Rekla sam samoj sebi da neću pisati, a ni pričati o virusima, bakterijama i ostalim glupostima koje su se dogodile ove godine. Nema smisla. Toliko nas bombardiraju u medijima s negativnim vijestima i toliko su svi paničarili još prije samo nekoliko mjeseci, da više nemam ni volje, a još manje energije rastezati teme o kojima ni sama ne želim čitati.
Nije li ovo bila luda godina? Godina za koju ni sami ne znate želite li da što prije završi ili se bojite dolaska nove godine jer negdje, duboko u sebi, postajete svjesni da bi i ta nova mogla biti vrlo slična ovoj.
No, nisam znanstvenik, ne bavim se virusima, a ni predviđanjem budućnosti pa onda neću prognozirati ni crne scenarije za sljedeću godinu do koje imamo još dobrih 6 mjeseci (iako, nije li to manje nego što mislite? Ne leti li ova godina u čudnim događajima i neobičnoj atmosferi?).
Slobodno vrijeme, to je ono čega sam imala pune ruke u zadnja tri i sitno mjeseca kad gotovo da nismo ni izlazili iz kuća. Pa kad shvatiš da nemaš dovoljno živaca ni koncentracije za čitanje knjiga jer za tu radnju moraš biti barem malo zen i u elementu, a ne da ti se ni gledati Netflix, onda imaš puno vremena za gledanje u zid i razmišljanje o životu i egzistencijalizmu.
Jer, ima li boljeg vremena za egzistencijalistička pitanja od karantene izazvane globalnom pandemijom novog virusa? Točno. Nema.
Pa sam tako razmišljala. I razmišljala. I još malo razmišljala. I razmišljala mjesecima dok nisam došla do ovih zaključaka.
Nisam za diktatorske režime
Ovo je nešto što sam oduvijek naslućivala o sebi jer ne volim autoritete, a još manje toleriram kad mi se govori što da radim. Ni ne pomišljajte što se dogodi ako mi pokušate nametnuti svoje mišljenje. Reći ću samo da su sukobi na Bliskom istoku Disneyland za ono što ćete doživjeti od mene.
Zato ne čudi što mi je ova karantena teško sjela (i tu sam jako blaga s biranjem riječi). Pustimo malo virus na stranu, stvarno ne podnosim kad mi se govori što da radim i zato smatram apsolutno suludim zatvoriti cijelu svjetsku populaciju u kuće.
Ne želim da me se zatvara. Ne želim da mi se išta brani. Ne želim da mi se govori što da radim, ne radim i kako da se ponašam. Vodimo li se pretpostavkom da ljudi (čast iznimkama) nisu idioti, onda im trebamo pustiti da budu odgovorni sami sa sobom i sami za sebe.
Da skratimo predugačku priču koja se svodi na to da mrzim autoritete i da mi je cijela ova situacija počinjala ličiti na diktaturu i tiraniju koja nikako da završi, da živim u tako nekom opresivnom režimu, velika je mogućnost da bih nestala pod misterioznim okolnostima i da se za mene više nikada ne bi čulo.
Zalihe su super stvar
Ne mogu se baš nazvati skupljačem stvari ali da, volim raditi zalihe i volim to raditi oduvijek, još od prije vremena kad su ljudi počeli panično kupovati toalet papir i manično prazniti police s konzervama i smrznutom hranom.
Volim zalihe najviše iz razloga jer ne volim i nemam vremena stalno odlaziti u trgovinu pa mi je lakše kupiti 3kg brašna i biti mirna mjesec dana nego jednom tjedno ići po brašno.
Iz istog razloga kupim 5 sapuna, 2 šampona i 6 gelova za tuširanje u jednom shoppingu. Zato, kad su svi počeli paničariti, prazniti trgovine, kukati zato što nema brašna, ulja, kvasca i toalet papira, ja nisam ni kukala ni paničarila.
Zašto? Jer sam sve to nakupovala prije nego su Kinezi priznali da su pustili virus iz laboratorija. Pardon, da ga je prenio šišmiš. Ili losos iz Švedske. Ili Trump. Vanzemaljci. Što god.
Nevjerojatno me živciraju mediji
Sloboda izražavanja? Svakako! Kao što smo već apsolvirali, protivnik sam diktature, tiranije i opresije bilo koje vrste. Sve bi to bilo super kad bi mediji zapravo i promovirali slobodu izražavanja.
No, ono što promoviraju mediji, posebno masovni mediji, je masovna histerija i širenje panike u najgorem smislu riječi. Zato što panika prodaje novine. Zato jer svi vole dobre vijesti ali će kupiti novine samo kad ih naslovi isprepadaju do te mjere da požele saznati više ili kliknuti na više.
Zato što novine žive od prodaje oglasa, a oglašivači žive od količine prodanih novina, ukratko i pojednostavljeno rečeno. Novinari danas rijetko kada mogu pisati ono što stvarno žele. Pišu (najčešće) ono što im kažu urednici ili marketingaši koji od njih kupuju medijski prostor.
Poznajem neke novinare koji su upravo radi toga otišli i prestali raditi posao koji rade desetljećima jer nisu mogli podnijeti da im se govori što da pišu i da zanemare svoje mišljenje i svoj stil samo radi prodaje oglasa.
Zato mi se gade mediji i u zadnje vrijeme ih izbjegavam u širokom luku.
Nisam naučila 3 nova jezika i postala yoga master
Da budem potpuno iskrena, nisam ni očekivala da će se to dogoditi. Iako uvijek govorim kako me teško izbaciti iz takta, mislim da samu sebe uvjeravam u nešto što nije istina jer me ljudi lako i uspješno svakodnevno izbace iz takta do te mjere da bih ih rado ispljuskala (nisam agresivna..ok, jesam, što god).
Zato nas ne bi trebala čuditi činjenica da sam se već na samom početku ove karantene i zombie virusa počela ježiti, a kasnije dobivati i fizičke rekacije na one ljude koji su, vjerojatno iz razloga da pokupe što više pratitelja i pažnje na društvenim mrežama (jer ne vjerujem ni da su sami vjerovali u ta sranja) davali savjete o tome kako je ovo idealno vrijeme da radimo da sebi, učimo jezike i yogamo do iznemoglosti.
To sam i ja mogla savjetovati i pjevati te besmislene pjesmice dok svi ne poludimo ali činjenica je sljedeća – većina ljudi nije i neće ništa novo naučiti jer su anksiozni, pod stresom, zabrinuti, depresivni i fućka im se za učenje turskog, mađarskog i pozu letećeg psa ili koje god yoga besmislice koju su uporno pokušavali servirati wannabe influenceri željni svojih 5 minuta pažnje.
Što ste vi naučili za vrijeme karantene? Molim vas da mi javite.
Poznate osobe su…
…nešto što ovdje ne smijem ni napisati jer ne želim baš zvučati kao pijani kočijaš. Ali, kad smo kod onoga da me teško naživcirati i izbaciti iz takta onda moram priznati da su me Madonna i slična ekipica prilično izbacili iz takta unatoč tomu što se vodim filozofijom živi i pusti druge da žive.
Najgore od svega, ni ne pratim Madonnu i njoj slične na društvenim mrežama. Nemam pojma tko je Gal Gadot i po čemu je poznata i jesam li uopće točno napisala njeno ime jer mi se ne googla ali sam, na žalost, upoznata s onim nevjerojatno lošim pokušajem pjevanja We are the world (ili Imagine???) nje i njenih poznatih frendića s ciljem…
…zapravo, ne znam koji im je bio cilj ali nagađam da su se uspaničili da je njihovo vrijeme gotovo jer nema filmova ni modnih revija ni čega god s čim se bave pa su se odlučili okušati u pjevačkim vodama jer su virtualni koncerti nešto što je bilo vrlo popularno na početku karantene i što je HVALA BOGU zamrlo nakon kratkog vremena.
Što nemaš to ti ne nedostaje
Priznajem, volim kupovati. Tko ne voli? Ok, sigurno ima onih koji ne vole iz ovog ili onog razloga ali puno ljudi, posebno ženskih ljudi voli dobar shopping. Vjerujte mi, u suprotnom ne bi bilo ni marketinga, ni influencera, a propali bi cijeli brendovi. Ljudi vole shopping. Točka.
Usput, ne opravdavam se, samo objašnjavam da nam sve bude jasno. Zato je pravo iznenađenje kad sam shvatila da mi uopće ne nedostaju trgovine nakon što su se zatvorile. Ne nedostaje mi ni shopping. Toliko mi ne nedostaje da nisam uopće išla kupovati ni nakon što su se otvorili shopping centri.
Toliko mi ne nedostaje da nisam sigurna kad ću opet nešto kupiti u trgovinama poput Zare i njoj sličnima. Čak mislim da mi je pomalo dosta te brze mode. Mislim da ću je početi bojkotirati.
Tko je uz mene?
Osim putovanja..nedostaju mi putovanja
Nevjerojatno sam sretna što sam putovala koliko sam putovala jer sada mogu gledati slike i neko vrijeme živjeti na uspomenama. Mislim da nema riječi kojima mogu opisati koliko mi nedostaju putovanja.
Za ovu godinu je bilo puno putnih planova. Vijetnam je bio u igri. Tokio..Italija..možda i Tajland…ideje i planovi, a na kraju je ostalo samo na riječima, što je najgore od svega. Nije se već dugo dogodilo da toliko mjeseci nisam prešla granicu svoje zemlje i otišla istraživati nepoznate krajeve. Ili otišla svojoj drugoj kući – u Italiju.
Najviše od svega me brine što ne znam kad ćemo opet moći putovati. Onako “normalno”, onako kako smo navikli. Bez distance, testiranja, maski, mjerenja temperature, straha od karantene i izolacije ili još gore – ideje ponovnog zatvaranja granica i prisilnog boravka na destinaciji koja je trebala biti zabavna i opuštajuća.
Neke trendove ipak pratim
Možda nisam naučila strani jezik ni yogu, možda mi internetski trendovi u globalu idu na živce ali pred jednim trendom sam ipak popustila i pala na koljena. Kruh od banane ili kako ga ja i ostatak Anglo svijeta zovemo – banana bread!
Dakle, banana bread sam dovela do savršenstva. Skupljala pohvale i pljesak obitelji za njega. Pravila ga dok nam svima nije izašao na uši i dok me nisu počeli moliti da ga više ne pravim. Do daljnjega.
Ali da, bio je odličan. Ne, ne fali nam. Sad sam u fazi blueberry bread ili kruha od borovnica. Želite recept?
Mrzim Tiger King
Početak ove bizarne pandemije zombie virusa obilježio je Netflix show po imenu Tiger King. Vjerojatno ste čuli za njega. Možda ste ga i pogledali. Vi i ostatak svijeta jer nije bilo medija koji nije pisao ili pričao o fenomenu kralja tigrova koji trenutno guli zatvorsku kaznu i Carole Baskin za koju svi sumnjaju da je nahranila tigrove bivšim mužem.
Pokušala sam i ja (pogledati show, ne nahraniti tigrove bivšim mužem). Dala sam sve od sebe. Dala sam šansu za šansom tigrovima, Carole i Joe Exoticu. Nije nam bilo suđeno. Nikada nisam voljela reality tv i emisije tog tipa pa je to vjerojatno razlog zašto nisam ni kralja tigrova pogledala nakon 2. epizode.
Ne treba ništa čuvati za posebne prilike
Bez imalo želje da zvučim kao jeftini citat na Instagramu, svaki dan je posebna prilika. Kao što smo sada vrlo dobro naučili i to na vlastitoj koži, moderni svijet nije imun na sranja koja više priliče 16. stoljeću nego 21. stoljeću u kojemu rekreativno letimo u svemir, imamo aute koji voze sami na auto-pilotu i posjedujemo cijeli svijet na dlanu preko interneta.
Mislim da smo se uvjerili kako se nepredvidive i bizarne situcije mogu dogoditi iz čistog mira, kako na njih nitko ne može utjecati i kako ovaj događaj može biti nešto što se neće nikada više ponoviti, a može biti samo početak onoga što nas još čeka u budućnosti.
Zvučim li depresivno? Kao zloguki prorok? Nije mi to namjera. Ono što želim reći je da se ništa ne isplati čuvati za posebne prilike i za neka druga bolja vremena jer je sadašnjost sve što imamo i jedino što nam je zagarantirano.
Pa zato ako imate Chanel torbu u ormaru koju čuvate kao oko u glavi, nosite je svaki dan i uživajte u njoj. Hodajte u onim preskupim i neudobnim cipelama koje ste toliko željeli. Uplatite putovanje iz snova (ok, možda ne sad ali kad ste stvari smire), naučite strani jezik (ali ne zato što vam je to savjetovao wannabe influencer na Glupstagramu) i radite sve ono što ste željeli raditi kada dođu neka bolja vremena i posebne prilike jer sada su najbolja vremena, a posebna prilika može biti svaki dan samo ako tako odlučite.
Nisam paničar
To je vjerojatno dobra osobina koju možeš otkriti za sebe u vrijeme globalne pandemije, karantene koja vijedi za cijeli svijet i prilično velikog potresa koji je stresao Zagreb u ožujku. Ali ne, nisam paničar. Nagađala sam to i ranije, a sad potvrdila.
Štoviše, prezirem paničare i kukavice. Ako vi spadate u tu kategoriju nemojte se uvrijediti ali to je moje mišljenje na koje imam pravo i vjerojatno nismo kompatibilni niti ćemo ikada biti frendići.
Zapravo, spadam u kategoriju onih koji misle da je sve ovo puno veća i napuhana glupost nego što je itko spreman priznati. Ne vjerujem u priče o šišmišima. Ne vjerujem da će maska ikome spasiti guzicu. Još manje vjerujem da će se pronaći cjepivo tako brzo kako mnogi misle i da će biti sigurno, a još manje dostupno, za masovnu upotrebu.
Vjerujem da ćemo živjeti s ovim zombie virusom još neko vrijeme i da ćemo se morati naviknuti na njega bez panike. Mislim da za radikalne poteze poput zatvaranja ljudi u kuće i zatvaranje biznisa više nema ni mjesta ni smisla ali isto tako mislim da svatko treba imati ono zrno pameti i ne znam…ne lizati dasku javnog wc-a poput onog nekog influencera koji je upravo to napravio.
Sve u svemu, ovo je vrlo neobična godina kad sve zbrojimo i oduzmemo. Da mi je prije 6 mjeseci došla osoba iz budućnosti i ispričala mi što će se sve dogoditi, pobjegla bih tolikom brzinom da bi se iza mene prašilo (a nikada ne trčim, još manje brzo pa ni kada kasnim) jer bih mislila da je riječ o bjeguncu iz ludnice ili kako se to politički korektno kaže – ustanove za mentalno oboljele.
Što će sve biti do kraja godine? Tko zna. Trebamo samo preživjeti izbore i turističku sezonu (koja je osuđena na propast što je svima valjda jasno još od ožujka) kako bismo vidjeli kakva će biti jesen i zima.
Moj savjet svima – uživajte, živite punim plućima, nemojte paničariti, i najvažnije od svega – mislite svojom glavom! Nemojte dopustiti da mediji ili bilo tko drugi utječu na vaše razmišljanje i ono u što vjerujete.
Medijima je stvaranje panike u opisu posla. To prodaje novine, a svi znamo da novine žive od oglašavanja. Nema prodaje, nema oglasa i evo bankrota. A što prodaje novine? Naslovi, po mogućnosti panični i oni koji pogoduju stvaranju masovne histerije.
Zato pamet u glavu, zato je i imate da u njoj stoji mozak koji nije loše upotrebljavati svako toliko. Uostalom, kako kaže Dalaj Lama, ako problem ima rješenje, čemu stres? Ako problem nema rješenje, čemu stres?
A sad mi recite, koliko ste jezika vi naučili u zadnjih nekoliko mjeseci?
Orbis Marketing 