Uopće mi nije palo na pamet da s novom godinom dolazi novo desetljeće. Možda zato što mi kraj godine ne znači ništa više osim početka nove godine i nikada ga ne obilježavam proslavama, listama i ludim obećanjima samoj sebi kojih se onda prestanem držati nakon što postanem svjesna da sam si zadala preambiciozne ciljeve.

Uopće mi nije palo da dolazi novo desetljeće dok nisam listajući Flipboard naletjela na članak o tome kako dolazi novo desetljeće. Naravno, kao i svaka zbunjena osoba koja napeto čeka da joj se kava dovoljno ohladi kako bi mogla polu-normalno funkcionirati i po mogućnosti preživjeti dan bez većih ozlijeda, zgrabila sam telefon i viknula “Hey Siri, open calendar” jer otkako koristim virtualne asistente ne mogu sama pronaći ništa na telefonu pa ni da mi život o tome ovisi.

Siri je poslušno otvorio telefon (Siri je super iako još nije naučio da mi ohladi kavu) i u tom sam trenutku rekla samoj sebi: “Gle, gle…stvarno ide novo desetljeće. A gdje je otišlo prošlo?”

Kako mi matematika nije jača strana, počela sam računati na prste obje ruke i obje noge desetljeća, godine, milenijske obljetnice i slične prekomplicirane detalje koji su mi samo, bez prve kave, pregorili mozak. Od tog dana, koji nije bio toliko davno, postala sam opsjednuta novim desetljećem pa sam, kao i svaka druga opsjednuta osoba, počela razmišljati što sam pametno napravila u prošlom desetljeću, gdje sam sad u odnosu na onda i o sličnim temama koje postaju depresivne kad shvatite da je možda prošlo cijelih 10 godina ali da ste vi manje više tamo gdje ste i bili.

Je li to dobro ili loše? Pojma nemam ali može vas brzo deprimirati kad shvatite da još uvijek nemate Aston Martin s vozačem, ne živite u New Yorku, nemate posebnu sobu za svoje cipele (jedva da imate za sebe) i niste internacionalno poznata poslovna osoba, poznata osoba, motivacijski govornik, astronaut, kuhar ili što god da vam je prošlo kroz glavu prije 10-ak ili više godina dok ste bili mladi, glupi i puni energije.

Nakon što sam zaključila kako se ovakvim mislima ne treba zamarati pa sam (pre)ambicioznim ciljevima dala novih 10 godina, zaključila sam da idem na malo sretnije teme. A sve to prije prve kave koja se još pušila, kao što se pušilo iz mog mozga, dok je Siri tvrdoglavo odbijao puhati u kavu da se brže ohladi.

Koje su to sretnije teme kojima se nenaspavani introvert može baviti u ranu zoru, prije prve kave i nakon što je doživio prosvjetljenje jer je shvatio da dolazi novo desetljeće? Naravno, riječ je o lekcijama koje sam naučila u zadnjih 10 godina.

Ako već ne mogu brojati međunarodna priznanja, zalihe u švicarskim bankama, nekretnine po svijetu i poznate prijatelje poput Bransona i Cooka, onda valjda mogu nabrojati 10-ak (minimalno) lekcija koje sam naučila u 10 godina.

Mogu li?

Slušaj onaj mali glas u svojoj glavi

Ako ste imalo poput mene onda ste upoznati s onim malim tihim (ponekad i glasnim ako ga ignoriramo) glasom u glavi koji govori – nemoj to raditi, napravi ovo, a ne ono, ovo nije pametno, nemam dobar osjećaj oko ovoga…

Imam taj glas otkako znam za sebe. Znam kako se ljudi osjećaju i prije nego što progovore. Znam ako je netko loše volje i ako ne kaže. Dovoljno mi je da uđem u prostoriju i da znam kako se ljudi osjećaju. Osjećam u trbuhu cijelu paletu osjećaja kada moram nešto odlučiti, a onaj mali glas uvijek ima pravo. Uvijek!

Problem je u tome što sam često ignorirala taj mali glas. Čula sam ga ali nisam obraćala pažnju na njega. Često sam ga utišala i vodila se idejom da idem napraviti nešto protiv glasa samo kako bih usrećila nekog drugog ili jer sam mislila da netko drugi zna što je bolje. Problem je što u tom procesu unesrećiš sebe, a često i stradaš jer glas obično zna najbolje.

Nazovite taj mali glas kako god želite, osjećaj, šesto čulo, intuicija, moralni kompas, savjest, unutarnji kritičar, pravo ja, cvrčak…nije važno. Važno je da ga poslušate, ako ga čujete, jer zna bolje i od vas i od drugih što je najbolje za vas.

Neudobnost je dobra i poželjna, obrati pažnju

Kad nas žulja etiketa na odjeći odrežemo je. Kad nas žuljaju cipele riješimo ih se. Kad nam je nešto neudobno više to ne nosimo ili izbjegavamo. A što radimo kad život postane neudoban? Počnemo obraćati pažnju zašto je to tako i što možemo poduzeti da se to promijeni.

Neudobnost je dobra. Neudobnost je poželjna. Neudobnost znači izlazak iz comfort zone, a izlazak iz comfort zone znači rast i napredak. Napredujemo samo kad nam je neudobno. Zato neudobnost ne treba izbjegavati nego je treba prihvatiti i naučiti nešto.

Idi svojim putem

Mnogi ljudi vole suditi drugim ljudima, kritički procjenjivati njihove odluke i pokušati im govoriti, objasniti ili ih čak prisiliti kako da žive svoj život. Takve ljude srest ćete bilo gdje, ponekad čak i u svojoj obitelji ili među prijateljima. Kritički raspoloženih ljudi ima svuda oko nas, a još više onih netolerantnih koji jedva da znaju što je dobro za njih ali zato odlično znaju što je dobro za vas.

Lako je osjetiti pritisak i popustiti pod njim, posebno ako nas pritišću osobe do kojih nam je stalo. Ali, važno je hodati vlastitim ritmom, slušati svoj unutarnji glas i napraviti ono što mislite da je najbolje za vas.

Znate što? Možete pogriješiti ali barem ste napravili vlastitu pogrešku, a ne nametnutu i tuđu. Iz vlastite pogreške možete naučiti kvalitetnu lekciju, a iz tuđe ćete naučiti samo da ne treba slušati druge. Što je isto dobra lekcija ali je ne treba ponoviti više od jednom.

Djeluj odmah

“Napravit ću to sutra”, “Krećem od ponedjeljka”, “Idem kad zahladi”, “Sljedeće godine ću…”, “Čim zaradim više onda ću….” Koliko ste puta izjavili nešto u ovom stilu i odgodili svoj život za neka druga vremena?

Problem s vremenom je u tome što ga nemamo baš previše. Složit ćete se sa mnom da vrijeme leti, da nam često nije jasno kako je godina tako brzo prošla, a meni trenutno nije jasno ni kako je prošlo cijelo desetljeće!

Pouka priče je klišej ali potpuno istiniti i glasi – ne ostavljaj za sutra ono što možeš napraviti danas. Ozbiljno. Onaj tko čeka ne dočeka nego izgubi jako puno vremena ni na što. Djelujte odmah. Nemojte čekati idealni trenutak jer on ne postoji. Imamo samo sada i to treba iskoristiti.

Ne zamaraj se što drugi misle

Ljudi često misle kako drugi ljudi misle o njima. Kako ih drugi ljudi tračaju. Kako pričaju njima iza leđa. Kako svaki budni trenutak misle samo o njima. Stvarno? Misle li drugi ljudi stvarno toliko o vama? Ovo će vam možda doći kao udarac u trbuh i potpuni šok ali ni vlastita mama ne razmišlja toliko o vama, a kamoli drugi ljudi.

Prosječna osoba ima oko 60.000 misli dnevno. Kad bi pomislila na vas i 2 puta dnevno to je 0.03% njihove mentalne snage i misli usmjerenih u vašem smjeru. Lijepo je laskati samom sebi da smo toliko zanimljivi drugima i da smo im non stop u mislima ali vjerujte mi kad vam kažem, stvarno nismo.

Hoću li požaliti?

Prije nekoliko godina pročitala sam članak o medicinskoj sestri iz Australije koja je postala poznata po tome što je ispitivala svoje pacijente za čim najviše žale u životu, baš prije nego što bi umrli.

Znate li što se istaknulo kao broj 1? “Želim da sam živio svoj život onako kako sam želio, a ne onako kako su drugi očekivali od mene.”

Nevjerojatna je hrabrost i snaga potrebna da budemo ono što jesmo, da se pokažemo pred drugima u punom svjetlu i prepustimo im se na milost ili nemilost prosuđivanja, neodobravanja i osuđivanja. Ali, na kraju dana, što onda?

Hoće li drugi živjeti vaš život? Hoćete li se odreći svog života da bi netko drugi proživio dva, i svoj i vaš? Jeste li spremni požaliti na kraju svog vremena sve ono što ste se bojali učiniti? Hoćete li požaliti to što niste bili hrabriji i što nemate više vremena sve ponoviti?

Nemojte si to učiniti, ništa nije vrijedno protraćenog života i izgubljenog vremena.

Progovori i pokreni se

Ljudi rijetko kada dobiju ono što žele ako šute. Mislite li da vam drugi mogu čitati misli? Ili da dobre stvari padaju u krilo onima koji to jako žele? Zamislite da imate dvije bebe u isto vrijeme.

Jedna beba je jako dobra, umiljata i tiha. Uvijek je sretna. Druga beba je mrzovoljna, glasna, uplakana i sklona vrištanju. Što ćete učiniti? Mrzovoljnoj bebi ćete uvaliti bočicu s hranom da je smirite. Beba je postigla cilj.

Možda bi i tiha beba voljela kašicu. Sigurno bi ali vi to ne znate jer nije tražila. Pa ste zaključili da ima sve što joj je potrebno i posvetili se glasnoj bebi. Drugim riječima, ako šutite, nikada nećete dobiti. Ako se ne pokrenete, nikada nigdje nećete stići.

Putuj kad god možeš i gdje možeš

Što da vam kažem? Čak i ako mislite da ne volite putovati putujte. Ako ni zbog čega drugoga onda da upoznate nove kulture, naučite nešto novo, maknete se iz svoje ugodne zone i naučite nešto novo o svijetu.

Izaći ćete iz rutine i to je dobra stvar. Počet ćete gledati ljude drukčijim, boljim, pogledom. Postat ćete manje kritični prema svemu, imat ćete manje predrasuda i naučit ćete gledati svijet svojim očima, a ne kroz tuđe oči i mišljenja koja čujete ili pročitate i koji vam drugi nameću kao svoje subjektivne doživljaje.

Zaboravi na skromnost, ne isplati se

Ovo je teško, posebno introvertima i dežurnim dobricama koje imaju nešto protiv hvalisanja. Ne kažem ni ja da se treba hvaliti ili da se lijepo i pristojno hvaliti (mislim, haj..ja sam introvert i mrzim govoriti) ali kažem da nije dobro biti preskroman jer će vas pregaziti i ostaviti u prašini oni koji znaju manje od vas ali koji svoje talente pomnože sa 5 i glasno artikuliraju prema ostatku svijeta.

Mislite da će vas drugi ljudi osuđivati jer se pohvalite svojim uspjesnima? Vratite se na lekciju u kojoj sam pisala da drugi ne misle toliko o vama koliko mislite da misle. Poanta priče je da ne budete previše skromni. Nemojte preuveličavati svoj uspjeh, vrijednost i kvalitete i biti naporni, to je antipatično i lažno.

Ali nemojte umanjivati svoju vrijednost, postignuća, znanja i kvalitete. Progovorite. Pohvalite se kad nešto napravite dobro. Naučite prihvatiti kompliment bez odmahivanja rukom i crvenila. Isplatit će se više od skromnosti.

Budi ono što jesi

Svi mi imamo neki detalj, vanjski ili unutarnji, koji nam se ne sviđa i koji bismo jako rado promijenili samo kad bismo mogli. Ili možda i možemo? Internet je pun članaka o tome kako postati ekstrovert, kako postati stručnjak za networking čak i ako ste plašljivi miš koji se boji ljudi, kako ovo, kako ono i kako postati potpuno nova osoba u samo 10 jednostavnih, brzih i bezbolnih koraka.

Lako je čitati takve članke. Pratiti druge ljude na internetu i društvenim mrežama, kopirati ih, mijenjati se i pretvoriti se u nekog drugog samo kako bismo bili dopadljiviji i bolje se uklopili.

Ne kažem da se ne treba mijenjati i da cijelo život moramo ostati isti. Nikako! Najgore što si možete napraviti je stajati na mjestu. Ali, isto tako, nemojte mijenjati ono što jeste da biste se nekome svidjeli.

Budite svoji, baš onakvi kakvi jeste. Jer, kome se sviđate, svidjet ćete im se baš takvi. Tko vas ima potrebu mijenjati, ta osoba očito ne treba vas nego nešto drugo.

Bonus lekcija – previše razmišljanja nije zdravo

Previše razmišljanja je kontraproduktivno i nezdravo. Neovisno o tome bojite li se pokrenuti pa razmišljate kako i kada napraviti prvi korak, ili mozgate o tome što sve može poći pogrešno, što ste trebali, što ste mogli, tko je kriv…previše razmišljanja paralizira i dovodi do toga da stojite na mjestu ukopani kao noj.

Nezdravo. Nepoželjno. Užasno loše. Prestanite razmišljati i umjesto toga djelujte. Budite proaktivni. Što je najgore što se može dogoditi? Da stojite na mjestu i gubite vrijeme! I ne napravite ništa u 10 godina pa ni ne naučite lekcije! A to će se dogoditi samo ako previše razmišljate. Sve druge opcije i crni scenariji su manje loši od stajanja na mjestu, vjerujte mi.

Ovo su moje naučene lekcije prošlog desetljeća. Što ste vi naučili u zadnjih 10 godina?