Nedavna studija je pokazala da milijuni roditelja diljem svijeta mijenjaju kraj klasičnim bajkama, najčešće Crvenkapici, Tri praščića i Ivici i Marici, jer smatraju da su preokrutne, politički nekorektne ili misle da će djeca od njih dobiti noćne more.

Prvi put sam se susrela s tim fenomenom modernog i politički korektnog doba kada sam na jednoj društvenoj mreži čitala žalopojku moderne mame koja je prvo objasnila da pjeva svom djetetu pjesme Robbija Williamsa umjesto uspavanki jer Robbija voli, a uspavanke ne i ne zna im riječi, a usput ih smatra zastarjelima.

Nakon toga je krenula s objašnjenima zašto svom djetetu odbija čitati klasične bajke i kako bi, ni manje ni više, trebalo zabraniti sve, od Male sirene do Trnoružice. Zašto? Zato što su klasične bajke okrutne, politički nekorektne, šovinističke ili na neki način potiču agresiju i nepoželjno ponašanje.

Prvo sam se nasmijala, onda zgrozila, a nakon nekog, vrlo kratkog vremena, sam počela razmišljati o tvrdnji koja je potakla stotine tisuća lajkova i isto toliko komentara, što osoba koji se slažu s izjavom, što onih koji agresivno pljuju po njoj i nameću svoje stavove.

Kako ne volim ništa agresivno, a najmanje nametanje stavova, nisam se složila ni s jednom od podijeljenih grupa ali zato me tema potakla na intenzivno razmišljanje i zaključak da do zaključka neću nikada doći jer svi imaju i nemaju pravo, skupa sa mnom.

Odrasla sam na bajkama, najviše Andersenovim i braće Grimm. Prvo su mi ih čitali, a onda sam ih čitala sama. Svaki dan, više puta, od početka do kraja. Neke bajke su mi se zauvijek urezale u pamćenje. Neke bih mogla izrecitirati od A do Ž, od naprijed i unazad.

Nisam nikada pretjerano razmišljala o njima, niti tražila viši smisao, poantu ili zaključke. Nisam tražila ni dobila moral priče niti sam išta naučila iz njih osim možda bogatijeg vokabulara i kreativnog razmišljanja ali nisam radi njih postala ni nasilna, agresivna ili upala u školu naoružana poluautomatskom puškom.

Ali, kad sam počela intenzivnije razmišljati o njima, zaključila sam da su bajke izrazito nasilne priče za koje sam uvjerena da u današnje doba ne bi nikada uspjele pronaći izdavača, barem ne u originalnom obliku, neovisno o poantama, moralima ili kvaliteti.

Ne, klasične bajke u današnje vrijeme nikada ne bi mogle biti tiskane, prodavane u milijunima primjeraka, čitane djeci prije spavanja za slatke i lijepe snove, a još manje ekranizirane u bezbrojne verzije crtića i filmova. A mi smo kao moderno doba u kojemu sve prolazi. Ili ne?

U čemu je problem?

Problem je u tome što, kada stvarno malo razmislimo, možemo zaključiti da su klasične poznate bajke, priče i crtići, pomalo diskutabilni, kontroverzni, a često i jako nasilni ili prikazuju određeni stupanj zlostavljanja, psihičkog, fizičkog ili kombiniranog.

Idemo malo secirati poznte priče, može?

Jedna od najpoznatijih je sigurno bajka o Ivici i Marici u kojoj roditelji napuste dvoje maloljetne djece u šumi s namjerom da umru od gladi ili ih pojedu životinje, umjesto toga ih pronađe vještica, hrani ih kako bi ih udebljala s idejom da ih pojede. Tko je za malo kanibalizma?

Usput tjera Maricu da radi kao mali rob i čisti joj kuću jer robovska radna snaga je nešto normalno i treba je poticati. Usput je sasvim normalna i ideja da samo curice čiste, zato Marica rinta, a Ivica se tovi u kavezu i kao muško će prvi zagristi metak.

U Crvenkapici dijete ide samo kroz šumu, sretne vuka koji eventualno pojede i nju i baku, što je prilično okrutna smrt ali ni blizu onome što se dogodilo vuku. Znam da su se pojavile razne verzije alternativnog kraja Crvenkapice ali ona koju sam ja čitala se završila tako što je lovac rasporio vuka, izvukao baku i Crvenkapicu bez ogrebotine, natrpao vuku trbuh kamenjem, zašio ga i bacio u bunar. Nije li metak u čelo manje okrutna kazna?

Ružno pače ima zanimljivu radnju. Nitko ga ne voli jer je ružan i jer se izdvaja od svoje okoline. I što se dogodi? Pače procvate i nauči voljeti sebe? Baš i ne. Dogodi se to da se pače proljepša, pretvori u labuda, uklopi se u okolinu i svi ga obožavaju. Poanta priče? Budi lijep i ne strši ako hoćeš da te vole.

Možda dvije najdraže bajke i crtići su mi Mala sirena i Ljepotica i zvijer ali ne zato što mi je njihova radnja bolja od drugih nego jer čak i ja, politički nekorektna, mislim da su malo pretjerali.

U Maloj sireni se radnja vodi oko sirenine želje za princom radi kojega dopusti vještici da joj odreže jezik i pretvori rep u noge. Svaki korak joj predstavlja nevjerojatnu bol i stopala joj krvare i ne zaboravite da nema jezik.

Ali to nije sve! Ako se princ ne zaljubi u nju do određenog datuma, sirena će umrijeti. Naravno, postoji i kvaka 22 koja govori da ako princeza ubije princa i namaže svoje noge s njegovom krvi, pretvorit će se u sirenu i vratiti svojoj kući. Hoće li dobiti nazad i jezik, to ne znamo.

Uglavnom, kao što mnogi znate i sami, ona odbije i umre. Kraj priče.

Još je bolja lijepa ljubavna bajka između ljepotice i zvijeri, ljubav kakvu bi svaka poremećena curica poželjela kao i dečki kojima je mjesto u zatvoru. Zvijer je zapravo vintage bajkovita verzija Wolfganga Priklopila i njemu sličnih romantičnih junaka koji otmu curu koja im se sviđa i drže je zarobljenu te je ne puštaju van.

Kao i mnogi drugi otmičari, i zvijer svojoj žrtvi daje poklone i pokušava je pridobiti brojnim metodama na svoju stranu, s malo ljubavi i zastrašivanja. Kao i mnoge druge žrtve, i ljepotica počne na kraju patiti od stockholmskog sindroma pa se konačno zaljubi i uda za zvijer koja više nije zvijer nego zgodni princ ali poanta je ista.

Iako je ovo malo pojednostavljeno gledanje na klasične bajke, izvukla sam bit priče koja je takva kakva je, kad se eliminiraju svi nepotrebni kićasti elemnti i višak riječi. Činjenica koju moramo priznati, svidjelo se nama to ili ne, je da su klasične dječje bajke izrazito okrutne, nasilne, uvrnute i vjerojatno potpuno politički nekorektne za bilo koje doba, ne samo današnje.

Što je s crtićima? Nisu ni ovdje stvari puno bolje. Sjećate li se Kralja lavova? Onda vjerojatno znate i da je Simba, mali lavić, gledao kako mu zločesti stric Scar baca tatu s litice. Tata pogine, naravno, a Simba ostaje sam.

Sličnu je sudbinu doživio i Bambi čiju je mamu ubio lovac ali i ribica Nemo čiju je mamu pojela barakuda, a Nemo ostao potpuno sam u opasnom oceanu i bez pomoći da se nosi s opasnostima i izazovima koje vrebaju iz svakog kutka.

Snjeguljicu je ubila otrovna jabuka koju je pojela ali je i oživjela (Zombieguljica?) kad ju je poljubio princ. E sad, smiju li prinčevi ljubiti cure koje nisu pristale na to ili bi i ovaj dečko trebao biti u zatvoru? Ili je još gore to što je poljubio mrtvu curu? Ili je najgore to što je cura uopće umrla i to nasilnom smrću, a riječ je o priči za djecu?

Ne zaboravimo da je Snjeguljicu dok je bila mala (7 godina točnije) u šumu odveo lovac, po naredbi zločeste maćehe, koja je naredila lovcu da ubije dijete i donese joj njenu jetru i srce. Sjeća li se itko tog detalja ili ste ga potisnuli?

A Pepeljuge koja je isto radila kao robovska radna snaga, a čije su polu sestre odrezale prste i pete kako bi stale u staklenu cipelicu i udale se za princa? Ili zloćeste maćehe koju su ubili tako što su joj na noge stavili užarene željezne cipele u kojima je otplesala u smrt?

Dječje priče su zastrašujuće samo što nekada nitko nije o tome razmišljao. Branimo djeci da gledaju horor filmove ali koja je razlika između filma poput Hostela u kojemu rezuckaju ljude i Snjeguljicine sestre koja je odrezala prste? Ili male sirene kojoj je vještica odrezala jezik?

Bojimo se djeci dati da igraju nasilne igrice i krivimo nasilje u medijima kada klinac pukne i pobije pola razreda ali nitko se ne zapita jesu li ga na to potakle Grimmove bajke? Jer, budimo realni, motiv kanibalizma u Ivici i Marici kao i ubojstvo vještice koju su spalili u vrućoj peći, nije prizor s kojim želite da vam djete zaspe, a opet tolike generacije roditelja su upravo s tim prizorom uspavljivale djecu.

Treba li djeci prestati čitati bajke? Treba li zabraniti klasične bajke i Disneyjeve crtiće? Možda ih treba cenzurirati pa promijeniti krajeve u nježne i politički korektne. Samo zamislite bajku u kojoj Crvenkapica sretne vuka u šumi, pripitomi ga i povede baki kao kućnog ljubimca.

Ili Snjeguljicu koja se super slagala s maćehom koja nije bila zločesta nego u hippie filmu pa se bavila bijelom magijom i wicca idejama, zajedno su sadile jabuke i napravile princu pitu od jabuka, koja je bila toliko ukusna da se zaljubio iste sekunde u Snjeguljicu. A onda su ona i maćeha otišle zajedno u spa da to proslave.

Bolje?

Bit ću potpuno iskrena kad kažem da stvarno nisam razmišljala o nasilju u klasičnim dječjim bajkama dok nisam pročitala da ima roditelja koji se bave tim temama i odbijaju čitati djeci bajke ili im mijenjaju radnju i kraj.

Nisam znala ni da postoji moderna verzija Crvenkapice u kojoj vuk samo uplaši baku i Crvenkapicu, a onda lovac uplaši njega pa vuk pobjegne u šumu živ i bez ogrebotine. Kažu da djeca ipak više vole originalnu verziju u kojoj vuk dobije kamenje u trbuh. Tko bi mislio!?

Ni nakon detaljnog promišljanja još uvijek ne znam zašto su bajke i crtići tako okrutni (jer činjenica je da jesu), da su često žalosni jer istraživanja pokazuju da je čak 80% veća vjerojatnost za smrt glavnog lika u dječjim filmovima nego u filmovima za odrasle, da često ubijaju životinje i bave se odraslim i ilegalnim temama poput otmice, kanibalizma, ubojstva, sakaćenja, prisilnog rada i seksa bez pristanka.

Ipak, mislim da je većina djece dovoljno inteligentna (čak i onih super malih) da znaju da neke stvari nisu stvarne ili dobre i da ih ne treba isprobavati. Isto mislim i o horor filmovima i nasilnim igricama. Nisu generalno loši za svu djecu. Loši su za neku djecu.

Kao što je rekao Billy Loomis u Vrisku: “Filmovi ne stvaraju psihopate. Filmovi čine psihopate kreativnijima.”

Slažem se s tom izjavom, a vi?

Što mislite o klasičnim bajkama? Jesu li previše nasilne za današnju djecu?