“Ovo mi je već osmi put da sam ovdje. Od ukupno deset! Mogu ti reći da mi je već dosta i da mi nije ni najmanje napeto.” rekla mi je jedna iskusna marketingašica na kavi u centru Rovinja, dok smo lijeno gledale prema moru i upijale zrake jesenskog sunca.

Jesensko sunce je prekrasno, posebno kad ste na moru. Nije mi prvi put u Rovinju ali mi je bio prvi put na Weekend Media Festivalu, događaju koji mora posjetiti svaki marketingaš ili onaj koji se tako osjeća.

Što je Weekend Media Festival? Najjednostavnije rečeno – Coachella za marketingaše, kreativce, umjetnike i sve ostale koji se tako osjećaju, bave se nekom vrstom medija, marketinga, biznisa i voljni su kupiti kotizaciju ili imaju sreće pa je dobiju negdje jer se već bave tim poslovima i poznaju ljude koji poznaju ljude koji…..Shvaćate što želim reći.

Bavite li se marketingom i medijima, onda na Weekend morate otići barem jednom i to je neizbježno. Zašto? Ne zato što ćete naučiti nešto novo i revolucionarno ili saznati insajderske informacije koje još nikome nisu poznate.

Ne. Kao i na većini takvih događaja, i na Weekend Media Festivalu se vrte aktualne i vruće, trenutno zanimljive teme. Možete ih poslušati i saznati tuđa mišljenja potkrijepljena malo konkretnijim istraživanjima i brojevima ali možete i bez toga.

Na Weekend Media Festivalu fokus je postavljen na zabavu, party do jutra i networking koji je važniji nego išta drugo. Želite li uspjeti u poslovnom svijetu nije toliko važno što znate (iako ne bi bilo loše da raspolažete znanjem, iskustvom i vještinama) koliko je važno koga znate. I koga zna osoba koju vi znate. I koliko ih dobro sve poznajete.

Networking je sve, svidjelo se to nama ili ne, a postoji li bolje mjesto za networking od Weekend Media Festivala? Vjerojatno ne. Ovdje se skupljaju svi ljudi iz industrije koje trebate poznavati, a mnogo ih već i poznajete.

Gotovo je nemoguće proći gradom, a da netko ne zazove vaše ime tako da se većinu vremena okrećete kao zvrk na zvuk svog imena i pitate se tko vas je to uspio snimiti u tolikoj gužvi i masi ljudi.

Vičete i vi tuđa imena preko cijelog grada, vade se telefoni, zvone na sve strane, lete puse, zagrljaji i stiskovi ruku. Piju se kave, odlazi se na doručke, ručkove i večere. Desert je obavezan, ponekad i više puta dnevno, ovisno o tome koliko poznatih ljudi sretnete i odvućete na ručak, večeru ili kavu.

Rovinj je lud u ovo doba godine, taj jedan vikend u rujnu kad se održava Weekend Media Festival. Iako još ima ponešto zalutalih turista, veliku većinu posjetitelja čine vikendaši, kako se popularno nazivaju posjetitelji Weekenda.

Dok ponosno hodaju gradom s obješenim akreditacijama oko vrata na kojima piše njihovo ime, kako ih nitko ne bi zamijenio za obične turiste, jer..hej…mi smo face s Weekenda, ugostitelji i taksisti sretno trljaju ruke i vesele se profitu.

Ima li išta bolje nego naplatiti vožnju taksijem koja traje 10 minuta 50 kuna? Nema! Ali, kad imate grad prepun vikendaša koji, uz sve, imaju malo vremena, lete s lokacije na lokaciju, a slabo se snalaze u vremenu i prostoru, onda ćete im olakšati novčanik, samo zato jer su očajni, lijeni i nemaju izbora.

Nemojte od mene očekivati da prepričavam u detalje što je bilo na Weekendu jer mislim da to nikoga ne zanima. Ako vas i zanima, pun je internet portala i časopisa koji se temeljito i detaljno bave tim temama i pratili su ih od četvrtka kad je festival počeo do nedjelje kad je završio.

Znate što mislim o duplom sadržaju na internetu? Oni koji me duže prate znaju, za sve one koji su ovdje prvi put – dupli sadržaj i 200 puta prožvakane iste teme su gubitak internetskog prostora.

Dakle, ja vam neću do zadnjeg detalja prepričati kako je bilo i što je zaključeno na predavanju “Zašto je propao Agrokor” jer vjerujem da vas ne zanima, imate svoje teorije i iskreno, nisam ni bila na njemu. Ne zanima ni mene, a imam i ja svoje teorije.

Ono što ću napraviti je dati vam nekoliko sličica, reći da je Rovinj prekrasan grad u koji obavezno morate otići ako niste bili ili se vratiti ako ste već bili. A Weekend Media Festival poznat kao i Coachella za marketingaše? Idite obavezno ako vam se pruži prilika.

Naučit ćete sigurno nešto novo, upoznati zanimljive ljude iz svoje (i drugih) industrija, zabaviti se, popiti hektolitre kave, plesati do zore i sresti puno ljudi koje već poznajete s kojima ćete uživati na suncu.

Crtice iz Rovinja s Weekend Media Festivala

Kad četiri cure idu na vikend, onda možete očekivati zabavu u stilu Seks i grada. Bez seksa, fokus je na gradu. Ipak smo mi pristojne cure, dvije vrlo zauzete (haj gospodine Orbis), dvije slobodne ali trenutno najviše fokusirane na posao. Ali, shvaćate poantu priče, zar ne?

Poanta je ta da nas je u jednom autu bilo pet (vozili smo još jednu marketingašicu koja nije stala sa svojim timom iako su imali SUV) i da smo zaključile da nam je trebao kombi. Društvo je bilo ludo i otkačeno. Pet cura, jedan auto, četiri vozačke dozvole i jedna na dobrom putu, a nitko ne želi voziti od Zagreba do Rovinja.

Nakon što je jedna potencijalna vozačica isključena radi velikih bolova u leđima (jedva smo je natjerali da ide s nama), a i ne bi bila pouzdan šofer jer lijekovi protiv bolova i vožnja ne idu zajedno, odluka je pala na sljedeću žrtvu.

Nije ni ona bila fit do kraja jer ju je ukočilo u vratu i ramenima. Moram li napominjati da smo sve u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima? Čisto da ne bi bilo zabune i da nas netko ne bi smjestio na gerijatrijski odjel.

Vožnja je izgledala ovako – dvije ukočene naprijed, tri kojima je muka od vožnje iza kao sardine i gledaju ravno u cestu kao da se na njoj događa nešto super zanimljivo. Nema ništa zanimljivo u praćenju crta kojima su obilježene prometne trake ali svatko tko tijekom vožnje pjeva Rigoletto zna koliko je važno pratiti oznake na cesti i ne skretati pogled.

To je mogla ispasti potencijalno opasna vožnja jer ukočena vozačica nije mogla micati glavom. I ona je gledala samo ravno. Mrtvi kut? Nula bodova. Prestrojavanje je izvodila napamet po filozofiji – neće grom u koprive. Rado bismo joj pomogle i obavijestile je ima li vozila u mrtvom kutu ali kad moraš gledati ravno onda gledaš ravno sva tri sata vožnje i mrtvi kut ti je najmanja briga.

Dogovor je pao – ako kojoj bude muka, javlja se iste sekunde i stajemo pa makar nasred autoceste. Što je sigurno je sigurno. Sve smo mirisale po parfemu, željele smo da tako i ostane. Na sreću, nikome nije bilo muka. Isplati se pratiti oznake na cesti.

Nakon hladnog i kišnog Zagreba, dočekalo nas je savršeno vrijeme u Rovinju. Kao naručeno za zabavni i edukativni vikend. Dobro, ulovili ste me…više zabavni nego edukativni ali moram spomenuti edukaciju inače me sljedeće godine neće zvati na festival. A ja stvarno želim šetati s akreditacijom oko vrata.

Jesam li spomenula kakva je gužva bila u gradu? Jesam i još uvijek ne mogu doći k sebi iako ponavljači (to su oni koji nisu ništa naučili na prvih devet festivala pa su morali doći i na deseti) tvrde da je zapravo bila manja gužva nego prijašnjih godina. Očito ljudi brzo uče pa su zaključili da nema više smisla ponavljati. Nisam im povjerovala jer je gužva bila strašna.

Čak nam je i taksist potvrdio da je jako puno ljudi i da jedva čeka da svi odu kući. Brzo smo ušutkale jednu članicu tima koja je već zinula da mu održi lekciju o tome kako bi bilo najbolje da svi platimo, a ni ne pojavimo se. Nije bilo ni vrijeme ni trenutak.

Nismo još ni krenule s mjesta, a taksimetar je već pokazivao 35 kuna. Da se naljutio na nas, tko zna što bi pokazivao. Možda 70 kuna? Zato smo se složile s njim da nema ničeg goreg od turista i da smo stvarno svi trebali ostati kod kuće kako bi se jadni ugostitelji i taksisti malo odmorili i odahnuli od nas zahtjevnih bezobraznika.

Zašto sam Weekend Media Festival nazvala Coachella za marketingaše? Zato što su predavanja samo izgovor za ludu zabavu. Kad predavanja ne bi bilo onda bi se zvao samo Weekend Festival i ne bi se puno razlikovao od IN Music-a, EXIT-a, Ultre i sličnih događaja. Ovako je zabava u drugom planu ali svi zapravo znaju da je to razlog radi kojega je Weekend tako popularan i održao se punih 10 godina.

Volite li zabave i partijanje, onda bi vam i zabave na Weekendu bile odlične. Ja ne volim. Mene party do zore umara, gužve me izlude u roku od 10 minuta, glasna glazba (posebno ona koji mi nije po ukusu) me dovede u stanje da poželim cuclati palac i vući za sobom dekicu, a ne pali me pretjerano ni hrpa ljudi koji se ljuljaju u ritmu mase, držeći u jednoj ruci piće, a u drugoj cigarete.

Samo čekam kad će me netko politi ili spaliti jer žar leti na sve strane, a alkohol curi u potocima po podu. Ako ništa drugo, barem je dobro za dezinfekciju potplata na cipelama.

Ah da, ništa bolje od dobre zabave. Moram li napominjati da je glavni DJ večeri bio Tomo in der Mühlen? Bez brige, nisam ni ja nikada čula za njega do prekjučer iako mi kažu da je poznat. Što da radim? Ne gledam TV, ne pratim estradu, ne čitam časopise (barem ne one u kojima se lokalni selebritiji slikaju). Očito živim pod kamenom i selektivna sam kad je u pitanju protok informacija koje primam na svoj hard disk poznat i kao siva tvar.

Uglavnom, Tomo je raspalio, rulja je podivljala, mnogi su pomislili da su John Travolta i izletili na podij, a ja sam malo pobjegla van udahnuti svježeg zraka i odmoriti uši od buke. Nisam imala sreće, barem što se ušiju tiče jer vani buka nije ništa manja ali je zato zrak čišći. Razvodni se dim cigareta na otvorenom.

I što sam vidjela u svojoj noćnoj festivalskoj šetnji? Ružičastog plamenca! Oni koji me prate na Facebooku znaju koliko mrzim ružičaste plamence, a na Weekendu su se mogli nabaviti kao držači za čaše. Nisam uzela svoj primjerak. Možete li me kriviti?

Party do zore, a onda slijedi dan u kojemu isplanirate rano ustajanje kako biste stigli na predavanja koja počinju u 10 ujutro. Netko od organizatora ima bizaran smisao za humor ili je sadist. Kad ste na partyju do 4 ujutro, zadnja stvar koju želite je pojaviti se na predavanju u 10. Nisu li išli na faks da znaju kako stvari stoje?

Jutro je provedeno na rivi, dupla kava, Cedevita za malo vitamina u sistemu i planovi oko ručka. To je ono što je bitno, ručak i kava, a poslije malo shoppinga. Kome treba učenje i boravak u zatvorenom prostoru kad imaš cijeli sunčan dan ispred sebe da u njemu uživaš? Točno tako!

Ali, zato je popodne bilo rezervirano za predavanja. Iako su ona najzanimljivija zapravo bila u četvrtak i petak, i u subotu popodne se moglo pronaći jedno ili dva (iako malo nategnuto) na koja ne bi bilo loše otići.

Ljepota Weekenda je što možete sjediti na jednom predavanju pa, ako nakon 1o minuta zaključite da vam je dosadno, jednostavno otići u drugu dvoranu slušati nešto drugo. Ne kažem da je to najbolji sistem ako stvarno želite nešto čuti ili naučiti ali čisto da znate da nije obavezno sjedenje na nečemu što vam se ne sviđa.

I tako sam ja, nakon još jedne kave (znate da sam ovisna i već sam ih prestala brojati) objesila svoju akreditaciju oko vrata na kojoj je pisalo moje ime i uputila se na predavanje. A onda se dogodilo nešto jako čudno. Iako potpuno lijepo i simpatično što mi je osvježilo cijeli vikend.

Dok sam nabadala prema dvoranama za predavanja i kukala samoj sebi što sam išla u cipelama, a ne tenisicama jer mi je svaki korak bio bolan, izvadila sam telefon da uslikam malo festivalsku atmosferu.

Ljudi su sjedili na kavama u kafićima, smijali se, fotografirali, hodali po festivalskim ulicama i mahali onima koje poznaju. Odjednom sam opazila grupicu ljudi koji gledaju u mom smjeru i došaptavaju se. Kako užasno loše pamtim lica i mogu se upoznati 10 puta s istom osobom (što i radim), počeo me oblijevati znoj.

Ovi ljudi gledaju u mene. Ne, nisam paranoična, stvarno gledaju u mene. I došaptavaju se. Zašto? Očito me poznaju. Ali kako? Otkud? I zašto su mi baš svi nepoznati? Nema ni jednog, barem polovično poznatog lica, kako bih povukla paralele i stvorila zaključak gdje smo se upoznali.

Tad su krenuli prema meni, a ja sam zaključila da će najbolje biti da glumim da ih se sjećam. Nisam to jednom napravila kako bih se izvukla. Kad vidim da mene netko poznaje, a ja pojma nemam o kome je riječ, onda se pretvaram da znam. Mogla bih već i Oscara dobiti koliko sam dobra u tome.

Prišla mi je visoka plavuša u crnim Martensicama i kariranoj košulji. “Zdravo, ja sam Milica”, predstavila se. Duboko sam udahnula, nasmijala se jer sam zaključila da se očito ipak ne poznajemo jer zašto se onda sad upoznajemo. “Ivana”, rekla sam i pružila ruku.

“Znam”, odgovorila je Milica. “Ah da, piše mi na akreditaciji, haha”, odgovorila sam. “Da, ali zar nisi ti Ivana Orbis?”, upitala me. U tom trenutku sam skoro pala u nesvjest jer

a) zar je moguće da me netko prepoznao

b) zar je moguće prepoznati me po onoj šarenoj profilnoj slici

c) zar me moguće prepoznati po imenu

d) pa nisam toliko popularna da me ljudi prepoznaju na ulici

Pokazalo se da je sve od navedenog točno. Ili barem a, b i c jer su me Milica, Ana, Jovo, Filip i Nemanja prepoznali zato što čitaju moj blog. I vole marketing, društvene mreže, marketing društvenih mreža, a i pisanje s čim se i sami bave. Neki u agencijama, neki u raznim firmama, a neki sami za sebe kao freelanceri.

Prepoznali su me po slici i sunčanim naočalama te po imenu koje mi je visilo oko vrata. Čitaju Orbis i nisu mogli vjerovati kad su me vidjeli. Nisam ni ja mogla vjerovati. Došaptavali su se ne bi li ustanovili jesam li to ja, a onda je najhrabrija u društvu učinila prvi korak.

Pozvali su me na kavu koju nisam mogla odbiti. Propustila sam predavanje i nije mi žao jer je vrijedilo. Razmijenili smo brojeve i kontakte. Pozvali su me u Beograd, a ja njih u Zagreb. Ispričali su mi kako su otkrili moj blog, a Milica mi je čak jednom poslala i mail pa smo se dopisivale. Kad je to rekla, povezale su mi se kockice jer je mail bio divan i još mi je u inboxu gdje će i ostati.

S kave sam otišla blago omamljena cijelokupnim iskustvom. Ne zato jer me netko prepoznao na ulici. Da mi je do toga stalo, ovaj blog bi bio pun mojih slika. Ali nije. I neće biti. Omamljena jer te razveseli kad znaš da netko čita ono što napišeš.

Jer ima toliko simpatičnih ljudi koji se bave poslom sličnom tvom i prate tvoje objave. Jer su toliko dragi da ti se jave. Jer te pozovu na kavu i ne daju ti da odbiješ (što mi nije ni palo na pamet). Jer već na kavi planiraju kako moraš doći u njihov grad i na koja će te sve mjesta voditi.

Jer ti jedan od njih kaže da je i on socijalizirani introvert, a i vegetarijanac koji voli Kinga. Jer od njih pet, četvero ima telefon isti kao ti. Jer i ti voliš nositi Martensice kao i Milica. Jer je jednostavno super upoznavati nove ljude čak i kad si socijalizirani introvert.

Jer zaključiš da se super i lude stvari događaju onda kad ih uopće ne očekuješ. Eto, zato nije loša ideja ići na Weekend Media Festival. Ako ništa drugo (a ima još puno toga) barem ćete se družiti, upoznavati nove ljude, sresti one stare i definitivno nešto naučiti.

Ako ništa od ovoga nije za vas, barem ćete ponosno nositi akreditaciju oko vrata dok šećete centrom Rovinja i osjećat ćete se kao faca, makar na dva-tri dana. Nije ni to loše, zar ne?