casual friday

Neobične navike poznatih pisaca

Koja je prva asocijacija koja vam padne na pamet kad čujete riječ pisac? Upišete li u Google pojam “writers are” između nekoliko ponuđenih prijedloga pronaći ćete i “writers are crazy” i “writers are weird”.

Možda. Tko zna, možda stvarno i moraš biti malo (puno) lud i čudan da sjediš za laptopom i pišeš, pišeš, pišeš i onda još malo pišeš. Da ne govorimo koliko si lud morao biti kad nije bilo laptopa, dok su pisci lupali po pisaćoj mašini, a o vremenima pisanja rukom s tintom i perom neću ni počinjati.

Tko zna, možda stvarno moraš biti malo opaljen da se radije odlučiš pismeno izražavati, pisati stotine tisuća riječi godišnje i još očekivati da to netko pročita, a po mogućnosti se i oduševi napisanim.

S obzirom da pisci očito jesu malo osebujnije osobe, možda će vas onda zanimati, za današnji lagani petak, koje su to lude navike poznatih pisaca kojih su se držali i od kojih nisu odustajali. Štoviše, neki nisu željeli ni riskirati lošu sreću ukoliko s njima prekinu.

pisac

Agatha Christie

Mnoge dobre ideje često dolaze pod tušem. Nemam kvalitetno objašnjenje za tu činjenicu ali možda ima nešto u toploj vodi i opuštanju što dobro djeluje na mozak. Agatha Christie je bila poznata po tome što je radnju svojih krimi romana smišljala u kadi jedući jabuke.

S obzirom da je napisala više od 60 detektivskih romana koji su se prodali u oko 2 milijarde primjeraka, izgleda da su jabuke stvarno dobre za mozak.

Victor Hugo

U jesen 1830. godine Victor Hugo počeo je pisati svoj poznati roman “Zvonar crkve Notre Dame” i zadao si ambiciozan vremenski rok – veljaču 1831. Kako završiti takvu knjigu u tako kratkom vremenu? Tako da sami sebe spremite u kućni pritvor.

Hugo je kupio veliku bocu tinte, riješio se sve odjeće koju je posjedovao i kupio veliki sivi pleteni šal koji je sezao do poda, u koji se umotao i koji mu je mjesecima bio jedina odjeća. Nije uopće izašao van, završio je roman prije zadanog roka i potrošio cijelu bočicu tinte.

Čak je razmišljao da svoju knjigu nazove “Što je izašlo iz bočice tinte” ali se ipak na kraju odlučio za manje apstraktan naslov koji ima više veze s temom knjige.

Virginia Woolf

Virginia Woolf pisala je 2.5 sata svako jutro, što samo po sebi nije toliko čudno, koliko je neobična činjenica da je pisala stojećki. Imala je posebno dizajniran i nagnut stol za kojim je stajala i pisala satima.

Tvrdila je da je to iz razloga jer je tako kreativnija i da joj nagib stola omogućuje da vidi svoj rad sa svih strana. No, njen nećak Quentin Bell kasnije je otkrio da je stajaći stol rezultat rivalstva Virginije i njene sestre Vanesse Bell, slikarice koja je slikala stojećki.

Njihovo rivalstvo i neprijateljstvo široko je poznato pa tako Virginija nije željela da joj sestra spomene kako je njoj lako dok sjedi i piše dok ona sama slika i stoji satima. Kako joj ne bi pružila to zadovoljstvo, Virginija se natjerala na pisanje na nogama.

Tko bi rekao da je bila toliko revolucionarna jer su danas pisaći stolovi za kojima se može i stajati postali vrlo popularni u modernim uredima.

Honoré de Balzac

Balzac je bio veliki kavoljubac i tvrdio je da mu je kava potrebna za pisanje. Vjerovao je da se u kavi nalazi sva njegova inspiracija za pisanje pa je tako pio i više od 50 šalica kave dnevno.

Dok je pisao “La Comédie Humaine” navodno uopće nije spavao iako nije poznato je li bio pod stresom, nije htio spavati dok ne završi knjigu ili ga je sva ta kava držala budnim. Možda sve pomalo?

Dr. Seuss

Theodor Seuss Geisel posjedovao je impresivnu kolekciju od 300 šešira. Kada je osjetio da mu se ne da pisati, da mu nedostaje ideja, želje, volje i inspiracije, odlazio je do svog tajnog ormara i birao šešir koji mu je trebao pomoći da se osjeti opet inspiriranim.

Treba li nas čuditi što je napisao i dječju knjigu po imenu “The cat in the hat”?

Isabel Allende

Isabel Allende započela je svoj prvi roman 8. siječnja 1981. godine. Iako je početna ideja bila pisanje pisma umirućem djedu, od tog pisma nastao je legendarni roman “The house of the Spirits”.

Od tada Allende sve svoje romane započinje pisati na isti datum, 8. siječnja, kako i sama priznaje radi praznovjerja s obzirom da je prva knjiga postigla toliki komercijalni i kritički uspjeh. No, priznaje i da joj taj datum odgovara jer su i svi u njenoj okolini naučili na njega pa joj taj dan nitko ne smeta jer znaju što radi.

John Steinbeck

Steinbeck je poznat po tome da je pisao olovkom i da je u svakom trenutku na svom radnom stolu morao imati 24 savršeno naoštrene olovke, a bio je i prilično specifičan što se tiče brenda olovaka i načina na koji su naoštrene.

Toliko je pisao i čvrsto stiskao olovke da mu je urednik iz očaja slao okrugle olovke jer je dobivao nevjerojatne žuljeve na rukama radi kojih je jedva pisao.

pisanje

Dan Brown

Mnogi pisci pate od spisateljske blokade i nedostatka kreativnosti i volje za pisanje, barem s vremena na vrijeme. Kako taj problem rješava Dan Brown? Tako što visi naopako, kao šišmiš.

Tu naviku naziva “terapijom” i tvrdi da mu potiče kreativne sokove, relaksira ga i potiče ga na pisanje. Osim toga, na radnom stolu drži pješčani sat i točno svaki sat prestaje raditi kako bi vježbao i rastezao se. Tvrdi da ga sklekovi i čučnjevi opuštaju.

Arthur Conan Doyle

Iako mu je lik romana Sherlock Holmes bio primjer logike i razuma, autor baš i nije bio poznat po tome. Sir Arthur Conan Doyle bio je sve samo ne racionalan, bavio se spiritizmom, bio je opsjednut okultnim i magijom u koju je duboko vjerovao, a bio je i uvjeren da je njegov dobar prijatelj Harry Houdini pravi čarobnjak.

Houdini je više puta izjavio da mu je na sve načine pokušavao objasniti kako trikovi funkcioniraju i da nema ništa magično u tome ali Doyle je u to odbijao povjerovati. Tko zna, da je bio razuman možda ne bi bio pisac?

Maya Angelou

Maya Angelou nije mogla pisati kod kuće pa je odlazila svaki dan u 6 ujutro, uzimala malu hotelsku sobu i pisala do 2 popodne. Sa sobom je nosila blok papira, rječnik, Rogetov Thesaurus, bibliju, paket igraćih karata i bocu šerija.

Od osoblja hotela tražila je samo da maknu sve sa zidova jer joj je ometalo pažnju.

Sve je u brojevima

Ima pisaca, i to dosta njih, koji su jednako opsjednuti brojevima kao i riječima. Stephen King ne izlazi iz sobe dok ne napiše 2000 riječi u danu, i to riječi koje nisu prilozi jer King prezire priloge.

Jack London tokom cijele karijere pisao je 1000 riječi dnevno, a William Golding 3000 što je broj koji su si zadali i Norman Mailer i Arthur Conan Doyle. Anthony Trollope svoj je radni dan počinjao u pola 6 svako jutro i navijao sat svakih 15 minuta. Zašto? Jer mu je zadatak bio napisati 250 riječi svakih 15 minuta.

James Joyce se ipak više bavio kvalitetom nego količinom i on je uspjehom smatrao kad na kraju radnog dana ima napisane dvije savršene rečenice.

Još malo neobičnih navika

Friedrich Schiller je u ladici radnog stola držao trule jabuke. Kako je napisao njegov prijatelj Goethe, aroma je bila toliko jaka da je Goethe skoro pao u nesvjest i morao izaći na zrak. Schillera je, međutim, taj miris ispunjavao i bez trulih jabuka nije mogao ni živjeti, a još manje raditi.

Alexandre Dumas bio je umjetnik opsjednut bojama i organizacijom pa je tako sva svoja djela pisao na papirima raznih boja. Članke je pisao na roza, poeziju na žutom, a romane na posebnoj nijansi plavog papira. Jednom prilikom, dok je putovao Europom, ponestalo mu je plavog papira, a za kupiti je bilo samo krem obojanog. Nevoljko je pisao na krem papiru i do kraja života tvrdio da se to negativno odrazilo na kvalitetu.

Gertrude Stein i Vladimir Nabokov voljeli su pisati u parkiranom automobilu jer im je ta okolina kreirala savršeno tih mjehurić kao stvoren za ideje i pisanje.

Truman Capote nikada nije započinjao pisati petkom, a kako je volio pisati u hotelskim sobama nikada nije želio uzeti sobu ako je bila pod brojem 13, ako je zbroj brojeva činio 13 ili ako je telefonski broj imao 13 u bilo kojoj kombinaciji.

Capote je također bio opsjednut opušcima cigareta kojih u pepeljari nikada nije smjelo biti više od 3, a višak je gurao u džepove. Iako vjerojatno svi pisci vole svoje likove i povezani su s njima, to je posebno vrijedilo za Jane Austen.

Austen se toliko vezala za svoje likove da je zamišljala priče o njima i u glavi do detalja razvijala njihove živote iako o njima nikada nije pisala. Njen nećak, Edward Austen-Leigh, napisao je da bi Jane, kad bi to tražili od nje, satima pričala što je sada s nekim likom iz njene knjige kao i nepoznate detalje karaktera njenih likova.

Haruki Murakami je svjestan koliko je važno kretati se, posebno jer pisci puno vremena provode sjedeći. Zato se on strogo drži zacrtanog režima u kojemu ide spavati u 9 svaku večer, budi se u 4 ujutro, ide trčati jer mu trčanje osvježi i raščisti um, nakon čega kreće pisati.

Jesu li svi pisci čudni i puni neobičnih navika? Vjerojatno jesu, posebno onima koji sami nisu pisci i nisu ni malo neobični. Ali, znate što ću vam reći? Bolje biti čudan nego običan.

Koja vam je navika ovih pisaca najviše privukla pažnju?

Potpis

4 komentara

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: