Jedna od najgorih osobina koje možete pokazati u Italiji je nedostatak apetita. Izjaviti da niste gladni ili još gore, da ste na dijeti, ravno je najvećoj uvredi i zločinu koji možete zamisliti. U Italiji ako ne jedete onda razgovarate o hrani.

Iako Talijani uživaju u hrani, žive na ugljikohidratima i puno jedu ne spadaju među deblje narode. Možda jer im je kuhinja tako tradiconalna. Možda jer toliko cijene domaće sastojke i ručno rađenu pastu. Možda jer hranu ozbiljno shvaćaju. A možda samo imaju dobre gene.

Nije ni važno jer kad ste u Italiji želite jesti poput Talijana pa ako i nemate talijanske gene. Kada odete na odmor u zemlju u kojoj se toliko cijeni dobra hrana onda ne brojite kalorije. Bit ćete na dijeti kad se vratite kući. Ili se barem tako tješite.

Uvijek me fasciniraju talijanski supermarketi i tržnice. Nikada nigdje u svijetu nisam vidjela toliko dobro opremljene trgovine koje prodaju hranu što je vjerojatno jedan od razloga zašto se u Italiji hrana tako ozbiljno shvaća, a na pripremu hrane odlazi dosta vremena.

Fascinantno mi je gledati i emisije o kuhanju, posebno kada je talijanska kuhinja u pitanju, jer uvijek djeluje kao da je riječ o pripremi s puno strasti i ljubavi, što je nekako i karakteristično za Talijane.

Za razliku od Francuza koji u svojoj kuhinji vole koristiti skupe i ušminkane sastojke i lijepo ih zapakirati, Talijani su potpuna suprotnost. Talijani vole jednostavne, često i podcijenjene, a svakako dostupne namirnice ali koje su uzgojene s puno ljubavi, na vrućem suncu ili izložene slanom zraku i od njih napraviti savršenstvo okusa, boja i mirisa.

Uzmite kao primjer originalnu pizzu iz Napulja. Najpoznatija, najcjenjenija i najbolja pizza na svijetu. Od čega se sastoji? Brašna, vode, kvasca, soli, paradajza i mozarelle. Ništa više, ništa manje. Pečena nekoliko kratkih minuta u kipućoj krušnoj peći.

Ljepota Italije je u tome što je svaka regija poznata po drukčijoj hrani. Nigdje u Italiji nećete pojesti istu pizzu, istu tjesteninu ili dobiti jednako jelo. Postoji mogućnosti i da vam upute čudan pogled ako na jugu tražite neko jelo koje ste jeli na sjeveru. I obratno. Ne zato što ne znaju za to jelo, nego jer ga ne žele napraviti. Ne spada u njihovu tradiciju.

Svaka talijanska regija ima nešto svoje, autentično, na što je ponosna kao i sastojke koji se rijetko ili nikada ne koriste. Emilia-Romagna poznata je po svojim punjenim pastama i tvrdim sirevima, sjever Italije poznat je po riži, polenti i kuhanju na maslacu. S druge strane, na jugu Italije se maslac nikada ne koristi. Kuha se isključivo na maslinovom ulju.

Kako i ne bi kada je jug poznat po savršenim maslinama čija stabla možete vidjeti na svakom koraku? Italija je čarobna zemlja. Od kulture i umjetnosti, načina života koji je baš dolce vita, shoppinga za sve one koji si vole priuštiti dobar dizajnerski komad pa do hrane.

Istina je da ja zapravo baš i ne volim hranu i sad me možete slobodno online linčovati jer koliko razumijem ljude, većina razgovora se obično svodi na 3.5 teme – hrana, djeca i zdravlje/posao. Usuđujem se reći da je hrana čak i popularnija od svih jer ljudi po cijele dane samo raspravljaju o tome što su jeli, što će jesti, kada će jesti, gdje su jeli, što su jestivo kupili, koji su recept isprobali, koliko su se udebljali, što će jesti na dijeti…

Shvaćate poantu. Ljudi stvarno vole hranu i imaju prilično čvrst i romantičan odnos s hranom. Moj odnos s hranom se od malih nogu temelji na priželjkivanju čarobne tablete koju ću popiti i zadovoljiti potrebu za dnevnim unosom hrane i žvakanjem.

Iako ima nekoliko jela koja volim, mogla bih preživjeti i bez njih, a nikako ih ne bih mogla jesti svaki dan jer će mi dosaditi nakon 3 dana i onda vjerojatno više nikada neću poželjeti istu stvar. Nikada!

Želite li tradicionalnu i autentičnu talijansku hranu u Italiji onda će vam svatko, pa tako i ja, preporučiti da idete u tradicionalnu trattoriju, a ne u neki internacionalni restoran. Naravno, u internacionalnom restoranu ćete pronaći cijelu paletu različitih jela i nevjerojatan izbor menija, za razliku od lokalne trattorije.

Kod lokalnih trattorija se cijela prehrambena filozofija uglavnom svodi na ovo – što jednostavnije to bolje. Lokalne trattorije neće nuditi 165 stranica menija. Ponudit će jednu. Eventualno dvije.

Nekoliko vrsta pizze, nekoliko vrsta paste i izbor slatkiša (dolci, moj omiljeni dio koji rijetko uzimam jer se obično najedem prije nego što dođem do njih pa radi toga redovno patim) koji je svuda manje više isti – tiramisu, semifreeddo i domaći kolačići.

Iskrena sam kada kažem da sam bila zabrinuta onog trenutka kad sam išla u Italiju prvi put na malo duže od nekoliko dana. Poznavajući talijanske menije, a grozeći se ideje internacionalnih restorana ili još gore – fast food restorana, nekoliko sam se puta uhvatila u mislima – “Pa kako ću jesti tjesteninu svaki dan?” “Ili pizzu? Ja čak ni ne volim pizzu nešto pretjerano!”

A onda sam doživjela prosvjetljenje i vjerojatno se vratila koji kilogram teža iz moje ljubljene Italije jer, potpuno sam iskrena kada kažem, da sam mogla ostati zauvijek i jesti pastu svaki dan, tri puta dnevno, i ne bi mi dosadila.

“Il cibo é l’essenza della vita.” Hrana je smisao života, kaže stara talijanska izreka koja ne može biti točnija. Talijanima je hrana smisao života već stotinama godina. Talijani žive za hranu ali i za pripremu hrane. I za razliku od spomenutih Francuza koji se vole pohvaliti šminkerskim sastojcima, Talijani sa strašću pričaju o domaćem paradajzu, bosiljku uzgojenom na suncu i limunu ravno iz Sorenta, veličine omanje lubenice i punog soka.

“l’arte della cucina”, umjetnost kuhanja nešto je što su Talijani izmislili i doveli do savršenstva. U Italiji u kuhinji nema žurbe ali opet nije ni komplicirano da će vas zadržati cijeli dan i natjerati da izgubite previše vremena.

Talijanska kuhinja se u velikoj mjeri temelji na obitelji koja u cijelom broju sudjeluje u pripremi hrane. Baš iz tog razloga najvažnija prostorija u svakoj talijanskoj kući je, pogađate, kuhinja.

Voljeli kuhati ili ne, u Italiji ćete dobiti snažnu želju zaroniti u šareno i prekrasno složeno povrće na gradskim tržnicama i pripremiti večeru. Jer, u Italiji ručak nije baš najpopularniji obrok što je donekle i razumljivo zbog klime, a djelomično i zato što večeru shvaćaju izrazito ozbiljno, a ne možeš baš jesti cijeli dan u tolikim količinama.

Ljudi se često pitaju zašto su Talijani u prosjeku vitak narod, a toliko vole i cijene hranu u kojoj uživaju, čini se bez grižnje savjesti. Vjerojatno upravo iz tog razloga. Kako se trude pripremiti hranu koja se temelji na zdravim namirnicama, a u njoj uživaju, nemaju potrebu za fast foodom ili grickalicama tokom dana.

Prave Talijane rijetko ćete pronaći kako čekaju u redu za hamburgere, nose vreću čipsa u ruci ili jedu bilo što između laganog ručka i nenormalno bogate večere. Unatoč tomu, uglavnom su super vitki, često i mršavi poput štapića što i nama ostalima daje potrebno samopouzdanje da zaronimo u pastu prelivenu pesto genoveseom i preprženim orasima.

To ne znači da se u Italiji, zemlji dobre hrane, nikada ništa ne jede tokom dana i neovisno o glavnim obrocima. Talijani imaju zgodan međuobrok koji nazivaju “merenda”.

Merenda je obrok koji se konzumira između ručka i večere, može biti sladak ili slan, jako je mali ali dovoljan da vas podigne i napuni energijom, šećerom i potrebnim kalorijama te vas drži do večere.

Merenda dolazi od latinske riječi merere što znači zaslužiti ili točnije – stvar koju netko zaslužuje. Ovisno o regiji, merenda se jako razlikuje i nigdje u Italiji nije ista, baš poput i ostataka hrane.

Na Siciliji je merenda uglavnom u obliku malih sendviča koji se sastoje samo od neslanog kruha i kriški svježeg paradajza. U Rimu se za merendu uglavnom jede voće ali čak i sladoled. U planinskim dijelovima Italije za merendu se pripremaju sendviči namazani svježim krem sirom na koje se slaže sušeno meso.

U koji god dio Italije otišli, uvjerena sam da nećete pogriješiti odlučite li, u pola dana, otići na merendu i zatomiti glad do večere.

Venecijanci imaju tradiciju koja datira još iz renesanse, a naziva se “andar a cicheti”. U Veneciji ulični prodavači već stoljećima prodaju male zalogaje koje nazivaju “cicheti”, u sjenama (ombre) starih palača ili u romantičnim venecijanskim hodnicama, a koje kupite i jedete na ulici, u hladu, uz malu čašu vina kako biste lakše preživjeli do večere.

Jer, tko bi jeo pravu hranu kada je sunce još visoko na nebu, a vrućina tolika da se nikome ne izlazi iz kuće, a kamoli kuha ili jede.

Volite li kavu, Italija je zemlja u kojoj ćete uživati jer Talijani shvaćaju kavu toliko ozbiljno da sam i ja već pod stresom kad odem u Italiju da ne napravim kobnu pogrešku pa, naprimjer, naručim cappuccino nakon doručka.

Prilikom zadnje posjete Italiji, kasnije navečer i nakon večere konobar se pojavio pored mene i pitao “Espresso Madam?” i bila je to najbolja odluka ikada jer u Italiji nisam još pila lošu kavu.

Espresso je 25-30 ml čistog crnog užitka bez mlijeka i šećera koji biste trebali samo iskapiti, a onda uživati u oporoj aromi. Za one hrabrije postoji i ristretto što je manja (oko 20 ml) i puno jača verzija espressa, koja se isto pije nakon jela, neovisno o tome koliko kasno navečer jedete. Talijani, kao što vidite, ne vjeruju u popularni mit da će ih kava držati budnima. A ne vjeruju ni u kavu bez kofeina.

Puno je razloga za voljeti talijansku hranu čak i ako inače niste poznati kao gurman ili žderonja. U Italiji sve ono što ste kod kuće pada u vodu. Opuštate se. Počinjete disati punim plućima. Napokon shvatite cijelu poantu dolce vite i zaključite da se u cijeloj zemlji živi La Dolce Vita! I da ćete biti ludi ako to propustite i počnete brojati kalorije.

Jer u Italiji nema brojanja kalorija. U Italiji ćete i zaboraviti na kalorije i uživati u hrani. A s obzirom na to da je Italija zemlja koja potiče hodanje jer su auti zabranjeni u centrima mnogih gradova, nakupljene kalorije ćete i vrlo brzo potrošiti. Mogu vam to garantirati.

Volite li i vi Italiju i talijansku hranu poput mene?