim da je to ono što ju je prodalo.

Bratislava ima prekrasan i lijepo uređen stari i povijesni centar grada.

Baš poput ostalih gradova srednje i zapadne Europe, punih povijesti, klasične arhitekture i zanimljivih priča.

Ima i cijelih ulica koje su pred raspadom ali, koji grad s ovakvom povijesti ih nema?

Kao i svaki grad koji je trpio pod komunističkim režimom i Bratislava ima puno nereprezentativnih dijelova za koje vam nije jasno kako je moguće da je netko mogao biti toliko slijep i toliko nagrditi grad.

Ima i novih dijelova poput zgrada i šetnice uz Dunav, nebodera narodne banke i još nekoliko čelično-staklenih konstrukcija koje su uglavnom financirane od strane EU fondova.

Nađete li se u Beču razmislite o posjeti Bratislavi u obliku dnevnog izleta. Budete li kritički raspoloženi i počnete je uspoređivati s drugim gradovima koje ste posjetili, a posebno s Bečom, razočarat će vas.

Date li joj šansu i pristupite li objektivno, dopustite li si da opušteno šetate njenim ulicama i upijate njenu zanimljivu povijest i dobre vibracije, mogla bi vas osvojiti baš kao što je i mene.

Jeste li posjetili Bratislavu? Kako vam se svidjela?