“Amateri sjede i čekaju inspiraciju, mi ostali ustanemo i počnemo raditi” rekao je Stephen King i imao je pravo. Ljudi gledaju pisce u čudu, kao da su rijetke životinje i dive se njihovoj sreći. Divno je imati mogućnost sjedenja u vlastitoj radnoj sobi svaki dan i raditi ono što voliš – pisati.

Divno je, u nekom imaginarnom svijetu u kojem nemaš ni jednu drugu obavezu, sav potreban mir i tišinu, izoliran od vanjskog svijeta (kao Proust koji je cijelu sobu obložio plutom kako bi stvorio savršenu zvučnu izolaciju. Usput, ako netko tko ovo čita slučajno zna kako to učiniti, neka mi javi 😉 ), inspiracija ti dolazi sama od sebe kao i ogromni iznosi na kreditne kartice jer svi pisci sigurno zarađuju nevjerojatne iznose.

Stvarnost je ipak malo (puno) drukčija ali tko voli pisati i smatra se piscem, potencijalnim piscem, budućim piscem, piscem u začecima, piscem profesionalcem ili piscem amaterom isto tako zna da bez pisanja ne može. Bez obzira što nema savršene uvjete i zvučnu izolaciju, što ima bezbroj drugih obaveza za koje nitko ne pita kako će ih napraviti ali se zna da se moraju napraviti, što treba raditi i nešto što plaća račune i što većina pisaca, koliko god kreativni bili, ne sipaju inspiraciju i mudrosti iz rukava.

Osim ako niste Stephen King ali on je fenomen. I moj omiljeni pisac, barem od ovih živućih. Na drugom mjestu bi bio Hemingway ali kad bih morala birati između njih dvojice, nisam sigurna koga bih izabrala. Možda Kinga, jer sam Hamingwaya pročitala cijelog, a za Kinga se nadam da će napisati još puno toga.

Idemo odmah na početku riješiti neke stvari, ovaj naslov zavarava iz jednog jedinog razloga, a to je jer vam neću reći kako se postaje pisac. Ne mogu i da hoću. Postaje se računovođa, trgovac ili profesor. Pisci, umjetnici, glazbenici..s tim se moraš roditi. Ako nemate afiniteta za pisanje ili slikanje (i talenta naravno iako se talent razvija i uči) ne možete se jedno jutro probuditi i odlučiti postati Monet. Možete ali nećete uspjeti. A ako ste se rodili s tim, onda ćete se i prepoznati u ovom tekstu.

S pisanjem je zanimljivo, od malih nogu, prije nego što naučite pisati imate želju pričati priče. Kako još ne znate pisati, tražite nekoga tko će biti vaš službeni dvorski pisar i zapisivati vaše riječi. Tako je bilo u mom slučaju, oduvijek sam imala nešto za reći, uspavljivala sam se smišljajući priče u glavi (nakon što su mi satima čitali bajke prije spavanja, oduvijek sam patila od nesanice iako to ne bih nazvala patnjom. Što manje sna trebaš, više vremena imaš za zanimljive stvari), a drugo jutro sam tražila nekoga da mi ih napiše kako ne bih zaboravila. Na sreću svih ukućana jako brzo sam naučila pisati. I više nisam stala.

Neki tvrde da nisi pravi pisac ako nemaš objavljenu barem jednu knjigu ali većina pisaca zna da knjigu može objaviti svatko, posebno u vlastitoj nakladi ili u elektronskom obliku. Ništa lakše od toga. Pisac je osoba koja ima poriv i želju pisati, ne povremeno, ne kad je dosadan dan – stalno. Kad žrtvuješ puno toga samo da bi pisao. Kad ne izađeš danima iz kuće jer pišeš. Kad imaš više ideja nego vremena i kad ti mozak radi brže nego što tipkaš. Onda znaš da si pisac.

Pisci vole čitati, bez toga ne ide. Mislim da se još nije rodio pisac koji prvo nije čitao i bio ovisan o čitanju, čitanje i pisanje idu jedno s drugim. Pisci su skupi za održavanje. Znate li zašto? Zbog čitanja. Većina se ne zadovoljava samo čitanjem nego posjedovanjem knjiga. Pisci su bibliofili.Skupljači knjiga, vole posjedovati knjige i imati punu sobu knjiga.

Prva rekacija koju posjetitelji imaju kad god mi dođu u posjetu je ova – Aaaaaaaah, koliko knjiga!!!! – nikad ne izostane. Čak i kod onih koji me učestalo posjećuju. Pitanje koje slijedi je – jesi li ih sve pročitala? Uglavnom jesam, neke (većinu) i više puta. Osim onih par polica na kojima stoje nove, nepročitane, svježe knjige koje volim gledati i satima birati koja će sljedeća doći na red.

Kad kažem da imam puno knjiga, mislim da “puno” ne dočarava pravo stanje stvari. Zapravo, osobno smatram da ih nemam dovoljno ali imam još vremena stvoriti kolekciju po ukusu i na kraju završiti spavajući na podu jer će trebati napraviti mjesta za knjige. Većina ljudi moju kolekciju doživljava ogromnom, tolikom da bih mogla bez problema otvoriti knjižnicu. Vjerojatno bih i mogla, bila bi bolje opremljena od nekih gradskih kvartovskih knjižnica. Samo što ne želim, ne volim dijeliti knjige. Previše puta mi se dogodilo da mi knjiga nije vraćena, a većina ljudi ne shvaća dobronamjerne pozive i ispitivanja kako napreduju s čitanjem i nedostaje li mojoj knjizi njen dom. Zato ako želite od mene posuditi knjigu moram biti sigurna da ćete je vratiti.

Pisci često imaju problem objasniti drugima s čim se bave. Svi misle da je pisanje zgodan hobi koji može raditi svatko ali daj pronađi neko normalno zanimanje kao i sav normalan svijet. Što fali računovodstvu? Ništa, osim ako ne želite završiti u zatvoru, potpuno nenamjerno, jer ste učinili pronevjeru ili pogrešno izračunali porez. Pisci odlično barataju riječima i jako loše s brojevima. Ako želite na vrat navući policiju i poreznu inspekciju, zaposlite pisca u računovodstvu. Uspjeh je garantiran u manje od tjedan dana. Kad bi morali birati između računovodstva i zatvora, vjerujem da bi većina pisaca izabrala zatvor. Barem bi imali vremena za pisanje.

Pisanje zahtijeva nevjerojatnu disciplinu. Morate željeti to raditi. Pisati znači sjediti satima za stolom, istraživati, čitati, pisati, uređivati, ispravljati, provjeravati, još malo čitati i istraživati i opet pisati. Nije dovoljno pisati jednom tjednom, ni svaka tri dana ali oni koji su pisci to znaju i sami. Ako ni zbog čega drugoga onda jer bez pisanja ne mogu. Pisanje je kao kisik, ne možeš živjeti bez njega.

Pisci su često introverti jer se bolje izražavaju pismeno i više se vole izražavati pismeno nego razgovarati s ljudima. Ljudi ih umaraju i potrebna im je samoća kako bi se vratili u život. Ekstroverti to ne razumiju. Velika većina introverta nauči s vremenom da s ljudima ipak treba komunicirati pa svladaju socijalne vještine i s njima barataju kao pravi profesionalci. Nitko ne bi zaključio da su introverti. Komunikacija, kao i sve u životu, se uči. Barem ona smislena i pristojna. Introverti su odlični promatrači i jako dobro razumiju ljude i svoju okolinu. Zato što više gledaju i upijaju nego što pričaju. To ih čini dobrim piscima.

Pravi pisci nisu umišljeni, imaju realističan pogled na sebe i svoje vrijednosti. Većina je zapravo sklona umanjivati vlastitu kvalitetu jer nisu nikada zadovoljni onim što rade, čak ni kad ih netko pohvali. Čak ni kad zarade od pisanja. Pisac je rijetko kad zadovoljan napisanim. Mnogi se zato umotaju u anonimnost i rade u tišini, često pišu pod pseudonimima i nisu skloni drugima pokazivati svoje radove. Nije stvar u tome da ne vjeruju u sebe, jednostavno misle da uvijek mogu biti bolji. I mogu.

Pisci su najčešće noćne ptice. Najbolje ideje dolaze onda kad svi spavaju i sve se utiša. Noć ima posebno djelovanje na kreativnost i ideje. Uz to su i jako osjetljivi na gramatiku i pravopis. Svatko tko želi pisati ili se smatra piscem mora poznavati jezik, ne dobro nego vrhunski. Nema mjesta za pogreške.

Kakve veze pisanje ima s marketingom? Puno, a reći ću vam i zašto. Osobe koje se bave content i digitalnim marketingom prije svega moraju biti pisci. Moraju se znati pismeno izražavati, imati beskrajan izvor ideja, baratati jezikom i gramatikom na profesionalnom nivou, moraju poznavati publiku i prepoznati njihove ukuse, uvući im se pod kožu.

Prije svega moraju voljeti i željeti pisati. Kako ćete nekome napisati sadržaj za web stranicu ako ne volite i ne znate pisati? Što ako netko od vas traži da im vodite društvene mreže, a vi se ne znate izražavati? A ako morate napisati korporativni blog, a zadnja stvar koju ste napisali je bio sastav u osnovnoj školi s naslovom “Zašto volim svog psa?”

Nije li sadržaj kralj? U vrijeme digitalnog i content marketinga je, a sadržaj ne može stvoriti svatko. Osoba koja stvara sadržaj mora biti pisac. Marketing je pričanje priča i ništa drugo. Kako ispričati priču o brendu, o proizvodu, o usluzi na način koji će zainteresirati publiku i potaknuti ih na kupovinu. Za to su potrebne inspiracija i kreativnost.

Svi koji se bave digitalnim i content marketingom znaju da se njihov posao uglavnom svodi na pisanje. Pisanje sadržaja za web, blogove, e-mailove, tweetove, sadržaje na Facebooku i ostalim društvenim mrežama, pisanje ponuda, pisanje strategija, objava za medije..sve se svodi na pisanje.

Zaključak – ne mora svaki pisac biti marketar ali svaki marketar mora biti pisac. Barem onaj koji želi biti uspješan u poslu kojim se bavi.